Marin Periš: Potrebno je razbiti stereotipe o Crkvi

Jedan od začetnika i sudionika popularnog projekta „Hrvatsko nadzemlje“, oko kojega se okupila ekipa mladih iz Splitsko-makarske nadbiskupije, Marin Periš, za Laudato.hr svjedoči o iskustvu kako privući mlade Crkvi.
Autor: Marija Pandžić srijeda, 20. lipnja 2012. u 00:00

Jedan od začetnika i sudionika popularnog projekta „Hrvatsko nadzemlje“, oko kojega se okupila ekipa mladih iz Splitsko-makarske nadbiskupije, Marin Periš za Laudato.hr svjedoči o iskustvu kako privući mlade Crkvi. Naime, „Hrvatsko nadzemlje“ jednom mjesečno, prije susreta mladih cijele nadbiskupije, pripremi amaterski, ali intrigantni kratak video koji progovara o hrvatskoj stvarnosti. Danas se, nakon dvije godine postojanja tog projekta, redovito na mjesečnim susretima okuplja pet stotina mladih.    

Što znači Hrvatsko nadzemlje? Kako je došlo do ideje tog cijelog projekta?

„Hrvatsko Nadzemlje“ naziv je grupe mladih katolika iz Splita koja je u sklopu Ureda za pastoral mladih Splitsko – makarske nadbiskupije, u ožujku 2010. pokrenula program pod nazivom „Susreti mladih Split“ za mlade katolike iznad 16 godina.

Do ideje je došlo kad smo dva moja prijatelja i ja odlučili napraviti nešto za mlade koji su se već krizmali, jer smo shvatili da za njih u gradu nema gotovo nikakvih programa. Budući da sam u to vrijeme pomagao povjereniku za mlade, don Jenku Buliću, predstavili smo mu ideju a on nam je dao potporu i dopustio da organziramo susret mladih na naš mladenački način.

Samo ime „Hrvatsko nadzemlje“ nastalo je spontano, možda je na prvu malo i smješno, ali ono nosi u sebi jednu važnu poruku. Naime, taj naziv spontana je reakcija mladih na Hrvatsko podzemlje, na mafiju, korupciju i općenito iskrivljene vrijednosti koje nam se svakodnevno nude. Htjeli smo mladima ponuditi nešto pozitivno, reći im kako je vrijedno biti pošten, pravedan, kako je vrijedno voljeti druge i ne biti sebičan. Istodono smo im htjeli ponuditi ispravne vrijednosti u svjetlu vjere, razbiti stereotipe o Crkvi i pokazati da u njoj mladi imaju mjesta, ali i potaknuti te iste mlade da budu aktivni navjestitelji Radosne vijesti svojim talentima, riječima – ali ponajprije svojim životom.

Koje su reakcije mladih na Hrvatsko nadzemlje?


Od samih početaka postojanja tog projekta, reakcije su odlične. Na prvi susret došlo je oko 150 mladih, na drugom ih je bilo već 300, na trećem već prepuna dvorana, njih 500, a danas, nakon više od dvije godine, taj broj mladih koji dolaze na susrete se ne smanjuje. To je najvjerojatnije zato što mladima govorimo na jedan njima pristupačan način. Svaki susret govori o nekoj mladima zanimljivoj temi. Osim samog predavanja, ekipa Hrvatskog nadzemlja za svaki susret pripremi i jedan kratki video uradak koji kroz humor daje i neku poruku. Pripremimo uvijek i neki skeč koji izvedemo uživo u dvorani, a uvijek bude i neki bend ili zbor mladih zadužen za glazbeni dio. Otvoreno se priča o svemu što znači da mladi imaju uvijek mogućnost postavljanja pitanja predavaču.

Što Vas, kao vjeroučitelja, ispunja rad s mladima?


Rad s mladima je jedan izazov za mene. Pogotovo u ovom današnjem svijetu u kojem mnogi mladi lutaju, izgubljeni su, nasjeli su na razne medijske laži o sreći, užitku, o onome što je vrijedno. Meni kao vjeroučitelju je izazov staviti ih u pitanje, potaknuti u njima prava pitanja koja će ih dovesti do pravih odgovora. Izazov mi je pokazati im odgovor Crkve na njihova pitanja, na jedan otvoren i razumljiv način. Sve me ispunjava, i njihova pitanja, i moje traženje pravih odgovora tj. traženje načina da im približim prav odgovore. Ta i ja na taj način rastem u radu s njima, sazrijevam i duhovno i intelektualno. Volim radikalnost mladih koju samo treba ispravno usmjeriti, i sam sam mlad i radikalan i ne pristajem na polovična, lagana i nepromišljena rješenja. Za mene nema ništa ljepše nego navještati mladima živoga Boga, to je moj život, moja misija, i sve svoje talente stavljam u službu toga.

Koja je uloga vjernika laika u Crkvi?

Laik – vjernik trebao bi na području svoga života i rada donijeti Krista. Svjedočiti riječima, ali puno više svojim životom. Nedavno sam čuo jedan izvrstan citat od Paula Claudela, a glasi ovako: „Govori o Kristu samo ako te se pita, živi tako da te se uvijek pita“. Laici moraju biti živi svjedoci vjere. Da bi to mogli biti, moraju biti u stalnoj vezi s Bogom, moraju se hraniti molitvom i sakramentima.

Vjernici laici su većina, oni pokrivaju ona područja gdje nema svećenikove prisutnosti. Danas, kad se Crkvu i svećenike toliko napada njihova važnost raste. No, čini mi se ponekad da mnogi nisu svjesni te svoje odgovornosti i zadaće. Zato su vjernici laici u Hrvatskoj uglavnom neprepoznatljivi, „šutljiva većina“. Moja je želja je da vjernici laici poradimo na svojoj duhovnosti i autentičnosti – uz vodstvo biskupa i svećenika koji bi trebali početi malo više na laike računati.

Da biste komentirali, prijavite se.