Blanka Vlašić: S Gospodinom smo uvijek u pobjedničkom timu!'

Hrvatski ponos svjetskog skoka u vis, dvostruka svjetska prvakinja i nositeljica olimpijskih medalja (Rio de Janeiro 2016., Peking 2008.), atletičarka Blanka Vlašić, niz svojih sportskih medalja i natjecanja dopunila je najvišim iskorakom i skokom – duhovnim i sakramentalnim 'treninzima' u krilu Crkve! U dva dijela donosimo osobnu ispovijest te vrhunske svjetske sportašice, među najboljima ikad u skoku u vis u povijesti atletike!
Autor: Ines Grbić/Laudato Photo: Igor Kralj/PIXSELL četvrtak, 09. studenog 2017. u 15:26
U razgovoru za Laudato, Blanka nam je otkrila snažne duhovne poticaje, svoje bogate, trnjem i ružama prekaljene životne stavove, istančanu mudrost i životnu zrelost koja u daru i verbalnog izražavanja osobito resi umjetničke duše. Blanka je umjetnica u ophođenju s letvicom, a u tumačenju i analizi svojih postupaka i života uopće, duboka je, iskrena i dojmljiva umjetnica riječi (možda joj je zato i osobito drag Ivanov Prolog - o Riječi). Zahvaljujemo Blanki što je u svojoj velikoj zauzetosti odgovorila na pitanja koja je doživjela kao još jedan izazov i 'odraz' prema javnosti koja je želi upoznati i mimo staze. Izrečenim mislima i impulsima, Blanka pokazuje kako nije samo igračica koja se dâ poučiti, nego i trenerica duha – koja drugoga ima čemu poučiti! Veliko Hvala, draga naša Blanka!      

U kakvom ste trenutno odnosu Vi i Ahilova (tetiva)? Naime, nju ste znali personificirati, ona je znala biti (ili još uvijek jest) kao svojevrsni vanjski, tjelesni 'korektiv' Vaših nutarnjih poticaja duha, da to podsjeća na onaj Pavlov trn koji mu je bio dan, da se ne uzoholi. Je li teško u trnu otkriti, doživjeti blagoslov?
Ozljeda Ahilove tetive je već neko vrijeme iza mene, Bogu hvala. Ali, upravo je ona bila ključ mog obraćenja... I zato sam Gospodinu zahvalna na tom križu. Voljela bih vam reći kako je to bio i jest moj jedini trn, ali daleko od toga. Bît je u tome da vjerujemo kako svaka poteškoća ima svoj smisao, jer Bog ništa ne prepušta slučaju. Bilo da se radi o nekoj fizičkoj boljci, koju kao profesionlani sportaš često doživljavam, ili pak psihološkoj spoznaji o vlastitoj slabosti, teškoće treba prihvatiti kao blagoslov jer nas tjeraju da se s povjerenjem prepustimo Božjem planu. Uvijek zamišljam te trenutke, kada me obuzme očaj zbog neke situacije koja mi nije 'po guštu' , kao tren kada moram pustiti uzde i skočiti u nepoznato... Oduprijeti se potrebi za kontrolom. S vjerom da Bog sve okreće na dobro.

'Dugo sam sanjala izlazak na skakalište bez ‘kamena u cipeli’… Ili, u mom slučaju, bez boli u Ahilovoj tetivi' – Vaša je misao. Prije nego Vam se taj 'kamen' dogodio, jeste li ikad bili pomislili da je moguća ozljeda koja bi Vas dulje vrijeme udaljila sa staze i treninga?
Nisam razmišljala o tome. Zapravo, bila sam dosta bezbrižna po tom pitanju. Punih petnaest godina sam bila lišena ozbiljnih ozljeda, tako da sam bila dosta nepripremljena na sve ono što me čekalo.

Vrhunski sport traži i vrhunsku disciplinu, pažnju koja prevenira loše situacije. Ipak, iz sadašnje perspektive Vas u Krista zaljubljenog djeteta, koje se Bogu obraća s Tatice, smatrate li da u nečemu takav način života nekad i 'zarobljava'. Riječ je o odgovornosti za primljeni talent kojeg treba čuvati. No, je li potrebno baš sve tome podrediti? Rekli ste kako se niste usudili nezagrijana potrčati do autobusa, da ne biste iščašili gležanj. Osjećate li sad takve vrste reakcija 'teretom' Vašem duhu?
Smatram da Bog ne ide protiv naše naravi, dapače. Takvi smo kakvi jesmo s razlogom. Dao nam je sastojke, a na nama je da, uz Njegovu pomoć, napravimo dobar kruh. Moj talent, između ostalog, podrazumijeva i pozitivnu tvrdoglavost mazge (kako bi rekli u Dalmaciji) koja ne zna odrađivati ništa na 90 posto. Kod mene je uvijek bilo 'sve ili ništa'. E sad, one karakteristike koje su u početku zamišljene kao naše prednosti, bez Boga jako brzo mogu postati nešto što nas zarobljava. Da se vratim sastojcima: jednostavno ih krivo odmjerimo pa od kruha ništa. Jako je teško živjeti sa samonametnutim imperativom da drugo mjesto jednostavno nije prihvatljivo. Tu sam otišla predaleko... I zato je sve bilo 'moram', a ne 'mogla bih'. Pri tome ne mislim na autobuse... Trčanje ili ne trčanje za njima je bio samo primjer odricanja koje svaki vrhunski sportaš mora napraviti. Ako sam već izabrala sport kao profesiju, bilo bi neodgovorno od mene ponašati se nonšalantno. Zna se što je sportski život, tu nema prostora improvizaciji. Ali isto tako, svatko je drugačiji i s vremenom otkriješ balans između profesionalnog i privatnog života koji zadovoljava oboje. Nikad si nisam uskratila izlazak s društvom kad bi 'mi došlo', obrok koji nije po sportskom režimu prehrane , čašu vina... Jako je važno znati se opustiti, inače bih već odavno 'popucala po šavovima'.

    „Ljudi svjesni svog položaja u odnosu na Boga su privlačno društvo“

U korizmi smo koja se naziva i vremenom odricanja. Kako poimate odricanje? Ima li išta čega biste se Vi mogli/htjeli odreći, a još niste? To mi se čini nepostojećim. Postoji li navika koje biste se rado 'riješili'?
Naravno, ali je to ipak osobna stvar. Primjećujem da me smatrate nekakvom 'super ženom', a uporno želim razbiti taj mit o sebi. Imam više mana nego vrlina, u to budite sigurni. Glede korizmenog odricanja, ono je zaista posebno. Odricanje nas pročišćuje, ulazimo zajedno s Isusom u pustinju i razmatramo nad Njegovom mukom. Pri tome naš osnovni motiv mora biti nesebična ljubav prema Kristu. Kada posvijestimo te razloge odricanja, Korizma postaje zapravo radosno iščekivanje. No, Korizma bi trebala biti popraćena i intenzivnijom molitvom, te djelima milosrđa. Obično su ljudi otvoreniji i razgaljeniji pred Božić. Smatram da bi Korizmu trebali doživjeti u istom duhu.

Koju osobinu smatrate svojom prednošću, a koju karakternu crtu smatrate svojom manom?
Blagoslovljena sam darom ustrajnosti. Ili si bar volim tepati da jesam... U onom trenutku kada prijeđem crtu, ona zna postati teret u smislu potrebe za perfekcionizmom, pa lako upadam u oholost misleći da sam ja ta koja kontrolira situaciju. Voljela bih da sam i malo odmjerenija u svojim reakcijama. Na meni, naime, možete vidjeti svaku emociju. Kako se zna reći : prvo skočim, pa kažem hop.

Koje kreposti volite kod ljudi, kakva Vas osoba, odnosno stav, oduševljava?
Ljudi koji su svjesni svog položaja u odnosu na Boga uvijek su privlačno i ugodno društvo. Oni  promišljaju polazeći od sebe, ne drugih. Naime, najteže je uprijeti prstom u samog sebe.

Godina 2013. bila je godina Vašeg povratka na stazu nakon dvogodišnjeg izbivanja zbog ozljede kao i godina Vašeg prvog javnog svjedočanstva osobno življene vjere. Kako je došlo do toga da 'progovorite' o tome? Je li bilo srama, 'straha' od takve vrste izloženosti, mogućeg omalovažavanja, čemu su vjernici inače izloženi?
Pozvana sam svjedočiti na skupu vjeroučitelja, a poziv mi je uputio jedan svećenik. Gospodin je dao malu injekciju odvažnosti u tom trenutku, te nisam osjećala bojazan od 'javnog linča'. Iako, moram priznati, nakon svakog svjedočenja, osjećam kušnje i strah. Pretpostavljam da je to normalno, važno je da me ne obeshrabri. Ponosna sam što mogu javno reći da pripadam Isusu.

Nakon svojeg svjedočanstva o iskustvu vjere na Katehetskoj ljetnoj školi 2013. g. u Splitu, jeste li  igdje doživjeli neko poniženje, s obzirom na rečeno?
Ne, dapače. Iako, za širu javnost ne znam jer ne čitam komentare po forumima. Onome koji je na 'ti' sa svojim vjerskim i moralnim stavovima, sigurno neće zasmetati moje, a ni bilo čije drugo svjedočanstvo.
 
Grom iz oblačnog neba koji je pogodio 'u sridu'

U svom dvogodišnjem izbivanju s natjecanja, možete li reći, to sam dobila, to izgubila? Ili možda više ništa ne smatrate gubitkom?
Pozvat ću se na Evanđelje po Marku: 'Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?'. S Gospodinom smo uvijek u pobjedničkom timu.

„Oporavak od ozljede gura te do vlastitih granica, do mjesta za koje nisi ni znao da ih nosiš u sebi. Kad se vratiš s tamne strane, postaješ jači“ – Vaša je misao koja se odnosila na Vašu sportsku aktivnost. Čini se da sport pruža mogućnost za interpretaciju svijeta i života u kategorijama i na način koji vrijede i za 'pravila' duhovnog svijeta?
I te kako! Mogu se povući brojne paralele. Najdraža mi je ona koja se tiče trenažnog procesa i adaptacije na viši nivo. Jaki treninzi u kojima probijaš vlastite granice nužno sa sobom nose bol. Upala mišića i umor nakon napora ne obećavaju puno. No, nakon nekog vremena, organizam se adaptira, te postaje sposoban odrađivati zahtjevnije vježbe. Da bi se ponovno podigao na veći nivo, potrebna mu je još veća količina stresa. Taj proces stres-adaptacije primjećujem i u svom duhovnom životu. Kroz bol umiranja samom sebi dolazimo do veće bliskosti s Bogom.

Kako biste Vi 'definirali' to što se dogodilo u Vama prije dvije godine? Svatko zreo zna da obraćenje nije jedan, svršeni čin, nego proces koji uvijek iznova traži potvrdu u svakoj situaciji, izboru.
Apsolutno! Svako jutro započinjem s molitvom: Gospodine, obrati me! To što se dogodilo prije dvije godine, taj milosni trenutak 'inicijalnog' obraćenja, doživljavam kao prolazak kroz vrata koja otvaraju put prema Gospodinu. Bio je to grom iz oblačnog neba i pogodio je 'u sridu'. Ni sama ne znam kako čovjeku unutar nekoliko minuta može postati sve jasno, sve ono što o čemu nikad nije razmišljao... Kako sam izašla iz stana taj dan kao jedna, a vratila se kao potpuno druga osoba. No, Bogu je sve moguće. Ono što se nalazi iza tih vrata jest put koji vodi prema cilju: vječnom spasenju. Taj put nije nimalo lak, ali imamo najmoćnijeg saveznika pri svakom koraku.

„Slava, moć i priznatost ne krpaju rupe naše duše“

„On je morao odraditi nekoliko itekako teških i dugih operacija na mojoj duši i onda je sve krenulo uzbrdo“ – rekli ste za dio svoga puta. Je li moguće reći koje su to operacije, a u kojima bi se i drugi mogli prepoznati, da ih je potrebno učiniti?
Proces preobraženja traje cijeli život, ali nam nekako najupečatljiviji ostaje onaj prvi, jer upravo taj donosi najvidljivije promjene prema vani. Prvo odbacujemo maske kojima svijetu prikrivamo svoju ranjivost. To je ogromno olakšanje. Onda posvješćujemo koliko smo ljubljeni, bili na prvom ili posljednjem mjestu, Gospodina ne zanimaju naše ljudske ljestvice. Svi smo jednaki u Njegovim očima. Kao sportašici koja se navikla na natjecanje, ovdje sam se našla u 'neobranom grožđu'. Ono najvrijednije što posjedujem je zapravo besplatno! Božja ljubav nas čini neovisnima o mišljenju drugih. Na žalost, uče nas da sve ima svoju cijenu, zapravo smo bombardirani 'uputama za život' kako bi se ukalupili zajedno s ostalima. Bog nema kalupe, On je svakoga stvorio na jedinstven način. Kad se ugase svjetla i ostanemo sami sa sobom, kako si ne priznati da lijepe stvari, slava, moć, priznatost, nisu faktori koji krpaju rupe na našoj duši? To nije ono što nam fali, inače se ne bi pisale puste knjige o samopomoći i putu ka 'unutarnjoj sreći'. Očito je da je čovjek u neprestanoj potrazi, te je 'nemirno srce naše dok se ne smiri u Tebi, Gospodine'.

Kako gledate na (zločeste) komentare nekih 'forumaša', koji su Vaše tumačenje otkazivanja pojedinih natjecanja i argumentiranja zdravstvenim razlozima, uz izraze poštovanja, popratili i mišlju da se trebate povući? Jeste li ikad dobili dojam, da Vas, otkad iz Vas izlazi Bog i njegova perspektiva, netko sad u sportskom smislu doživljava manje 'opasnom, ozbiljnom'?
Kao što sam prethodno rekla, ne čitam forume. Poštujem tuđe mišljenje, ali to ne znači da ih moram i prihvatiti. Ni jedna od tih osoba nije u mojoj koži, ne zna kako se osjećam i što sve proživljavam, te ne može biti objektivna. Zar bih se trebala opravdavati zbog činjenice da se i dalje trudim obavljati svoj posao najbolje što mogu? Glede mojih kolegica skakačica, njihov doživljaj mene kao suparnice ne ovisi o mom trenutnom duševnom stanju, već o tome koliko visoko mogu skočiti. Poslije natjecanja ćemo svi lijepo popiti piće i biti 'normalni' ljudi.

Jeste li bili pomislili da će netko u javnosti reći 'Blanka je 'skrenula'', kao što ste to, slično, Vi pomislili za svoga brata Marina, kad je krenuo na put prijateljavanja s Bogom i Crkvom?
Svijet kaže: 'Carpe diem', a Isus: 'Uzmi svoj križ i kreni za mnom'. Onome tko ne gleda očima vjere, teško je prihvatiti ovaj poziv. Meni ne treba učitelj za zabavu, već Učitelj za život. Ako će moja najteža osuda biti 'Blanka je sišla s pameti', Bogu hvala.

„Nisam imala nikakvo pravo biti razočarana kad sam bila zdrava i kad sam imala priliku raditi ono što volim“, izjavili ste. Znači li to da su kod Blanke sad razočaranja u mirovini?
Rekla sam već da Gospodin ne ide protiv naše naravi. Ja sam još uvijek Blanka koja voli skakati i pobjeđivati. No, lošiji skok nije kraj svijeta, život je puno više od toga. Moja karijera je samo dio putovanja... Ali, dok sam god aktivna sportašica, lavovski ću se boriti za svaki centimetar. I boljet' će me svaki poraz, što je normalno i ljudski. Bog ne traži od nas da postanemo biljke niti ubijemo sve želje koje imamo u srcu. Ta On ih je stavio tu s razlogom!

Nedostaju li Vam opet učestalija podizanja na postolja na natjecanjima?
Naravno! Tko ne bi volio biti što bolji u onome što radi.

     „Darovi nisu uvijek umotani u lijepi celofan, ali su za moje dobro i stoga neprocjenjivi“

S obzirom na veliki duhovni zaokret u Vama, pretpostavljam da je sada Vaše definiranje poraza i pobjede drugačije. Blanka Vlašić, Pobjedi/Porazi, Prije/Poslije – što biste rekli?
Izdvojimo pobjede i poraze na natjecanjima i izvan njega... Svaki put kad izađem na skakalište, želim pobijediti. To je dio mentaliteta svakog sportaša i bilo bi čudno da je drugačije. Poraz će zaboljeti, ali me neće poslati ravno u ispovjedaonicu, ako me razumijete. Duhovni život je nešto drugo. Tu se ne uspoređujemo s drugim ljudima, već imamo za uzor samo  Isusa, kojeg trebamo pokušati nasljedovati u krepostima. Nema natjecanja, samo ljubav. Ti padaš, On prašta. I tako do kraja života. Pobjeda je željeti ustati i nakon onog tisućitog pada i nastaviti dalje. Rekla bih da je najveći zaokret to što sam posvijestila da sve što imam i jesam mogu zahvaliti Gospodinu. Svaka medalja, svaka pobjeda, sve je Njegovo. Svojatanje svojih uspjeha, uzdizanje sebe iznad ostalih nas samo dovodi do čistine nasred koje nam, istina, svi plješću, ali iz daljine. To je vrlo usamljeno mjesto.

Tragom Vaše misli „Isus nas ne rješava životnih neprilika, On nas uči kako se nositi s njima“ – možete li navesti primjer, kako ste se prije s nečim nosili, a kako sad?
Prije mi je bilo puno teže prihvatiti neku tešku situaciju bez trenutnog obrazloženja, smisla, razloga. To bi donijelo nemir, očajavanje, strah. I danas mi je teško umaći toj instinktivnoj reakciji, ali u sabranosti si posvijestim da je sve Božja volja, jer su 'misli Njegove iznad naših misli' - i ako odgovori ne stignu odmah, naše povjerenje i strpljivost će Gospodin znati nagraditi. Ako nas On voli više nego mi sami sebe, čega se imamo bojati? Zato nastojim, čak i onda kad se to ljudskom srcu čini nelogično, reći: 'Bože, hvala ti'. Darovi koje mi daje možda nisu uvijek umotani u lijepi celofan, ali su za moje dobro i stoga neprocjenjivi.

Sebi često poželite strpljivost, a za toliko toga što se Vam se događa, kažete da Vam je to dobro za poniznost? Je li Vam teško u situacijama kad ne znate odmah odgovor, 'Zašto je nešto tako'. Je li teško čekati (na rezultat, ili barem odgovor koji 'oslobađa')?
Mislim da su to najteži trenuci za svakoga, kada nemamo kontrolu nad situacijom. A upravo nas tu Gospodin iskušava, koliko će nam trebati da prestanemo očajavati i prepustimo se u Njegove ruke. Često se u zadnje vrijeme nalazim u takvim situacijama, nazivam ih – zrakopraznim prostorom. Osjećam se kao balon od helija, nemam uporišne točke, ne znam što me čeka. Tada se vježbam u povjerenju da će Onaj koji zna bolje od mene što mi treba, sve izvesti na dobro.

Čovjek je u napasti milost, prisustvo Boga, poistovjetiti s materijalnim darom. Na način 'Bože, ako me ljubiš, tvoj sam, pa, daj da položim ispit; daj da dobijem posao; daj mi ljeti turista; daj da se udam. Ili, u slučaju Blanke, možda je moguće reći, 'Daj da preskočim (barem) 205'. Kako ne posumnjati u Božju vjernost i pratnju, pa ako i ne dobijemo te naše 'Daj'? Prizemna je to instrumentalizacija Svetoga, no ipak, u ljudima tinja. Je li i kod Vas nekad zakuca ta napast?
Doživljavanje Boga kao automata za ispunjavanje želja je nezrelo poimanje vjere. Trebali bismo uvijek moliti da imamo snage prihvatiti Božju volju za naš život, čak i ako to znači ne uslišanje naših želja. 'Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo nadodati' (Mt 6,33). Molitva bi trebala biti razgovor između dvoje koji se ljube, razmjena nježnosti i ljubavi, kada su riječi suvišne jer, 'Ta zna naš Otac što nam treba i prije nego li Ga zaištemo' (Mt 6,8). Osobno, ne usuđujem se moliti za dobar rezultat, već molim da se Gospodin proslavi kroz moj nastup. Na taj način krotim svoje niske strasti i želje koje bi me možda i zadovoljile u tom određenom trenutku, ali, da li su zaista dugoročno najbolje za mene, ne mogu biti sigurna.




 
 
Da biste komentirali, prijavite se.