Kad je francuski katolik Jean Vanier doveo dva čovjeka s intelektualnim teškoćama da žive s njim u svojoj kući, učinio je to iz osjećaja vjerske dužnosti.

No kako je vrijeme prolazilo, počeo je shvaćati da ono što ljudima treba nije pomoć, već prijateljstvo. Osnovavši dom Arka za osobe s intelektualnim teškoćama, stup onoga što te zajednice jesu postalo je prijateljstvo.

- Ukratko, Vanier je otkrio da dijele zajednički svijet - rekao je profesor Stanely Hauerwas u svom govornom govoru na godišnjoj konferenciji Sveučilišta Notre Dame.

Teolog Hauerwas i profesor Gilbert T. Rowe bili su osobni prijatelji Vaniera, koji je umro u dobi od 90 godina u svibnju ove godine.

- Ne znam gdje bismo bili danas bez takvih svjedoka - rekao je Hauerwas o svom prijatelju.

Članovi Arke su osobe s intelektualnim i drugim poteškoćama koji imaju stalni boravak u njoj, dok su pomoćnici obučeni njegovatelji koji žive s njima, obično s jednogodišnjom obvezom. Biti pomoćnik prvenstveno znači biti prijatelj.

- U tim zajednicama živimo i putujemo zajedno, muškarci i žene s invaliditetom i oni koji se osjećaju pozvanima podijeliti svoj život s njima - rekao je Hauerwas.

- Svi učimo bol i radost života u zajednici gdje najslabiji članovi otvaraju srca suosjećanju i vode nas u dublje sjedinjenje s Isusom. Učimo ih sprijateljiti se sa svima i s Isusom.

- Prijateljstvo s osobama s invaliditetom često ometaju strah i kriva percepcija njih kao osoba. Mi smo krhka stvorenja čija ranjivost proizvodi strahove zbog kojih nas invalidi zastrašuju - napomenuo je Hauerwas.

- To je velikim dijelom zato što osobe s invaliditetom imaju dar iskrenosti. Nisu impresionirani priznanjima i postignućima, zanimaju ih samo vi kao vi - rekao je Hauerwas.

- Ovakvi strahovi ne nestaju čak i ako se sprijateljimo s njima. Zato, kao što ću sugerirati, prijateljstvo mora biti zajedničko jer samo zajednica koja je sačinjena od onih koji su svjesni svojih granica može stvoriti miran prostor da svi mogu cvjetati, invalidi i sposobni.

Kriva pretpostavka da ljudi s invaliditetom pate može ometati prijateljstvo s tim ljudima, primijetio je Hauerwas.

- Kao što Brian Brock ističe, ironično, oni koji imaju teško intelektualno oštećenje ne bore se s njihovim invaliditetom jer su čudesno slobodni od razmišljanja o onome što drugi misle da im nedostaje - rekao je Hauerwas.

- Brock osporava pretpostavku da oni koji su označeni kao intelektualni invalidi pate od intelektualne invalidnosti. Oni pate od stavova i ponašanja onih koji zamišljaju kako bi se osjećali kad bi bili intelektualno onesposobljeni. Ukratko, invalide projiciramo na način da o njima mislimo gledajući kakav bi bio naš život da smo kao oni - rekao je.

- Ali ljudi koji su mentalno onesposobljeni nisu drugačiji od onoga što jesu, pa prema tome mogu i uživati tko su - dodao je.

Brock, čiji vlastiti sin Adam ima Downov sindrom i autizam, napominje u svojim spisima da ga je poznavanje Adama dovelo do dubljeg teološkog razumijevanja što znači prihvatiti dar ljudi s intelektualnim teškoćama.

- Brock razumije da kršćansko evanđelje nudi način života koji omogućava našu sposobnost da živimo kao ranjiva bića koja su sklopila mir s našim granicama i koja mogu uživati ​​u neočekivanom - rekao je Hauerwas.

- Takav način života može biti radostan i slobodan, jer više ne težimo biti bogovi, već biti zadovoljni. Biti stvorenja čiji procvat ne znači da nećemo patiti, ali kako priče Svetih pisama često jasno pokazuju, kroz patnju i ranjivost otkrivamo svoje mjesto u Božjoj priči.

Cijeli je život Vanier svjedočio pravim prijateljstvima s prijateljima s invaliditetom. Neki još sumnjaju u to da su takva prijateljstva moguća jer smatraju da je za prijateljstvo potrebna jednakost. Hauerwas je zatim pružio nekoliko primjera priča o prijateljstvu između pomoćnika i članova zajednice ili članova njihove obitelji kako bi pokazao da su takva prijateljstva moguća.

- Vanierovo prijateljstvo s članovima zajednice podsjeća na  to da je prijateljstvo ljudi s intelektualnim teškoćama i onih koji to nisu stvarnost", rekao je Hauerwas.

Hauerwas je iznio nekoliko primjera Patricka McInerneya, engleskog antropologa koji je u Arci živio petnaest mjeseci. Svoja iskustva zapisao je u radu pod naslovom: "Primanje dara kognitivnih invalida: prepoznavanje posredovanja u granicama racionalnog subjekta.”

- Naišao je na Rachel koja je radila različite geste rukama, Sarah koja se sama vrtila u svojim kolicima i Martu, koja je stalno govorila besmislene rečenice. McInerney je pretpostavio da su takve žene nesposobne za boravak u svijetu - rekao je Hauerwas.

Međutim, na kraju je vidio ove žene u drugačijem svjetlu i shvatio da njihova posrednost dolazi iz vlastitog priznanja njihove ranjivosti i ovisnosti o drugima. U jednom primjeru, dugogodišnja asistentica Marija ispričala je McInerneyju o iskustvu sa Sarom koja nije mogla verbalno komunicirati. Marija je dobila zadatak da okupa Saru, ali imala je poteškoća.

- Marija je priznala da nije znala što radi, ali pretpostavila je da ni Sarah ne zna što radi. Međutim, nakon nekog vremena Marija je smislila kako pomoći Sarah da se okupa. Nakon toga je rekla Sari: 'Ti si samo strpljivo sjedila puštajući me da radim grešku za greškom. Kad sam napokon počela raditi ispravno, pogledala si me u oči i počela se smijati' - prepričao je Hauerwas.

U drugoj priči o prijateljstvu Hauerwas se prisjetio Hilary, asistentice koja je promatrala jednog člana kako se smiješi, ljulja i uživa pred punim zrcalom. Hilary je rekla da je shvatila da Sarah nije u stanju brinuti hoće li drugi ljudi ovo ponašanje smatrati narcisoidnim, pa je slobodno mogla voljeti i uživati ​​u sebi.

- Sarah zaista voli sebe i pomaže mi da počnem voliti sebe - rekla je Hilary.

Život ljudi s intelektualnim teškoćama ima više zajedničkog sa svecima Crkve, nego racionalnim posrednicima. Oni koji su naučili biti prijatelj s ljudima poput Sarah, cijene način na koji su preuzeli su norme ponašanja i izražavali vrijednost takve zajednice.

- Kada nas siromašni, slabi i usamljeni nazovu prijateljima, sprječavaju nas da upadnemo u zamku moći, naročito moći da činimo dobro. Biti prijatelj siromašnima i invalidima čuva nas od pretpostavke da moramo "spasiti spasitelja i crkvu" - zaključio je Hauerwas.