U drugoj polovici 19. stoljeća Zagreb je, uz političko i kulturno, postao i važno gospodarsko središte jer su ga sa svih strana dotakle novoizgrađene željezničke pruge. Kad se naposljetku tadašnjom banskom Hrvatskom ispreplela razgranata željeznička mreža, njezin najnapučeniji dio, Hrvatsko zagorje, ostalo je prometno izolirano. Od Zagreba do Čakovca, primjerice, poštanskom kočijom trebalo je čak 14 i pol sati vožnje!

Tek 4. rujna 1886., kako su govorili Zagorci, zafućkao je prvi "zagorski cug" i to smjerom od Zaprešića preko Zaboka i Novog Marofa do Varaždina, a odmah zatim i do Čakovca. Iste je godine vlak povezao Zabok i Krapinu.

O zagorskom željezničkom pravcu, dugom 99 kilometara, vodile su se žučljive rasprave jer su neki zagovarali smjer preko Zeline. Izgradnja je trajala dvije godine. Kad je naposljetku pruga puštena u promet, Zagorje je dobilo mnoge gospodarske poticaje.

U doba "željezničke groznice" naselja uz prugu, a osobito na njezinim križištima, počela su se brže razvijati, a stanovništvo im se umnogostručilo. Pruga je posebno imala velik utjecaj na demografski rast Zagreba i Varaždina.

"Zagorski cug" godinama je bio pojam kaotične prenakrcanosti. Tisuće radnika ranim su jutarnjim vlakovima odlazile na posao u Zagreb, i predvečer se vraćale kući. Živopisni kolorit prepunim vagonima davale su i vrijedne "kumice" koje su se žurile na zagrebačke tržnice pa su se uz još snene ljude vozili i pilići, patke i purice. Udobnost je bila zadnja stvar. Čovjek je visio na čovjeku, a mnogi su se putnici vozili na stepenicama ili krovu vagona.

Jednu od najljepših priča o tom vremenu ispričao je redatelj Rudolf Sremec svojim poznatim dokumentarcem "Ljudi na točkovima".