Blaženi o. Paolo Manna rođen je u Avellinu u Italiji 16. siječnja 1872. u skromnoj i pobožnoj obitelji. Nakon osnovne škole polazi srednju tehničku školu u Avellinu i Napulju, nakon čega upisuje studij filozofije na Sveučilištu Gregorijana u Rimu. Tamo je osjetio poziv od Gospodina i ulazi u sjemenište Instituta za vanjske misije u Milanu 1891. godine, u jedan od mnogih instituta i misijskih družbi osnovanih u tom periodu u Italiji i diljem Europe.

Za svećenika je zaređen 1894. te s 22 i pol godine odlazi u misije u Istočnu Burmu, kao član Instituta za vanjske misije.

Tijekom dvanaest godina misijskog rada vratit će se u Italiju tri puta, zbog teška zdravstvenog stanja, a posljednji će put, na svoju veliku žalost, ondje i ostati. Bilo je to za njega kratko, ali intenzivno misijsko iskustvo, koje je donijelo puno plodova misijskomu kraju gdje je djelovao, ali koje mu je i omogućilo da studira etnologiju, čije će spoznaje kasnije prikupiti u knjižici od stotinjak stranica. Vrijeme provedeno u misijama u njemu je razvilo duh zapažanja što se tiče metoda evangelizacije i misijske situacije u svijetu. Po svemu tomu shvatio je Božju volju za svoj život: da pisanjem i objavljivanjem publikacija postane misijski animator cijele Crkve, misionar Misijske zajednice.

Povjereno mu je vođenje časopisa Le Missioni Cattoliche (Katoličke misije), čiji je glavni urednik bio od 1909. do 1921. godine. Kao urednik časopisa, a posebno u svom prvom djelu Missionari autem pauci (Nedovoljno je misionara), potaknuo je nevjerojatno oduševljenje za misije i velik broj misijskih poziva. Na taj je način počelo njegovo veliko djelo poticanja svih svećenika na interes za misije.

Od njega je napravio instrument kojim je Italiju stavio u „stanje misija", propovjedaonicom s koje će prenijeti svoja iskustva, težnje i misijske ideale.

Cilj njegova rada nije bilo samo širenje vjere u svijetu i pomaganje misionarima molitvama i prilozima, nego prije svega upoznati ljude s dužnošću širenja Crkve kako bi dobila više misionara, tako i među lokalnim svećenstvom, da bi svoju zadaću u potpunosti mogla ispuniti.

Prva poruka koju je o. Manna poslao Crkvi inzistirala je na činjenici da je predanost i služenje svećenika misijama, ne samo potrebno za njihov uspjeh, nego im je za njih živjeti i dužnost, koju su primili od Krista: „Biti katolik, biti svećenik i ne zanimati se aktivno, na ovaj ili onaj način, za očuvanje, i za širenje vjere, znači ne razumjeti evanđelje. Što bismo rekli o katoliku koji ne zna Deset zapovijedi? Zar ćemo onda Kristovu zapovijed: 'Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svim narodima…', svečanu i jasnu zapovijed koju je dao svojim učenicima, smatrati neobveznom? Isus Krist je sebe do kraja predao, i misionari daju svoju mladost, svoje nade, često i svoje živote ... pa zar da onda svećenici u svojoj domovini i vjernici laici baš ništa ne moraju činiti? Ići i poslati, evo u dvije riječi dužnost katolika ... evo kako Crkva može brzo ispuniti svoje poslanje.“
 
Njegov san o osnivanju Misijske zajednice ostvaren je službenim priznanjem pape Benedikta XV. 31. listopada 1916. godine. Prvi međunarodni kongres Misijske zajednice (održan 3. siječnja 1922.) govorio je o nužnosti poučavanja o misijama u bogoslovijama, što je dotad bilo nepoznato područje u katoličkim obrazovnim institutima.

Kako bi potaknuo razvoj mnogih poziva za misije, o. Manna je u svojim brojnim napisima isticao nezamjenjivu ulogu svećenika u naviještanju Evanđelja i stvaranju misijske svijesti u Božjem narodu.

Kroz brojne propovijedi i publikacije, o. Manna je oduševljavao kler i laike za misijski ideal, a mladim ljudima postavio je izazov da taj ideal ostvare. O. Paolo Manna umro je 15. rujna 1952., a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 4. studenoga 2001. godine.

Za njega nije postojao misijski poziv različit od svećeničkog ili općenito kršćanskog poziva, i njegovo je geslo bilo: „Svi su misionari!“