Demokracija je pravo na grešku

Demokracija je kad možeš biti ono što jesi i kad ne moraš lagati sebi o sebi, a niti drugima o sebi, ističe naš poznati psihijatar, psihoterapeut i komunikolog dr. Pavao Brajša u svojoj novoj knjizi 'Abeceda demokratskog ponašanja'. Brajša je inače i stalni kolumnist u 'Glasu koncila', a svojim zanimljivim pristupom nastoji sve nas poučiti demokratskom ponašanju i demokratskom komuniciranju.
Autor: Helena Cvjetičanin petak, 27. srpnja 2012. u 00:00

Demokracija je kad možeš biti ono što jesi i kad ne moraš lagati sebi o sebi, a niti drugima o sebi, ističe naš poznati psihijatar, psihoterapeut i komunikolog dr. Pavao Brajša u svojoj novoj knjizi 'Abeceda demokratskog ponašanja'. Brajša je inače i stalni kolumnist u 'Glasu koncila', a svojim zanimljivim pristupom nastoji sve nas poučiti demokratskom ponašanju i demokratskom komuniciranju.

''Osnova demokratskog ponašanja jest demokratski mozak, demokratski jezik i demokratsko srce. To je, dakle drugim riječima, razmišljanje, podsjećanje, govorenje, odnosno komunikacija na demokratski način i to kako u privatnom, tako i u javnom životu i još kako prema sebi tako i prema drugima. Mi često želimo biti demokrati prema drugima, a autokrati smo prema sebi. To znači da sebe prisiljavamo, vršimo nasilje nad sobom da budemo ovakvi ili onakvi, a što nismo. Uzmimo jedan primjer: što je demokracija? To je pravo na grešku, demokracija je pravo na neke granice, pravo na nekakvu slabost i, ako hoćete, kažem pod navodnicima ''pravo na grijeh''. Svaki dan molite u crkvi, a ono što me najviše smeta u Crkvi, a što je isto nedemokracija, da se svaki dan molimo za ono što smo, kako se veli ''mišlju, riječju, djelom i propustom''. A, upravo propustom najviše griješimo i to ipak izgovorimo i dalje sve guramo pod tepih, to nije demokracija. Demokracija je ne gurati pod tepih, niti ispod stola niti ispod tepiha, nego sve držati na stolu i na tepihu. U knjizi navodim da je demokracija biti u stanju, doslovno skinuti se do gola. Ljudi to često krivo shvate. Znate zašto čovjek treba intimni odnos, intimni život? Jer se tada možemo skinuti do gola. Stoga je demokracija, jasno parafraziram u metafori, da se možeš skinuti do gola javno i da nitko od toga neće stradati. To znači da možeš biti ono što jesi, da ne moraš lagati sebi o sebi i drugima o sebi.

Znamo li se mi demokratski ponašati?

Odgovorit ću vam s jednom Sokratovom mišlju koji je rekao da je zapravo svaki čovjek tezaurus, jedna riznica mudrosti, svi smo mi pametni, a učenje nije otkrivanje nečeg novog, nego kopanje po svojoj mudrosti, osvješćivanje onoga što već znamo. Mi bi po prirodi svi htjeli biti demokrati i imamo sav potencijal da to budemo, ali to treba osvijestiti. Danas čak imate jednu ideju, koja je dosta proširena, da nije istina da se mi moramo mijenjati da budemo bolji, nego moramo osvijestiti što veći dio sebe i time automatski postajemo bolji zato što svjesno čovjek nije u mogućnosti vršiti zlo, samo podsvjesno.

Ljudi u Hrvatskoj prilično su nezadovoljni prilikama u kojima žive, donose se zakoni i odluke koje mnogi smatraju štetnima, ipak nema nikakvog većeg bunta. Neki čak tvrde da smo jednostavno naučeni pognuti glavu i prihvatiti svoj usud te nismo sposobni napraviti velike prosvjede. Kako Vi na to gledate?

Nije istina da mi ne želimo prosvjedovati, mi se bojimo prosvjedovati zato jer ne znamo prosvjedovati. Mi nismo u stanju izložiti svoje neslaganje s nečim, a da to ne radimo na način da okrivimo i dotučemo drugoga. A, to je automatski osuđeno na neuspjeh. Mi moramo voljeti onoga protiv koga se bunimo. Zvuči malo neobično, ali kad malo analizirate Novi zavjet on je pun takvih misli – ''voli svoje neprijatelje jer ćeš ih jedino tako pobijediti''. I prema tome, tu je sad problem onoga čime se ja bavim, a to je kvalitetna komunikacija ili demokratska komunikacija. Demokratska komunikacija nije ''dolje ovaj, dolje onaj, nećemo ovo, nećemo ono, vi ste svinje, mi smo siromasi, vi imate sve, mi ništa'', to je demonstracija, a ne demokracija. Također je velika greška i problem što mi nešto konkretno generaliziramo, a propast komunikacije je i propast demokracije.

Kako se onda možemo naučiti demokratski ponašati?

Počnimo demokratizirati sebe i svoju glavu, a ne druge i njihove glave, i počnimo razmišljati o svojoj nedemokraciji, pa ćemo lakše djelovati u pozitivnom smislu na nedemokraciju drugih oko nas. I pitajmo se kakvi smo mi prema djetetu, prema ženi, prema susjedu, na poslu - jesmo li demokrati ili nismo. Znate li ijednog političkog autokrata na svijetu koji nije tvrdio da je najveći demokrat i da on jedini ima demokratski sistem i da on u to čvrsto vjeruje?!

Kako uključiti demokraciju u odgoj?

To bi trebalo biti ono što se zove građanski odgoj, ali to nije zamjena za vjeronauk, građanski odgoj treba biti dodatak. Vjeronauk je isto tako učenje demokracije, koje bi trebalo dati jedan širi pogled. Ja smatram da bi u školi osnovne principe demokratskog ponašanja i demokratske komunikacije trebalo uvesti u sve predmete. Najprije bi trebalo demokratizirati zbornice jer u školi vam je slična situacija kao kod djece i roditelja – ono što se događa među roditeljima više djeluje na djecu negoli ponašanje pojedinog roditelja prema djetetu, a tako vam je i u zbornici. Zbornica, njezina kvaliteta govori vam o kvaliteti svih razreda i rezultat u razredu je rezultat kvalitete zbornice.

Da biste komentirali, prijavite se.