Antun Volenik: Kršćansku poruku potrebno je vratiti u medije i umjetnost

Laudatov suradnik i duhovna potpora pater Antun Volenik progovorio je za Laudato.hr o kršćanskom značenju Božića te potrebi kršćanskog prožimanja medija i umjetnosti.
Autor: Marija Pandžić četvrtak, 29. prosinca 2011. u 00:00

Laudatov suradnik i duhovna potpora pater Antun Volenik progovorio je za Laudato.hr o kršćanskom značenju Božića te potrebi kršćanskog prožimanja medija i umjetnosti. Kako je istaknuo, kršćanski Zapad zaboravio je na svoju vjeru te je izbacio iz društva. Zbog toga je potrebna „nova evangelizacija“ koju Sveti Otac često naglašava.

Antun Volenik je svećenik, isusovac, magistar znanosti, pisac, autor trilogije duhovnih misli „Biti u vezi“, nakladnika galerije Laudato i autor Laudatovog projekta „Apdejtana riječ – Aploudana duhovnost“. Također,  autor je slikovnice „Moj najljepši Božić“ u kojem je poruku spasenja prenio putem oživljavanja psića Krismića i žapca Krekića.

Nalazimo se u božićnom blagdanskom vremenu, na koje se poruke danas često zaboravlja?

Naravno da Božić kao i svaki kršćanski blagdan ima svoju poruku, ali ono na što se najlakše zaboravi jest da je Božić događaj. Bog se ZAISTA UTJELOVIO i to je povijesni događaj. Manje je bitno je li to upravo 25. prosinac u ponoć po Gregorijanskom kalendaru, ili je to limunadni trenutak kada dijete bez roditelja kojega vodi hrabri pas nađe novi dom u nekom američkom filmu. Kao što ne znamo točan trenutak Isusova Uskrsnuća te za to nemamo materijalni dokaz, tako nemamo ni točan niti precizan dokaz njegova rođenja osim onog najvećeg – vjere. U događaj da je Bog uzeo i rodio se u ovom krvavom, propadljivom tijelu jednako je teško povjerovati, čini mi se još i teže nego u događaj da je u tom tijelu uskrsnuo i preobrazio ga. No, kada povjerujem da je to zaista događaj, a ne slatkasta božićna priča ukrašena kuglicom ili kolačem, tada počinje moja avantura vjere s malim Božićem.

Papa naglašava potrebu nove evangelizacije, na koji način se ona i ostvaruje?

Drago mi je da ste upotrijebili ispravan termin „nova evangelizacija“ a ne onaj pogrešni koji još uvijek nalazimo i u katoličkim medijima „reevangelizacija“ kao da je ona prva kojom je kršćanski Zapad primio vjeru bila neispravna ili drugačija pa mi sad krećemo ispočetka. Naravno da samo gradimo dalje stojeći na „leđima divova“ – velikana vjere kršćanske prošlosti.

Evangelizirati znači pronositi, naviještati Božju riječ. U zadnjih dvadesetak-tridesetak godina, nakon „informatičke revolucije“ Crkva je na Zapadu uglavnom izgubila vezu s kanalima naviještanja kao što su televizija i internet, dva danas daleko najznačajnija „glasa“ u kakofoniji, medijskoj vici i buci današnjice.

Kršćanska je poruka grubo izgurana iz umjetnosti i književnosti koje su na Zapadu tradicionalno bile obilježene (i) kršćanskim motivima, sadržajima i porukama. Stvaranje novog kršćanskog laikata, ali ne pod vidikom boraca i kršćanskih talibana nego upravo pod vidikom evangelizatora na svim nabrojenim razinama čini se da nam je dan kao trajni zadatak. Moram istaknuti, da mi kao mala zemlja i narod ipak imamo mnoštvo inicijativa i pokušaja i od hijerarhije i od laikata (nadam se da će se povećati suradnja ta dva dijela) no često usitnjeno a još češće diletantski, neprofesionalno. Ipak, u današnjim vremenima najveća je stvar ustrajati, ne odustati u evangelizacije sebe i drugih.

Živimo u vremenu ekonomske, ali prema mnogima i moralne krize. Na koji način da se kršćani izvuku iz ove naizgled bezizlazne situacije?

Za kršćane nema bezizlazne situacije, ponora bez dna. Ima tamnih noći kada zvijezda vodilja nestane iza oblaka briga i problema, sumnji, nevjera, grijeha i ljudske gluposti pa zalutamo do Heroda kao tri kralja. Razgovaramo kao i oni s njim i čini nam se kako se on zanima za Dijete i ne shvaćamo kako bi ga on baš uz našu pomoć htio ubiti.

Treba se zapitati koju konkretnu poruku uputiti u svemu tome čovjeku današnjice? Krenuo bih od reklama. Ništa što je dobro i vrijedno uglavnom se ne reklamira. Tek kad vam prodaja pada, kad stvari ne idu onako kako ste zamislili krećete s većim ili manjim lažima i pokušavate privući kupce. Koliko mi laži i sitnih prevara dnevno čujemo kroz reklame nemoguće je izbrojati. „Čega nema, to se izvikuje“ - kaže stara narodna. Vjeru u Boga, sebe i druge ne možete prodati niti kupiti. Nitko nema franšizu na Boga i odnos s njime (iako mnogi priželjkuju takvu franšizu) pa se taj proizvod ne može ni reklamirati. Osjećat ćete se bolje i lakše, napravit ćete prvi korak vjere kad potpuno prestanete gledati i slušati reklame i laži u njima. To je prvi konkretni čin da očistite dio sebe za istinsku vjeru a istinska vjera vodi vas iz beznađa sadašnjice koje laže ne samo kroz reklame i tako nas uništava.

Sudjelujete u radu obiteljskih savjetovališta, koji su najčešći problemi. Zaboravlja li se danas na obitelj?

Budući da je Zagrebačka nadbiskupija tek odnedavno ponovo pokrenula Obiteljsko savjetovalište nisam aktivno uključen u u njegovu radu. Moj kontakt s problemima (i radostima) braka i obitelji svodi se na sudjelovanju u radu zajednice Bračnih susreta i zaručničkih tečajeva na području naše nadbiskupije.

U suvremenom svijetu zaboravljena je obitelj zaboravljena i ugrožena sa svake moguće strane. Današnje društvo uistinu mrzi obitelj kakvu je shvaća kršćanska vjera i tradicija. S druge strane, činjenica je da u Crkvi riječ obitelj čarobna riječ pastorala i uopće crkvenog diskursa na tom području isto kao što je to i riječ „zajednica“. I jedan i druga doživjele su pravu inflaciju u govorima, knjigama i člancima i teologa i praktičara na način da su idealizirane, da se ne govori o slabostima kršćanskog modela obitelji i zajednice ili zajednice zajednica gdje je opet obitelj idealni početak, „Crkva u malom“, koju rijetko ili nikako ne srećemo u stvarnosti.

Možda je jedan od vrlo jednostavnih razloga i taj što su o tematici braka i obitelji do sada raspravljali i pisali uglavnom „celibatarci“ kojima iskustveno manjka jedna bitna distinkcija – razlika braka i obitelji. Naime, „celibatarac“ itekako ima iskustvo obitelji – one iz koje je potekao – pa nikako ne stoji da „celibatarac“ ne može govoriti o obitelji jer nema to iskustvo. Ali „celibatarac“ doista nema iskustvo braka i tu bi svaki tko želi nešto reći na tom području trebao osluhnuti i otvoreno surađivati s laicima – bračnim parovima te njima dati više mjesta.

Kako gledate na Laudatova nastojanja za promicanje sakralne likovne i glazbene hrvatske baštine?

Kao Laudatov suradnik na nekoliko projekata ne mogu biti objektivan u odgovoru na ovo vaše pitanje. Zato ću tek prenijeti jedno mišljenje osobe koja radi na jednom katoličkom mediju a razgovarali smo upravo ovih dana.

Preslušavajući jedan nosač zvuka u izdanju dosta važnog katoličkog nakladnika čudili smo se kako je neprofesionalno napravljen a pušten u prodaju i to bez barkoda i ostalih naznaka „čistih računa“. Osoba s kojom sam razgovarao naglasila je koliko Laudato tu iskače svojom profesionalnošću i modernošću.

Mislim da je Laudatova poslovna politika čistih računa i jednog hrvatskog usmjerenja te pažljivost kada su u pitanju liturgijski naglasci i kršćanska poruka ono što ga izdvaja od drugih i što će donijeti ploda u budućnosti.

Da biste komentirali, prijavite se.