Juraj Batelja: Baština bl. Alojzija Stepinca premašuje jedno vrijeme

Blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal, jedan je od velikana Katoličke crkve u Hrvatskoj. Blaženim ga je proglasio papa Ivana Pavao II. 1998. godine. Odmah do zagrebačke katedrale, nalazi se Muzej bl. Alojzija Stepinca, stoga smo o povijesnoj ulozi ovog velikog čovjeka razgovarali s mons. dr. Jurajem Bateljom, postulatorom kauze za proglašenje svetim blaženog Stepinca.
Autor: Helena Cvjetičanin petak, 08. veljače 2013. u 00:00

Blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal, jedan je od velikana Katoličke crkve u Hrvatskoj. Blaženim ga je proglasio papa Ivana Pavao II. 1998. godine. Bio je žarki i neumorni propovjednik Božje riječi, za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjenima i patnicima. Prosvjedovao je protiv progona Židova i provedbe nacističkih zakona, a u glasovitom govoru iz 1943. ispred zagrebačke katedrale osudio je svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela. Nakon dolaska komunista na vlast, u montiranom procesu, osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Umro je 10. veljače 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću.

Odmah do zagrebačke katedrale, nalazi se Muzej bl. Alojzija Stepinca, stoga smo o povijesnoj ulozi ovog velikog čovjeka razgovarali s mons. dr. Jurajem Bateljom, postulatorom kauze za proglašenje svetim blaženog Stepinca.

Blaženi kardinal Stepinac bio je posvećen ljubavi prema Bogu i osobito prema hrvatskom narodu te se zalagao za pravo hrvatskog naroda da ima svoju državu. Kako biste opisali tu njegovu povijesnu ulogu?

Prvo treba naglasiti da Alojzije Stepinac nije bio nikakav politički vođa niti je vodio neku političku stranku. On je bio crkveni poglavar, uvijek svjestan pripadnosti hrvatskom narodu kao biskup, svećenik, ali i kao kršćanin. On je još od mladosti jasno shvaćao da Katolička crkva tvori jedno jedinstvo s hrvatskim narodom. Mi o blaženom Stepincu možemo govoriti samo kao o rodoljubu koji je volio svoj narod i kojem je bilo stalo da taj narod ima svoju državu, da ta država bude slobodna jer je bio svjestan da samo u slobodnoj državi može biti slobodna i Katolička crkva. Dakle, on nije bio od ljudi koji su stvarali hrvatsku državu, ali je želio, promicao i učinio sve da hrvatski narod ima svoju državu.

Njegova svijest i privrženost hrvatskom narodu osobito je došla do izražaja u susretu s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem kad mu se predstavio kao novi nadbiskup koadjutor zagrebački i otvoreno progovorio o nepravdama koje je hrvatski narod trpio i o potiranju katoličke svijesti u njemu. Rekao mu je: „Veličanstvo! Nemojte mi zamjeriti što sam Vam iznio ove nepravde mojemu narodu. Ali, ne mogu zatomiti ni to što jesam, da me rodila Hrvatica majka“. Prema tome, njegova svijest je vrlo jasna, to je razdoblje vrlo snažnog antiklerikalnog raspoloženja u javnosti, osobito podupiranog onima koji su dolazili iz Rusije, budući članovi Komunističke partije. Dr. Ivo Supek je o tome u knjizi „Krivovjernik na ljevici“ ustvrdio da su po povratku u domovinu ti Lenjinovi učenici najprije uznastojali iskorijeniti „Radićevu politiku“, zapravo hrvatsku nacionalnu svijest i katoličku tradiciju u hrvatskom narodu. Nakon Komformbiroa te su „ptičice počele pjevati posve druge pjesmice“. Dakle, politička igra oko stvaranja hrvatske države, nije bila pitanje hrvatskih biskupa, već hrvatskih političara, ali i onih koji su s idejom crvene internacionale pripremali teren za osvajanje vlasti na temeljima antihrvatskih i antikatoličkih postavki.

Nadbiskup Stepinac je ukazivao na sve nepravde prema hrvatskom narodu, od pitanja škola gdje Katolička crkva nije bila ravnopravna s Pravoslavnom, gdje narod nije imao prava ni na kakve vlastite odluke ni o sebi niti o svojim dobrima bilo kulturnima ili materijalnima. Zato je razumljivo da je nadbiskup Stepinac s olakšanjem doživio uspostavu Banovine Hrvatske kao jedan oblik državnosti u kojem bi narod imao neku autonomnost i neka prava, a koju je u stvarnosti čuvala vojska Kraljevine Jugoslavije.

U svakom sustavu, pa i za vrijeme NDH i kad je Tito došao na vlast, nadbiskup Stepinac je govorio o istom problemu - o hrvatskoj državi koja treba biti utemeljena na jasnim načelima istine, pravde i ljubavi. Zato ne možemo govoriti o Stepincu kao državotvornom elementu u smislu stvaranja ili određivanja političke polatforme, već kao rodoljubu i članu hrvatskog narodnog koji zna tko je i odakle je, kako je rekao i na suđenju 1946. godine: „Ako svaki narod ima pravo na svoju državu, zašto bi se to pravo branilo hrvatskom narodu?“

Prema tome, on nije branio NDH, nego pravo hrvatskog naroda na hrvatsku državu kako god se ona zvala. Rekao je: „Ja bih bio ništarija da nisam osjetio bilo hrvatskog naroda.“ To je čovjek koji vrhunaravno gleda rodoljublje, na svoj narod, želeći mu vremeniti prosperitet, ali i vječnu sreću.

Koja je duhovna baština bl. kardinala Stepinca za Hrvatsku danas?

Duhovna baština Bl. Stepinca je osjećaj slobode djeteta Božjega. Bio je slobodan, bez ideološke pretpostavke ili partijske obligacije. Njegovo promatranje života i čovjeka bilo je u svjetlu Božje objave. Ako nema Boga, što je čovjek? Sva njegova nastojanja u javnom životu, brojni blagoslovi na otvorenjima tvornica, željeznica, bolnica, dječjih domova, školskih ustanova imalu za cilj prosperitet naroda, ali ne gubeći vezu s Bogom. Taj osjećaj da je čovjek slobodan, a bio je potiran i gušen u svakoj diktaturi, jedna je divna baština. Njegova biskupska služba bila je uglavnom u vrijeme diktature Kraljevine Jugoslavije, ratnih zbivanja i komunističkog režima. Nije u tim sustavima bilo one prave, istinske slobode. On je imao potrebu reći dr. Paveliću: „Poglavniče, lupite šakom o stol ako je u pitanju uplitanje neke strane države u interese i dobrobit našeg naroda.“ Sačuvao je slobodu govora i u komunističkoj Jugoslaviji. Slobodan od straha i Titu je u razgovoru 4. lipnja 1945. Postavio zahtjkev slobode Crkve, slobode misli i govora, slobodu od smrtnih partizanskih okova i sudova. Nažalost, ta je država najprije provodila Staljinovu politiku, a onda nesmiljeni diktat Komunističke partije. U toj državi nije bilo slobode za sve građane, ali ju je unatoč prijetnji, suđenju i progonu neustrašivo branio naš Blaženi Alojzije. Zavrijedio je spomenik zastupnika slobode na mišljenje, vjeru i ljudska prava.

Drugi dar je opraštanje. Rijetko tko je u zemlji Hrvata na takav način zastupao potrebu opraštanja svima bez obzira na vjeru, narodnost i socijalni status jer su mnogi ljudi bili zavedeni bilo svojom ideologijom bilo sljepoćom grijeha ili nepoznavanjem stvarnih činjenica. Tako je često govorio: „Mi njih ne smijemo mrziti, već moliti da im Bog otvori oči, da uvide svoju zabludu i da se vrate na pravi put. Samo tako možemo biti slični Isusu koji s križa moli - Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“

Stepinac je na kraju i umro zamolivši u oporuci da budemo spremni jedni drugima oprostiti jer Bog daje da Njegovo sunce grije i dobre i zle i da kiša pada nad dobrima i zlima jer smo svi djeca jednog nebeskog Oca stvorena na Božju sliku. To je jako važno jer s tog je polazišta za Drugoga svjetskog rata branio progonjene  Židove, Srbe, Slovence, Hrvate nepoćudne vlasti i sve one kojima je bilo ugroženo dostojanstvo ljudske osobe. Branio je i pravo na život i začete, a nerođene djece jednako tako i radnika iznemoglih, obespravljenih jer „čovjek nije samo šaraf u državnoj mašini“ nego ima svoje puno dostojanstvo koje svaka vlast mora štititi i poštivati.

Od njega baštinimo i poruku da ostanemo do smrti vjerni Katoličkoj crkvi, koja nije ljudska ustanova, već božanska.

Često se u našoj sredini potire kulturno stvaralaštvo koje ima nacionalni predznak, a upravo zahvaljujući Stepincu hrvatski narod danas može s ponosom gledati i bolnicu Rebro, koja je uspostavljena njegovim blagoslovom, kao i bolničke paviljone u Vinogradskoj, crkvu Majke Božje u Biskupiji kod Knina, crkvu Gospe Lurdske u Zagrebu, 14 župa i župnih crkava koje je u vrijeme velike ekonomske krize uspostavio i izgradio u gradu Zagrebu, hrvatska enciklopedija, uspostava dijecezanskog muzeja, obnova katedrale, uređenje nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke  itd. Kakva su to djela i prinos kulturnoj baštini hrvatskog naroda stvorena u kratko vrijeme, u krizno doba u okolnostima ratnih stradanja.

Dakle, mi stojimo pred jednom baštinom koja premašuje jedno vrijeme, osobito snagom kršćanske ljubavi, ali da bismo mogli poznavati njega i njegovu baštinu moramo dobro pzonavati  povijesne okolnosti u kojima je živio.

Koju glavnu poruku nosi bl. Alojzije Stepinac za hrvatski narod, iz čega crpiti snagu za suvremene izazove?

Najprije je to poniznost, jednostavnost i osjećaj kako je Stepinac govorio da je čovjek „pred Bogom samo ništica“. Nismo mi gospodari ni života, ni čovjeka, to je sve Božje stvorenje. Njemu nikad nije bio problem pitanje vjere i znanosti, jer je znao da je Bog sve stvorio i točno je postavio granice. Čini mi se da su mnogi danas slijepi i ne vide što je stvorenje, a tko Stvoritelj. Mi moramo ići ne gledajući samo zakonitost i ljepotu prirode nego i zakonitost i ljepotu Božje objave kojom se Bog približio čovjeku i po kojoj Bog želi da čovjek nađe put prema svojoj vječnoj sreći. Čovjek nije samo zatvoren u Vrt zemaljski, njegovo je i Nebo, i on na to ima pravo jer je dijete Božje.

Snagu treba crpiti iz sakramenata, iz euhartistije koja je škola ljubavi, po načelu - nitko nema veće ljubavi od ove 'život dati za svoju braću'. Isus je umro radi nas ljudi i radi nas grješnika. Mi moramo imati tu raspoloživost žrtvovati se za drugoga, dati onome koji nema, odjenuti gologa, posjetiti zatočenoga, pomoći ugnjetavanome, nahraniti gladnoga. To nisu samo prazne fraze, to su načela prepoznatljiva za kršćanski život. Možda koji puta nisu dovoljno artikulirana, možda nisu jasno primijenjena, često puta su i zaboravljena, ali Stepinac nas baš zato poziva da bolje proučimo Božji zakon i da ga primijenimo u svojem životu jer samo tako možemo biti bez straha pred ljudima, a vjerni Bogu. Ljudi s kojima je bio u kontaktu zapažali su kako Boga traži i da mu Bog pomaže. Nije uzaludno ponavljao: „U Tebe se, Gospodine, uzdam“.  Takvu živu i postojanu vjeru ostavio nam je u baštinu i u propovijedima na Deset zapovijedi Božjih koje smo ovih dana predstavili javnosti.

Za identitet hrvatskog bića važna je i njegova pobožnost prema Majci Božjoj koja danas biva razapeta ne na križ nego posramljena u čovjekovom srcu. Ako je to dostignuće civilizacije i kulture, onda je doista došlo do pomutnje koja je tako lijepo naznačena u Babilonskoj kuli. Bojim se onda daljnjih posljedica po dostojanstvo ljudske osobe.

Koja je glavna svrha Muzeja bl. Alojzija Stepinca i u čemu je njegova posebnost?

Muzej je uspostavljen sa svrhom da vjernicima pruži svjedočanstvo njegovog života, da posjetitelj može upoznati njegovu osobu i vidjeti predmete kojima se služio, dokumente koje je sastavio, pa i one koji o njemu govore. Postava je utemeljena na njegovoj oporuci tako da posjetitelj dobije odgovor na pitanje: Tko je za nas danas Blaženi Alojzije Stepinac? Izložbeni postav počinje sjećanjem na zatvor i Lepoglavu jer tu su „zasjali u mraku bezumlja i diktature“ njegova načelnost, čvrstoća, jasnoća, osjećaj za pravdu, dotojanstvo ljudske osobe, ali i svijest da kad se s Isusom trpi, onda se sve može lako podnijeti.

Osobito je važno da ljud vide što je učinio, kako je branio Židove, Srbe i sve druge prognanike, a to su tisuće spašenih. No, ljudi trebaju vidjeti i bezakonje, nasilje, koje je učinjeno prema njemu jer su iz sudskog postupka izdvojeni dokumenti koji se nisu smjeli čitati na raspravi, imena svjedoka kojima nije dopušteno svjedočiti premda su bili očevici događaja. Javni tužitelj crvenom je olovkom napisao NE na svakom dokumentu koji svjedoči o Nadbiskupovoj obrani prognanih Židova i Srba, a s ciljem da se optužnica ne pobija dokazima i iskazima očevidaca, a to znači da je presuda unaprijed donesena. To je bila jedna lakrdija i hodajući od jednog eksponata do drugog, svi se mogu osvjedočiti u „veličinu lika Blaženog Stepinca, zamašnost i širinu njegovo djela, ali i neprolaznost koja po njemu dolazi jer je uvijek i u svemu bio zagledan u Boga i za dobro svog hrvatskog naroda.

Da biste komentirali, prijavite se.