Tanja Baran: 'Religiji na HRT-u uglavnom se broje minute, o kvaliteti emisija najmanje se raspravlja'

Križevčanka dr. sc. Tanja Baran, novinarka HRT-a i v. d. glavne urednice HRT – Radija Sljeme, prije nekoliko je dana dobila godišnju nagradu Udruge Hrvatski novinari i publicisti za najbolji novinarski rad objavljen u 2017. godini. Ona iz Zagreba gdje živi s obitelji, uz sve svoje profesionalne izazove, u Križevcima sa suradnicima već cijelo desetljeće vrlo uspješno vodi Udrugu za promicanje znamenitih Križevčana 'Dr. Stjepan Kranjčić'.
Autor: prigorski.hr/Laudato/J.B. Photo: prigorski.hr srijeda, 03. siječnja 2018. u 09:33

Upravo ovih dana ta Udruga slavi 10. rođendan, a u 2018. slavit će velike jubileje župnika na glasu svetosti Stjepana Kranjčića: 50 godina njegove smrti i 100 godina rođenja, održat će 10. Dane hrvatskih svetaca i blaženika i 10. Susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva 'Stjepan Kranjčić'.

Kako je magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu iz usmene književnosti križevačkoga kraja, u 2018. najavljuje i objavljivanje svojega doktorata u knjizi pa će ta ukoričena građa biti dostupna široj javnosti. Sve su to dobri razlozi za novogodišnji intervju s poznatom Križevčankom koja ne odustaje od svojega rodnog kraja. Naprotiv, zauzima se za križevačka materijalna i duhovna bogatstva u raznim prilikama i na razne načine.

Najprije Vam čestitamo na prestižnoj strukovnoj nagradi Hrvatskih novinara i publicista. Kako ste je doživjeli?

Zahvalno. Ne samo zbog sebe osobno, nego i zbog mojih kolegica Blaženke Jančić i Antonije Hrvatin Roth s kojima se izmjenjujem na emisiji 'Susret u dijalogu' 1. programa Hrvatskoga radija za koju sam nagrađena. Riječ je, naime, o emisiji uživo u kojoj se već godinama ponedjeljcima od 09.05 do 09.55, uz reprizne termine na HTV-u 4, tematizira suodnos Crkve i društva. Bavimo se aktualnim temama, ugošćujemo relevantne goste, raspravu redovito obogaćujemo anketama, izjavama i neizostavno izravnim uključenjem slušatelja u program.

Nagrađena emisija bila je emitirana 23. listopada, a u njoj sam se bavila pastoralom mladih u Hrvatskoj. 'Susret u dijalogu' jedinstvena je religijska emisija u nacionalnom medijskom prostoru i emitira se godinama. No, programi posvećeni religiji uglavnom nisu tako atraktivni da bi bili posebno apostrofirani, nagrađivani, koliko god da su dobri, slušani ili gledani. Ova je nagrada zato prilika da se pruži dodatna pozornost onome što marno rade novinari u religijskim emisijama HRT-a. A tijekom godine stvore uistinu mnogo vrijednoga sadržaja.

Često se u posebice u najnovije vrijeme zna čuti da religijskih sadržaja, posebice na HRT-u, ima puno, previše. Dijelite li to mišljenje?

Ne dijelim. Najprije, HRT kao javni medijski servis ima Ugovor s Vladom i sporazume s vjerskim zajednicama. U tim je dokumentima dan okvir o emisijama i minutaži koje treba ostvariti, čega se urednici HRT-a moraju držati. No, da i nema tih obvezujućih dokumenata, jasno nam je da javni medijski servis, kojem svi građani plaćaju pristojbu, mora stvarati sadržaje od javnog interesa. Među tim sadržajima su i religijske teme.

Naši su pretplatnici većinom vjernici, praktični ili kulturološki, pa imaju pravo na sadržaje koji su dio njihova identiteta i svakodnevne prakse. K tome podaci o gledanosti i slušanosti idu u prilog tome da ljudi vole pratiti vjerske sadržaje. Zašto im onda to ne omogućiti? Vjera je većini svakodnevnica, živi se s njom. Kako se živi politika, gospodarstvo, kultura, sport, zabava, tako se živi i religija. Zato od vjerskih tema ne treba stvarati nikakve drame, tabue, geta i prevelike rasprave. Trebamo raspravljati samo o kvaliteti vjerskih emisija koje stvaramo sa željom da naši pretplatnici dobiju što bolji proizvod. Nažalost se religiji na HRT-u uglavnom broje minute, o kvaliteti emisija najmanje se raspravlja.

Zašto onda tih kritika o brojnim vjerskim emisijama ipak ima i tko ih upućuje?

Kritike o prevelikoj minutaži religije na HRT-u upućuju oni koje ne zanimaju takvi sadržaji i ne žele ih gledati ili slušati, a nisu dovoljno tolerantni da bi prihvatili da većina naših korisnika na te sadržaje ima pravo. Te kritike znaju ići toliko daleko da nas se poistovjećuje s Hrvatskim katoličkim radijem, Radio Marijom ili Laudato televizijom.

Ti kritičari ne idu za tim da su to konfesionalne radio postaje i privatna televizija, a da javni medijski servis, bez obzira na postojanje konfesionalnih i privatnih medija koji se primarno bave vjerskim temama, mora objavljivati vjerske sadržaje. Primjerice, Radio Sljeme HRT-a kojem sam ja v. d. glavne urednice, emitira tek 75 minuta vjerskih sadržaja tjedno, a kad biste čuli one koji nas zbog vjerskih tema kritiziraju, mislili biste da cijeli dan kod nas na radiju govore svećenici, časne sestre i vjernici laici. Daleko je to od stvarnosti.

Dobro poznajete crkvene prilike. Uključeni ste u tijela Hrvatske biskupske konferencije, bili ste godinima u Odboru za sredstva društvenih komunukacija, sada ste u Vijeću za ekumenizam i dijalog. Poznati ste i po suradanji s hrvatskim redovništvom, posebice po stvaranju redovničke himne 'Hvala redovnika'. Kako je do toga došlo?

Još me kao mladu novinarku prepoznao tada pomoćni zagrebački, a sada sisački biskup Vlado Košić. U Odboru za medije na razne smo načine upućivali na što bolju komunikaciju između Crkve, medija i cjelokupne javnosti, a u Vijeću za ekumenizam nastoji se oko građenja što boljih odnosa između Katoličke Crkve i ostalih vjerskih zajednica. Izazovno je to, mada nije uvijek lako. A povezanost s redovnicima seže iz početaka mojega novinarskog rada.

Moje početničke reportaže na HRT – Radiju Sljeme tijekom 1995. bile su vezane uz predstavljanje redovničkih zajednica koje žive u Zagrebu. Kroz taj sam ih serijal upoznala sve, njihove karizme, djelovanja, samostane. Povezanost je ostala. Kako je većina kauza u Hrvatskoj redovničkih, tako nam redovnici i redovnice redovito dolaze u Križevce na Dane hrvatskih svetaca i blaženika. Posebno nam puno pomažu dominikanci, kapucini, karmelićani i konventualci. Oni su pokrovitelji nagrada na našem Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva 'Stjepan Kranjčić'.
No, blizu su nam i drugi redovnici, kao i redovnice i biskupijski svećenici, teško je izdavajati da se nekoga ne izostavi. A u Godini posvećenoga života, koju je bio proglasio papa Franjo, predložila sam čelništvu Hrvatske redovničke konferencije snimanje redovničke himne. O. Vinko Mamić, fra Jure Šarčević i fr. Anto Gavrić kao voditelji Konferencije spremno su se prihvatili posla. Stvorena je 'Hvala redovnika' u kojoj je pjevalo više od sto sudionika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a snimljen je i video-spot.

Bio je to velik, dotad u Crkvi neviđen projekt. Trebalo je okupiti redovništvo iz raznih krajeva, izabrati najbolje pjevače, stvoriti prikladnu pjesmu, vježbati, snimati, obratiti se javnosti. No, na tome nismo stali. Po uzoru na naše križevačke 'Književne Kranjčiće' osmislili smo natječaje za redovništvo iz književne, likovne i fotografske umjetnosti. Kao plodove objavili smo dvije knjige najuspjelijih redovničkih radova 'Radost u zajedništvu' i 'Ljepote pogleda'.

Jeste li od malena planirali da ćete iz svojih Križevaca poći u Zagreb, zaposliti se na HRT-u, baviti se Radio Sljemenom i vjerskim temama?

Nisam. Mislila sam da ću se, kada završim studij kroatistike, vratiti u Križevce, da ću predavati hrvatski u školi i da ću sa svojim vrijednim i sposobnim prijateljicama, s kojim sada vodim Udrugu 'Dr. Stjepan Kranjčić', stvarati divne sadržaje u našem gradu. Ispalo je drugačije. Na 4. sam godini studija spletom okolnosti došla na Radio Sljeme HRT-a i ostala.

Šesnaest sam godina na Sljemenu bila novinarka, voditeljica, reporterka i urednica. Godine 2010. prešla sam u Religiju na 1. program Hrvatskoga radija, ali sam ostala povezana sa Sljemenom, vodeći i dalje rado slušanu emisiju 'Kajkavijana' u kombinaciji s kolegicom Anom Lacković Varga. Na Sljemenu sam po cijele dane ponovno od travnja 2016., kada sam imenovana v. d. glavne urednice, ali sam ostala povezana s Religijom na 1. programu, gdje svaki treći tjedan uređujem i vodim nagrađenu emisiju 'Susret u dijalogu' i redovito komentiram prijenose misnih slavlja.

Križevci su, očito je, ostali u srcu. Deset ste godina predsjednica Udruge 'Dr. Stjepan Kranjčić'. Čestitamo na tom jubileju. Što biste izdvojili kao najvažnije što ste u Udruzi stvorili u tih deset godina?

Naš je grad danas predgrađe Zagreba. Kako živim u jednom istočnom zagrebačkom kvartu, zna mi se dogoditi da prije dođem do Križevaca, nego do Črnomerca. Zato mi Križevci jesu u srcu, ali su mi i fizički blizu. Zahvaljujem na čestitkama za jubilej Udruge.

Ovih dana upravo završavamo spomenicu vezanu uz 10 godina rada pa će svatko tko je prelista moći doznati o svemu što smo stvarali u tih 10 ljeta, a toga je bilo u izobilju. I teško je izdvajati. Samo ono što smo od knjiga u ovih 10 godina objavili, zauzima pune tri stranice bibliografije. Oni koje zanima više, mogu poći na našu mrežnu stranicu www.kranjcic.hr.
Tamo puno toga o našem djelovanju piše. Osim što smo se u ovih 10 godina ponajprije bavili promocijom naših duhovnih velikana sv. Markom Križevčaninom i posebice župnikom na glasu svetosti Stjepanom Kranjčićem po kojem Udruga nosi ime, ostvarili smo tri velike manifestacije iz kršćanske kulture koje su na nacionalnoj razini.

Riječ je o Danima hrvatskih svetaca i blaženika koji će od 24. do 27. svibnja ići desetu godinu zaredom, Zatim, o jedinom nacionalnom natječaju i susretu za kršćansku književnost u Hrvatskoj Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva 'Stjepan Kranjčić' koji će 1. prosinca također ići desetu godinu zaredom.

Treća naša nacionalna manifestacija jest Susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva 'Stjepan Kranjčić' koju sedmu godinu ostvarujemo u zajedništvu s Osnovnom školom Ljudevita Modeca. Te dvije književne manifestacije, jedna za odrasle, a druga za učenike osnovnih škola u Hrvatskoj, jedini su nacionalni natječaji za književnost protkanu kršćanskim vrednotama. Odaziv na te natječaje redovito je vrlo velik. Zatim slijedi žiriranje i organizacija završnih svečanosti na kojima dodjeljujemo nagrade autorima najuspjelijih radova i predstavljamo književni zbornik najvrednijih radova. Sve te naše tri manifestacije imaju svoje mrežne stranice (www.sveci.kranjcic.hr, www.knjizevni.kranjcic.hr, www.djecji.kranjcic.hr) pa se tamo mogu doznati detalji o svakom održanom susretu, ali se mogu i preuzeti zbornici s najuspjelijim radovima. U Udruzi sam okružena divnim ljudima. Mala smo, ali složna i vrlo radišna skupina koja kroz Udrugu svijet želi činiti boljim.

Što nakon 10 godina djelovanja Udruge možete reći o župniku Stjepanu Kranjčiću, što o sv. Marku Križevčaninu, hoće li Stjepan Kranjčić biti proglašen blaženim i je li to potrebno, ako već imamo sveca iz našega grada?

Župnik Stjepan Kranjčić (1918. – 1968.) svećenik je o kojemu gotovo svi koji su ga poznavali govore da je živio svetim životom. Bio je svećenik Stepinčeve vojske, ali glas svetosti nije zaradio po neustrašivosti i beskompromisnosti, već zbog svojega kreposnog života u Križevcima od 1952. do 1968., kada je prerano umro, u 50. godini života. Mada je, i to treba istaknuti, Kranjčić u Križevcima završio nakon Udbina progona iz Zagreba zbog dosljedne odanosti Stepinčevim idealima.

Tako veličanstven sprovod kakav je imao Kranjčić i prije i poslije u Križevcima nije viđen, kolona je bila od križevačkoga groblja do crkve sv. Ane. Četrdeset godina nakon što je umro, udruživanje oko Kranjčića potaknuli su njegovi vjeroučenici, a ne ja ili netko od nas mlađih jer ga mi nismo poznavali. Ali smo se s vremenom uvjerili u njegovu svetost. Svjedočanstva ljudi o Kranjčiću prikupili smo i objavili u zasebnoj knjizi, a o eventualnoj beatifikaciji odlučuje mjerodavno crkveno tijelo. Po Kranjčićevu su se imenu napravila moga dobra djela. I to je najvažnije.

Manje je važno hoće li ili neće službeno biti proglašen blaženikom. Sveca imamo u osobi Marka Križevčanina. Nažalost ga preslabo štujemo, nasljedujemo, slabo se ponosimo njime. Ali tako je, na žalost, s većinom proglašenih hrvatskih svetaca i blaženika. A tako ih malo imamo. Čula sam, posebice u počecima djelovanja Udruge, da smo Udruga za proizvodnju svetaca, da što će nam Kranjčić, ako imamo Marka. Mi pak mislimo da si sveci nisu međusobna konkurencija, svaki je svijetlio u svojem vremenu i svatko u njima ako želi može vidjeti uzor. Marko je bio mučenik, Kranjčić je živio kreposno na svima razinama života. Okrenimo stvari drugačije. Zamislite naš ponos kada bi Križevci postali jedini grad u Hrvatskoj iz kojega su dvojica proglašenih svetaca. Zasad se jedino Šibenik diči sv. Nikolom Tavelićem i službenicom Božjom Klarom Žižić za koju se vodi proces za proglašenje blaženom.

Imaju li Križevci po svojim vjerskim sadržajima potencijal da postanu duhovno središte na nacionalnoj razini? Je li u Križevcima moguć snažan vjerski turizam?

Itekako. Imamo križ u imenu grada, tolike divne katedrale i crkve, krasno povijesno nasljeđe, imamo sveca, župnika na glasu svetosti. S Danima hrvatskih svetaca i blaženika nametnuli smo se kao jedini grad u Hrvatskoj u kojemu se izražava skupno poštovanje hrvatskim svecima. Razvili smo jedine nacionalne natječaje za kršćansku književnost u Hrvatskoj.

Ljudi nam dolaze iz cijele Hrvatske, ali ne u broju u kojem bismo željeli da dolaze. Nedostaje nam omasovljivanje, a i još neki sadržaji. Sve je to skupa što sada imamo takvo blago da bi Križevci uz dobro osmišljenu prezentaciju široj javnosti, i uz stvaranje potrebne infrastrukture, mogli postati hrvatskim Lurdom. U razradi bi svega toga vrlo usko trebale surađivati lokalne i nacionalne te crkvene vlasti. Nadam se da će se u budućnosti ići u tom smjeru.

Magistrirali ste na Križevačkim štatutima, doktorirali na usmenoj književnosti križevačkoga kraja u 19. stoljeću. Kako to da ste se odlučili za teme iz rodnoga kraja i do kakvih ste spoznaja došli?

Zaključila sam da nema smisla tragati za ne znam kakvim temama, kad je već usmena književnost mojega rodnog kraja bila slabo poznata i nevalorizirana. A to sam shvatila već na prvoj godini studija kroatistike. Križevački su štatuti iznimno bogatstvo, nažalost su zanemareni, zapostavljeni. Isječke iz regula zna tek pokoji pojedinac, izvede ih se na Spravišču ili sporadično negdje drugdje, i to je na žalost sve. Štatute treba u osmišljenom projektu izbaviti iz ropotarnice prošlosti i iz njih napraviti ključan križevački turistički proizvod.

Druge hrvatske sredine izmišljaju da bi nešto imale, a mi smo svoje blago koje u Križevcima imamo zaboravili. Nadam se da će sve ono ključno iz usmene književnosti križevačkoga kraja, kojoj Križevački štatuti pripadaju, biti objavljeno tijekom ove godine u knjizi mojega doktorskog rada pa da će široj javnosti biti lako dostupno to bogato usmeno blago križevačko.

 

Da biste komentirali, prijavite se.