Cilj ministrice Bernardice Juretić: Poboljšati i unaprijediti sustav posvajanja i udomiteljstva

Prenosimo drugi dio razgovora s ministricom socijalne politike i mladih Bernardicom Juretić, u emisiji ''Prosudbe'', emitirane na Laudato televiziji 1. veljače 2016. Urednica i voditeljica emisije je Mirta Marinić.
Autor: Laudato Photo: Laudato subota, 06. veljače 2016. u 13:43

Mnogi su mišljenja da je politika s vjerom nepoveziva. Kažete da niste došli iz redova političara, ali i da Vam je činjenica što ste se rodili u vjerskoj obitelji, u životu pomogla. Mislite li da će to i u ovoj situaciji biti slučaj?

Juretić: Vjerujem u to. Što se tiče vjere i politike, željela bih, ako je moguće, da ova Vlada to demantira svojim rezultatima. Nažalost, javno mnijenje je da su političari pokvareni, kradu. Ja to ne bih rekla. Kad bi se radile svjetske analize, vjerojatno ima jako puno ljudi koji su vrlo pošteni, iskreni vjernici, a dobri su i uspješni političari. Nije bitno koje su vjeroispovijesti, ima i ateista koji su izvrsni. Poznajem puno ljudi, imam i prijatelje koji su ateisti. Nekad sam znala reći, 'Kad tebe slušam, ti si veći vjernik nego ja. Tvoja moralna načela, tvoji stavovi, tvoja dobra djela nekad su veća nego moja'. Nekako si utvaram da sam dobra vjernica, no djela su ona koja će pokazati. I u evanđelju se kaže, vjera bez djela je prazna, mrtva. Ako nemaš djela, zaludu deklariranje da smo najveći vjernici na svijetu.

Kako komentirate odnos Crkve i politike u Hrvatskoj? Upliće li se Crkva u Hrvatskoj previše u politiku, da svećenici previše iznose svoja politička razmišljanja, usmjerenja? Priča li se o tome možda previše, propovijeda u crkvama?

Juretić: Napravila bih tu distinkciju, svećenici ili svećenik kao pojedinac, Crkva kao institucija. Svi smo mi ljudi. Svugdje ima ljudi koji će sebi možda dati malo više slobode, vide neke stvari, pa osjećaju potrebu reći. Mislim da je Crkva i dužna ne uplitati se u politiku, ali je dužna ljude upućivati. Ne sugerirati, glasaj za ovoga ili onoga, ali na neki način, ljude 'prosvjećivati', pozivati ih da pogledaju dobro oko sebe, da glasaju u skladu sa svojim stavovima i očekivanjima. Kao kad idem kupiti odjeću, gledat ću odgovara li mom ukusu, mogu li sebi to priuštiti, kako će mi stajati. Tako, ako birate neku stranku, poduzeće, gledate koliko je to u skladu s vašim očekivanjima, načelima. Mislim da je Crkvi dužnost upozoravati, najprije vjernike, na svoju građansku dužnost i obvezu. Mislim da je vrlo neodgovorno reći, neću glasati za nikoga, neću izaći na izbore. Znaš što očekuješ, kakav bi želio da bude taj tko će tebe zastupati, tko će sutra odlučivati o tvojoj sudbini. Glasao za njega ili ne glasao, on će odlučivati. Je li onda bolje, izađi i reci, ja za toga nisam glasao, za toga koji odlučuje o mojoj sudbini, nisam glasao. Kod nas se kaže, Crkva se miješa u politiku. Crkva bi se miješala u politiku kad bi napisala nekakve proglase ili rekla, glasajte za Petra Petrovića, ili nemojte glasati, ili ova stranka je super, ona nije. Ja to nisam čula. Ako nekad netko od svećenika negdje zna nešto reći s propovjedaonice, glasajte za ovog ili onog, on je čovjek, pojedinac. Onda ne možemo reći da je to Crkva, da je to stav Crkve.


Kako biste ocijenili rad Vašeg ministarstva u protekle četiri godine?
 
Juretić: Još uvijek mi je teško ocijeniti direktno, jer nisam napravila kompletnu analizu rada ministarstva. Mislim da to ministarstvo ima tešku problematiku i suočilo se s nekoliko problema. Veliki problem je bila poplava u Gunji gdje je trebalo intervenirati, pa izbjeglice, koje nisu direktno u resoru ministarstva, ali i ministarstvo je koordinator određenih aktivnosti. Velik je broj nezaposlenih, veliki broj ljudi ima potrebu za socijalnom pomoći, bio je i otpis dugova, vaučeri za struju. To su situacije gdje morate gasiti požar. Ministarstvo se možda nije uvijek najbolje snašlo, možda nekad neke stvari previdiš jer dođe neka druga koja je aktualna, pa se možda nešto drugo zapostavi. Velik broj ljudi u ministarstvu su savjesni, vrijedni, oni u biti nose sustav i nosit će ga i ubuduće.


Kažete da se puno projekata provodi na terenu. Ima li nešto na čemu biste voljeli osobito poraditi, a dosad se nije time dovoljno bavilo?

Juretić: Iz razgovora s kolegama i što sam osobno vidjela dok sam bila na terenu, smatram da je to udomiteljstvo, djece ili starijih osoba. Institucija udomiteljstva je u velikim dijelovima regija u Hrvatskoj, ne bih rekla, nepoznanica, ali se ne provodi. Poznajem Dalmaciju i neke druge dijelove Hrvatske, gdje je ljudima nevjerojatno, nezamislivo, da će, ako ima materijalne mogućnosti, otići u instituciju, uzeti neko dijete koje nije za usvojenje, ali može ga udomiti da ne bude u domu, u ustanovi. Ili starije, psihički bolesne. Mislim da se institucija udomljavanja treba više popularizirati, treba ljude više motivirati. Ako neko dijete ne mora biti u nekoj ustanovi, onda neka ne bude, nego da bude u obitelji, da dobije više. Ljudi po ustanovama se maksimalno trude, ali sigurno sva djeca ne mogu dobiti svu pažnju koju bi dobili u jednoj obitelji, u manjoj sredini. Tako i invalidi, osobe koje su psihički bolesne. Znamo da je u institucijama puno ljudi koji možda ne bi trebali biti u institucijama. Ide se za deinstitucionalizacijom. Mislim da bi se na udomiteljstvu trebalo više poraditi.

Drugo je posvojenje, o tome je gospođa Milanka Opačić dosta govorila. I tu treba, mislim, još dosta zasukati rukave, da procedura posvajanja ne traje predugo, da se brže rješavaju slučajevi posvajanja, da djeca ne budu u instituciji tri, četiri godine, ako se mogu posvojiti u prvoj godini života. Neka djeca zbog određenih administrativnih procedura nisu usvojena u prve dvije, tri godine života, ili prvih pet. Svatko tko usvaja dijete želi manje dijete. A dođete u situaciju kad djeca imaju 10, 11, 12 godina, nitko ih ne želi, pa do punoljetnosti ostanu u institucijama. Popularizirati udomljavanje i takve djece, da ih bude što manje u institucijama, da ih što više odrasta u obitelji, u obiteljskom ozračju. To su kratkoročni ciljevi. Naravno, ima i puno drugih problema. Svaka populacija zahtjeva određeno rješenje i poboljšanje. Osobno, jako volim rad sa starijim osobama. I tu ima mjesta za poboljšanje. U svim segmentima ima prostora za poboljšanje. Nažalost, sve ili puno toga ovisi o financijama, ako nemate financijska sredstva, ne možete ni razvijati sustav. Ono što možemo je da se dobro umrežimo, da vidimo ministarstvo u svom segmentu, što svatko može napraviti. Ja nemam sama za cijeli projekt, ali možda neki dio može učiniti ministarstvo uprave, drugi dio ministarstvo okoliša... Trebamo se umrežiti i bit ćemo uspješniji. Dok ne budemo svi imali dovoljno sredstava, na taj način poboljšavati sustav.


Zašto se ne može doći do najboljeg rješenja u sustavu posvajanja za roditelje i djecu?

Juretić: Mislim da su mali pomaci učinjeni. Tu je puno zakona. U tome nije jedan zakon, nego se isprepliće puno zakona i institucija, zato te procedure dulje traju. Kako to učiniti, to su vrlo osjetljive teme, to su djeca, živi ljudi. Nije to da li će se stol napraviti od ovog ili onog materijala, manje je bitno, glavno da je stol i ima formu; pa ćemo ovaj put od jeftinijeg, da ubrzamo proizvodnju i izbacimo određeni broj na tržište. Ovdje je procedura puno osjetljivija. Što se tiče oduzimanja prava roditeljstva, teško je nekome reći, oduzimamo ti ta prava, jer to što se javiš jednom u tri mjeseca, a što možda nisi došao uopće vidjeti dijete… Ne zaslužuješ biti roditelj tog djeteta. Ne znam kako bih se osjećala kad bih to morala presjeći i reći - Ne - svima koji ne dolaze, koji ne posjećuju svoju djecu, koji ne komuniciraju s njima ni na koji način. Nazvati, pitati kako je dijete, nije dovoljno. Trebalo bi ići od slučaja do slučaja, ući u svaku obitelj, ako imamo dijete koje nam je dano na smještaj u ustanovu, da vidimo kakva je obiteljska situacija, je li to samohrana majka i ostalo.


Je li to izvedivo i koliko to možda dodatno usporava situaciju?

Juretić: Mislim da je izvedivo. Moram razgovarati sa stručnim službama u ministarstvu, da vidimo zakon. Nisam pravnik, pa mi je teže uspoređivati neke zakonske procedure, norme. Mislim, kad bi postojala jedna vertikala, kad bi u ministarstvu postojala osoba koja je zadužena samo za to, tako i u svakom Centru za socijalnu skrb. U velikim centrima za socijalnu skrb postoje timovi koji rade na usvajanju, ali da se u svakom centru zna osoba imenom i prezimenom. Npr., ako je u Požegi troje djece smješteno u dom, zna li itko od socijalnih radnika ime i prezime te djece, koji je status roditelja, što oni rade, ako se roditelji ne pojavljuju, ako samo nazovu, zašto tako čine. Može li biti oduzeto pravo na roditeljstvo, da li čekati godinu, dvije, tri ili to učiniti odmah. Nije to jednostavna procedura, treba određivati obradu. Ali mislim da bi to bilo moguće, da se za dijete, kad se oduzme, kad je izuzeto ili ga roditelj sam ostavi, koji je individualni program za to dijete socijalnom radniku koji je preuzeo slučaj, koji su njegovi planovi, šta se može s tim djetetom učiniti –  opća slika, da dijete ne bude samo negdje smješteno, pa ćemo o njemu brinuti kad dođe na red. Kad se radi o usvajanju, napravljen je registar djece koja su sad na dispoziciji za posvojenje i registar potencijalnih posvojitelja. Međutim, ako djeca neka imaju 3, 4, 5 godina, a u ustanovama su 3, 4 godine, zašto dosad nisu usvojena, a znamo da imamo tolike liste na čekanju roditelja koji su zainteresirani, tj. parova koji su zainteresirani za posvajanje. Nisam još vrlo detaljno ušla u to pa ne mogu dati neko magično rješenje, zasad je to kako mislim da bi se moglo.


Već po tome vidimo da će neke mjere uslijediti?

Juretić: Namjeravam razgovarati sa svim službama, ne samo s pojedincima, već i s nositeljima određenih aktivnosti, s ljudima s terena, da vidimo gdje su konkretni problemi. Jer ja mogu teoretski imati super ideju, ali kad dođe netko s terena i kaže, čekaj malo, to je nemoguće iz tog i tog razloga - u redu, to je nemoguće, a što bi bilo moguće? Ne želimo da djeca odrastaju u institucijama, želimo da odrastaju u obitelji, na koji način ćemo im pomoći. U dosadašnjem radu nisam prihvaćala odgovor 'To se ne može', jer smatram da za sve postoji rješenje. Samo, za neko rješenje imate direktno i neki problem možete riješiti u tri koraka, neki ne. Negdje morate ići zaobilaznicom, tunelima, nadvožnjacima, podvožnjacima. Nije bitno, ali morate mi ponuditi rješenje, nađite i to jedno, možda tri potencijalna rješenja, pa idemo zajednički izabrati, hajdemo vidjeti koji je za nas najlakši, što je za dijete ili određenu osobu najbezbolnije, najjednostavnije, a da bude učinkovito, da ne bude posljedica, da ne moramo za kratko vrijeme opet raditi neka ispravljanja.


Prije izbora se govorilo i o izradi obiteljske, demografske politike, to se tiče Vašeg resora. Glede obiteljske politike, u kojem roku mislite da bi koalicija, odnosno ministri, mogli izraditi nešto kvalitetno i mjere provesti u djelo?

Juretić: Sigurno se na brzinu neće moći, svaki ministar mora ući u svoj resor. U teoriji možemo imati ideje i prioritet, onda morate vidjeti što je od toga već rađeno, što se radi. Vjerujem da će se neki kratkoročni ciljevi već do kraja godine moći vidjeti, neki pomaci, nešto što je moguće. Na tome je premijer inzistirao, da nešto što je moguće poboljšati, bude vidljivo, da izdvojimo. Konkretno, mogu već vidjeti pa da predložimo poboljšanje specijaliziranog udomiteljstva. Tu se vidi koliko imamo kandidata za udomljavanje, koliko imamo potencijalnih obitelji, što možemo napraviti na terenu, tako i za posvojenje djece. To je konkretno i nije nešto što moramo 'izmišljati'. Za neke druge stvari možda treba dulje vrijeme. Imamo registar potencijalnih posvajatelja, imamo registar potencijalne djece koja su za posvojenje, hajdemo vidjeti, pokrenuti i realizirati to u što kraćem roku. Naravno, ne bez kriterija, na brzinu, jer to je vrlo osjetljiva tema i populacija. Ne smijemo dozvoliti da bude bilo kakvih manipulacija i malverzacija, što se kod djece zna događati, nažalost, vidimo i u drugim zemljama. To ne želimo. Ali da budemo učinkoviti, da poboljšamo kvalitetu života te djece i obitelji koje žele usvojiti. Mislim da se to može i da za to ne treba cijeli mandat jedne vlade.


U medijima se čuo i glas obitelji, majki, koje su podržale rađanje više djece, ali uz želju, zbrinite nas, osigurajte nam posao, ako ne novi, barem onaj koji smo imali, da ne završimo kao nezaposlene, nakon toliko godina radnog vijeka. Vaša razmišljanja o tome?

Juretić: Koliko vidim na terenu, u zajednicama svojih bivših korisnika koji nisu imali obitelj a žele je u fazi resocijalizacije, htjeli bi imati djevojku, mladića, htjeli bi stvoriti obitelj. Naiđe se na veliku prepreku, kako kad ne radim, nemam stan ili ću ići u podstanre. Živim s roditeljima, kako da osnujem obitelj? To su veliki i ozbiljni problemi s kojima se mladi susreću. Nezaposlenost i neizvjesnost radnog mjesta, za one koji rade. Poznajem puno žena koje rade, a htjele bi imati više djece. Neizvjesno im je, ako ostanu trudne, hoće li ostati na poslu. Moje ministarstvo ne može sve. Mogu reći, možemo povećati porodiljnu naknadu, ako se drugdje poboljša situacija. Zasad je iluzorno govoriti o povećanjima bilo gdje, ako nemamo povećanje proračuna. Sigurno će se raditi na povećanju radnih mjesta, da ne bude samo trgovina, nego i proizvodnja. Meni je neshvatljivo da su naša sela zamrla. Kod nas je sramota biti seljak, sramota je baviti se poljoprivredom. Razumijem da je to i skupo, nije jednostavno nabaviti potrebne strojeve. Ali puno naših ljudi ima kuću na selu. A oni su podstanari u gradu, jedan suprug radi, drugi ne radi, oboje su možda na minimalnoj naknadi, a ne žele se vratiti u selo, jer ne žele se baviti stočarstvom, poljoprivredom. Ja sam živjela u Bavarskoj gdje ljudi dobro žive od seoskih gospodarstva. Moramo vratiti taj mentalitet, to nije sramota. Ako sam ostala bez posla, a imam kuću na selu, mogu se vratiti. Ne moram plaćati podstanarstvo, mogu uzgajati u vrtu, imati svoj krumpir. Jeftinije ću proći ako odem na selo. Barem neću biti gladna.


Brojna gospodarstva su se ugasila u zadnjih deset godina.

Juretić: Imamo na raspolaganju sredstva iz EU fondova, možemo ih povući i omogućiti ljudima neki početak. Nisam gospodarstvenik, ali ako gledam ustanove u socijalnoj skrbi, koliko mi trošimo, npr., krumpira. Zašto uvoziti krumpir iz Poljske, zašto ne obvezati u toj javnoj nabavi određeni postotak naših proizvoda. Zašto ne velike trgovačke lance obvezati da imaju toliko posto hrvatskih proizvoda. Kažu da su skuplji naši proizvodi nego strani, da je egipatski krumpir skuplji od hrvatskog. Hajdemo vidjeti kako naš učiniti jeftinijim. Kako se isplati Egipćanima prodavati krumpir po nekoj cijeni, još ga mora dovesti, a nama se to ne isplati. Vjerujem da postoje načini, da se ličko polje može zasaditi krumpirom i da bi se mogao prodati, tako i mlijeko. Ne trebamo previše, neke stvari su realne. Ovo svaki dan trebamo. Kruh jedemo svaki dan, mlijeko pijemo svaki dan, krumpir isto tako.


Vi ste se u najvećoj mjeri posvetili radu s ovisinicama, kako će sada funkcionirati zajednica Susret? Za resocijalizaciju Vaših korisnika bitna je uloga društva, planirate li uvesti nešto novo?

Juretić: Zajednica Susret djeluje 26 godina, to je već uhodani mehanizam. Tamo postoje ljudi koji su u stanju to voditi. Što se tiče problema ovisnosti, to je puno manji segment u ministarstvu nego što su neki veći problemi. Voljela bih pomoći u procesu resocijalizacije, da poslodavci shvate da imaju 'gotovi proizvod'. Kad im dođe netko s ulice, kad raspišu natječaj, ne znaju koga dobivaju. Često poslodavci zaziru, kažu, taj je bivši ovisnik, njega neću. Ali zašto? On također ima određene kompetencije. Ne kažem, zaposli bivšeg ovisnika na mjesto direktora, ako nema kompenetcije za to. Ali ako tražiš bageristu, viličara, a javlja ti se bivši ovisnik koji ima te kompetencije, ne treba mu to biti nedostatak. Daj mu šansu, znaš da je bivši ovisnik, držiš ga pod povećalom. Ako učini neki kiks, neće mu se produžiti ugovor. Nisi se ugrozio do trenutka dok to funkcionira. Naišli smo na 99% slučajeva pohvala kod poslodavaca koji su zaposlili bivšeg ovisnika, jer oni sad cijene vaše povjerenje i trude se ne iznevjeriti ga. Ako se dogodi da netko iznevjeri povjerenje, slijede mu sankcije kao i svakom drugom djelatniku.


Neki političari su zagovarali legalizaciju lakih droga. Kakav je Vaš stav o tome?

Juretić: Iluzorno je govoriti o legalizaciji bilo čega. Ništa što je opasno i što ima štetne posljedice, pogotovo za mlade, ne može biti tako lako dostupno.


Govori se i o legalizaciji marihuane u medicinske svrhe.

Juretić: Kad govorimo o drogama, govorimo o zlouporabi. Morfij postoji već desetljećima na tržištu i da ga nema, velik broj bolesnika, pogotovo od karcinoma, mučio bi se u patnjama. To je uporaba, to nije zlouporaba, kao u čas kad ga se krene zloupotrebljavati za razne druge oblike, od onoga što je propisano. Ako je dokazano da određeni sastojci marihuane imaju neko pozitivno svojstvo, neko ljekovitno djelovanje, onda to treba odrediti po strogim kriterijima. Mislim da postoji povjerenstvo pri Ministarstvu zdravlja, koje će davati naputke u kojim slučajevima će se davati. Zanemaruje se činjenica da THC, koji je sastojak marihuane, kad ga korisnici konzumiraju, učestalo ima strahovito štetne posljedice na mozak. Mogu se pronaći slike mozga na internetu, u tom slučaju, mozak izgleda kao ementaler. Na svakom lijeku pišu nuspojave, pa se procijeni treba li dati lijek koji će oštetiti bubreg, ali ako ga ne uzmete, možete umrijeti u roku od tri mjeseca. Na liječniku je da upozori. Podržavam sve što čovjeku može pomoći, uz pretpostavku da je sve dobro izanalizirano i da se znaju sve štetne posljedice.


Neki Vaši suradnici su komentirali da će ministarstvo izgledati sasvim drugačije nego u vrijeme Vaše prethodnice, jer ste vrlo odlučni, ne odustajete od pozitivnih ciljeva i odluka. Vjerujete u njih, a ako nije kako Vi mislite da bi trebalo biti, moguće je da ćete otići, vjerujući u ispravnost svoje odluke.

Juretić: Ne bih nikad prihvatila nešto u što ne vjerujem, niti bih prihvatila ponudu ljudi kojima ne vjerujem. Kad sam se prihvatila ove funkcije koju smatram jako odgovornom, svaki ministar ima jako odgovornu funkciju, morate vjerovati u to što radite. Kad vjerujem u nešto što se radi, ako poznajem nešto, jer neću biti uporna i tvrdoglava u nečemu što ne poznajem. Ali ako nešto znam i vjerujem, onda sam jako uporna dok ne dođem do rezultata. To ne znači da mora biti po mome, ali me morate razuvjeriti u suprotno. Ako hoću prijeći cestu od tri kilometra u deset minuta, a vi me uvjeravate da je to nemoguće, morate mi dati argumente da je to nemoguće. Isto tako, mogu imati neku ideju, ali netko mi može doći s razumnim objašnjenjima i objasniti mi da to nije izvedivo, tada neću biti tvrdoglava. Vjerujem u snagu argumenata. Ali, ako mi samo kažu, 'Ne, to ne može' - to ne prihvaćam. Nisam toliko samouvjerena ili tvrdoglava da mislim da sam najpametnija, dapače. Presretna sam kad su postali bolji od mene moji suradnici, bivši korisnici ili ljudi koji su sa mnom radili, a od mene su nešto naučili. Sretna sam jer sam im i ja nešto dobro prenijela, da sam izabrala dobre i kvalitetne suradnike koji su nadmašili mene, zbog toga sam ponosna. U ministarstvu postoje jako kvalitetni ljudi koje treba prepoznati. Postoje samozatajni ljudi koje treba prepoznati. S druge strane, imate galamdžije koji nemaju neko pokriće. Svaki čovjek ima neke kvalitete, to treba prepoznati i staviti ga gdje to može najbolje iskoristiti. Ako mene stavite kao glavnog menadžera u brodogradnji, a ja ne znam ništa o gradnji brodova, vi ste mene uništili. Ako me stavite negdje gdje imam neka znanja, kompetencije, onda ću se potruditi i davati sve od sebe.


Dogodi li se još uvijek da Vas netko oslovi sa sestro?

Juretić: Često, vrlo često.


Kako reagirate na to?

Juretić: Pa tako se i osjećam. Imam brata i sestru, pa sam sestra. Imam obrazovanje medicinske sestre, a i po vjerskom uvjerenju svi smo braća i sestre.


Vaša poruka?

Juretić: Stvarno ću se potruditi ovaj posao obaviti najbolje što mogu. Preporučujem se u molitve. Svima koji imaju bilo kakav problem, poručujem da se suoče s njim. Uvjerena sam da se iz svakog problema može izaći, samo se treba suočiti s problemom.
 

Da biste komentirali, prijavite se.