Sjećamo se... Huttererovo kupalište na Savi
Filmska komedija "Tko pjeva, zlo ne misli", ako se gleda iz današnjeg ugla, bila je svojevrsni rekvijem za zagrebačko drveno Gradsko kupalište na Savi. Tu su se za ljetne pripeke Zagrepčani praćakali i rashlađivali, rušili drvene kegle i ispijali pivske boce. U takvu "sportskom" ugođaju vodila se stalna borba za mlaz hladne vode iz 11 tuševa. Oni koje sve to nije zanimalo, kartali su šnapsl ili preferans u hladu pokraj redova drvenih kabina.
U starije doba Zagrepčani su se namakali u potoku Medveščaku, a poslije i u maksimirskim jezerima.
Učitelj plivanja Franjo Hutterer prvi je tu ljetnu zabavu preselio na tada još čistu Savu izgradivši u Trnju omanje kupalište. Posao je procvjetao kada je konjski tramvaj dokaskao do Savskog mosta. Zato je 23. lipnja 1893. godine, Hutterer otvorio novo, modernije kupalište “primjerenije za dobrostojeću zagrebačku gospodu". Bila je tu, kako se tada govorilo, i "nautička škola", sa "strogo odijeljenim satovima za muške i ženske kupače".
Poslije je to postalo popularno "Gospodarićevo kupalište".
Naposljetku je Zagreb godine 1926. godine dobio veliko Gradsko kupalište koje je moglo posjetiti i do pet tisuća ljudi. Tko se nije želio brčkati u pontonskim bazenima išao se kupati na šumovite savske rukavce, sve do današnjeg Jaruna. Za ono vrijeme kupalište je bilo lijepo uređeno. Tu su se vidjeli najnoviji kupaći kostimi, tu se birala "Miss Save", ostvarivale su se mladenačke ljubavi i "sve u šesnaest" ispijali špriceri i hladno pivo.
Crna tekućina, zvana Sava, šezdesetih godina 20. stoljeća, prekinula je mondeni život Gradskog kupališta koje se s vremenom raspalo u drvenu trulež i nestalo. Film “Tko pjeva, zlo ne misli” zauvijek je ostao podsjetnik na njegove najljepše dane.
