S. Valerija Kovač: Bog na prvom mjestu

Odlučiti se na posvećeni život je darovana milost, a ne nešto što čovjek može svjesno odabrati. O svom redovničkom životu za Laudato.hr progovorila je sestra Valerija Kovač, asistentica na Katedri dogmatske teologije na zagrebačkom KBF-u koja se bavi teološkom mišlju pape Benedikta XVI.
Autor: Marija Pandžić srijeda, 25. siječnja 2012. u 00:00

Odlučiti se na posvećeni život je darovana milost, a ne nešto što čovjek može svjesno odabrati. O svom redovničkom životu za Laudato.hr progovorila je sestra Valerija Kovač, asistentica na Katedri dogmatske teologije na zagrebačkom Katoličkome bogoslovnom fakultetu koja se bavi teološkom mišlju pape Benedikta XVI.

Spoznati vjeru i svoj identitet mnogima u 21. stoljeću je teško, smatra s. Valerija, pa je zbog toga Papa osnovao Vijeće za novu evangelizaciju i proglasio Godinu vjere kako bi suvremenom čovjeku osvijestio Boga i Njegovu prisutnost. Kako se odlučila na redovnički život i s kojim se problemima susreće redovništvo u 21. stoljeću doznajte u razgovoru.

Radite kao asistentica na Katedri dogmatske teologije na zagrebačkom KBF-u, studirali ste i u Rimu, a sada pišete doktorat o teologiji pape Benedikta XVI.  Zašto ste upravo izbabrali tu temu?

Svaki je papa nastojao na svoj način odgovoriti vremenu svoga pontifikata. Ono što smatram bitnim za papu Benedikta XVI., jest to što već više od pola stoljeća spada u najznačajnije teologe našega vremena, i držim da je znakovito da upravo tako vrstan teolog predvodi Katoličku Crkvu danas. Njegovom teološkom perspektivom obilježen je, naime, i njegov pontifikat. U svim svojim govorima i porukama uvijek ističe prednost Boga.

Za njega je Bog kriterij prosuđivanja cjelokupne stvarnosti, osobnoga i crkvenoga života i djelovanja. Zato se ne umara uvijek iznova ponavljati da je zaboravljenost Boga i gubitak osjećaja za Boga ključni problem današnjeg prevladavajućeg mentaliteta. Europa mu je u tom smislu posebno na srcu i uvijek iznova ponavlja da se ona ni u javnom i društvenom životu ne smije odreći svojih kršćanskih korijena. Stoga me uopće ne iznenađuje što je Benedikt XVI. osnovao Vijeće za novu evangelizaciju i što je proglasio Godinu vjere, jer time je pogodio sržni problem naše vjerničke današnjice.

Današnji čovjek malo zna o svojoj vjeri i sve više gubi svoj vjerski identitet, pa i onda kada prođe sustavnu formaciju u vjeri u župi i školi. A pitanje vjere je važno, jer nas vraća nas na ono što je bitno za naš život i njegov smisao. Vraća nas Bogu i njegovu pozivu spasenja koji je upućen meni, svakom čovjeku, i kojemu čovjek odgovara prihvaćanjem.  I konačno, tek kada znamo za svoj vjerski identitet možemo ravnopravno i plodonosno ulaziti u dijalog s današnjim svijetom, s drugim religijama i svjetonazorima.

Zašto ste odabrali redovnički život? I kako se odlučuje na to?

Često se misli da je nama koji odabiremo duhovno zvanje ta želja već stavljena u kolijevku. No to nije točno, niti kod mene a niti kod većine drugih. Ja mogu ispričati svoju osobnu priču. U samostan sam došla upravo kada sam ušla u 18. godinu, a tek godinu prije mi je to palo na pamet. Do tada sam živjela sasvim obično kao i svi moji vršnjaci. Sada kad gledam unatrag, možda sam ipak bila malo mirnija i možda nisam burno proživljavala tipične tinejdžerske probleme niti sam pretjerano „gubila glavu“. S devet godina sam došla živjeti k roditeljima u Njemačku u München i tamo nastavila školovanje. U isto vrijeme smo mi djeca i mladi rado dolazili u tada zvani „Hrvatski dom“, danas „Hrvatska katolička misija“, na misu, različita druženja i aktivnosti poput vjeronauka, folklora, zbora, biblijske olimpijade. Uz franjevce koji su nas okupljali, u toj sam Misiji upoznala i moje sadašnje sestre franjevke iz Šibenika.

Ne sjećam se nekog konkretnog događaja, nego se jednostavno dogodilo, pojavila mi se ideja da bih i ja mogla „u časne“. S obzirom na moj odlazak u samostan, bilo je šokirajućih reakcija, osobito od nekih profesora u mojoj školi, jer sam spadala među najbolje učenike. Ja sam pak odabrala moju sadašnju zajednicu, koju sam jedino poznavala, vratila se u Šibenik, prošla sve odgojne faze, i, evo, u toj sam zajednici sve do danas.

Koje je primarno obilježje sestara franjevaka, kojim se djelatnostima bavite?

Pripadam redovničkoj zajednici koja nosi naziv franjevke od Bezgrješne. To je najstarija izvorno hrvatska ženska redovnička zajednica, koju je utemeljila službenica Božja Klara Žižić, u Šibeniku davne 1673. godine, dakle prije punih 339 godina i koja do danas kontinuirano postoji i djeluje u našem narodu. Ono što nam je posebno važno istaknuti, jest da su tijekom povijesti naše sestre, kao što je vidljivo iz povijesnih zapisa, uvijek bile bliske s običnim pukom Šibenika i šibenskoga kraja i pomagale mu na različite načine. Tako ih je narod, možemo reći sve do danas, percipirao i percipira kao „naše“ sestre. Živjele su jednim skromnim i jednostavnim životom, otvorenim i raspoloživim prema svima, a to smatram i jednom od prepoznatljivih karakteristika života našega sv. Franje, na kojem je nadahnuto pravilo prema kojem živimo.

U današnje vrijeme, uz rad u dječjim vrtićima koji kontinuirano traje preko stotinu godina, sestre obavljaju djelatnosti koje uglavnom vrše i druge ženske redovničke zajednice: drže vjeronauk u školama, katehiziraju djecu i mlade u župama, vode duhovne susrete za djevojke i mlade, predaju na visokim učilištima, vode liturgijsko pjevanje, uređuju crkvene prostore, vode domaćinstva, rade kao medicinske sestre u bolnicama i kao njegovateljice za starije i nemoćne u domovima.

Više o našoj zajednici može se doznati na web-stranici www.sibenskefranjevke.hr, koju uređujem.

Bili ste zaduženi za promociju duhovnih zvanja u Vašoj zajednici i vodili ste duhovne obnove za djevojke. Znamo da se broj duhovnih zvanja smanjuje, koji su po Vašem mišljenju uzroci tome?


Treba precizirati da trend smanjenja duhovnih zvanja vrijedi samo za nas u Europi, dok na drugim kontinentima broj duhovnih zvanja ne opada. Razlozi za takav europski „neslavni“ trend su različiti i o njima se može puno raspravljati i analizirati ih. Nabrojila bih samo neke od razloga koji mi padaju napamet.

Najprije ću spomenuti ono što papa Benedikt XVI. stalno naglašava i apelira. To je sekulariziranost našega prevladavajućeg mentaliteta i načina života spojenog s liberalizmom, materijalizmom i udobnošću, a što vodi gubitku osjećaja za dimenziju koja nadilazi ovu našu stvarnost.

Jedan važan uzrok je i pad nataliteta. Sve je više obitelji s manje djece, koja se onda često drugačije odgajaju i usmjeravaju, koja se „drže na dlanu“ i u koje se polažu velike nade i očekivanja ovoga svijeta. To još više vrijedi za ženska duhovna zvanja u perspektivi sve većih mogućnosti aktivnog djelovanja žena u društvu i Crkvi.

Zatim bih istaknula, a što sam sama doživljavala, da se i u samoj Crkvi, naravno od strane pojedinaca, osobito ženskim redovničkim zvanjima ne pridaje dovoljno važnosti niti ih se promiče kao vrijedno životno opredjeljenje. I konačno, na nama samima je u  perspektivi uzora velik dio odgovornosti. Možda smo i mi sami redovnici i redovnice mlaki, možda smo postali previše asimilirani, odviše obični, samorazumljivi, tako da svojim životom više ne potičemo na pitanja i na pozitivno čuđenje.

Važno je poručiti da nas navedeni razlozi ne smiju navesti na pomisao kako bi nova duhovna zvanja bila naša zasluga u bilo kojem pogledu; ona uvijek i unatoč svemu ostaju u konačnici Božja milost. A time otvaramo jedno sasvim novo područje razmišljanja.

Da biste komentirali, prijavite se.