Pokolj u beogradskoj skupštini ostao je u pamćenju Hrvata kao jedna od najtežih nacionalnih tragedija.

Na današnji dan dogodio se najpoznatiji atentat u hrvatskoj povijesti. U dvorani beogradske Narodne skupštine ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela.

Pokolj je počinio srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke. Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u državi SHS.

- Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva – rekao je Račić, a u dvorani se digla velika graja kao reakcija na njegove prijetnje.

Hrvatski zastupnik dr. Ivan Pernar viknuo je Račiću i srpskim radikalima da su opljačkali begove. Puniša Račić na to se razljutio i i tražio od predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara.

- Kazni ili ću ja njega da kaznim - zaprijetio je Račić.

Predsjedavajući je na to prekinuo sjednicu. Tada je Puniša Račić izvadio iz džepa revolver. Dva Srbina pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti. Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka, koji je poginuo.

Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi. Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, a ovaj mu je dobacio da baš njega treba i ubio ga metkom. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu.

Sve u svemu, Đuro Basariček i Pavle Radić ubijeni su, Stjepan Radić dobio je smrtnu ranu od koje je umro mjesec i pol kasnije, a Ivan Granđa i Ivan Pernar sačuvali su život, ali su ranjeni.

Puniša Račić uhićen je i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Umro je tek 1944. godine, kad su ga partizani po ulasku u Beograd dali strijeljati.

Nakon atentata u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon strašnog događaja raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.