S. Barbara Bagudić: „Od blažene Ozane učimo o zajedničkoj molitvi, poniznosti i vjeri“

Monodrama o hrvatskoj blaženici Ozani Kotorskoj „Blažena Ozana: Biti s Bogom dovoljno je za sreću“ izvedena je u subotu i nedjelju, 17. i 18. listopada u dvije zagrebačke dominikanske župe: župi bl. Augustina Kažotića na Peščenici i župi Kraljice svete krunice na Koloniji.
Autor: Laudato/A.D. Photo: S.Barbara Bagudić utorak, 20. listopada 2015. u 23:14

Zagrebačka publika imala je priliku pogledati scensko uprizorenje, nastalo 2014. godine, i na taj način pobliže upoznati život Blaženice, a sve to u izvedbi sestre dominikanke Barbare Bagudić, koja je tom prilikom doputovala iz Dubrovnika, gdje živi i radi. Sestra Barbara u razgovoru nam je otkrila kako je za vrijeme studija doživjela obraćenje, osjetila poziv, te kako je nakon gotovo 16 godina redovništva odlučila iskoristiti svoj glumački talent.
 
Sestro Barbara, predstavite nam se ukratko i ispričajte nam kako je tekao Vaš život prije ulaska u dominikanski samostan?
 

S. Barbara Bagudić: Rodom sam iz Đakova, a kao studentica sam živjela u Zagrebu, na Borongaju, gdje sam srela sestre dominikanke i braću dominikance i odlučila se pridružiti sestrama. Njihova kuća matica je na Korčuli, pa sam iz Zagreba otišla na Korčulu, to je bilo 1999. godine. 2008. sam imala doživotne zavjete. Inače sam u Zagrebu studirala zračni promet, pa kad sam ga apsolvirala, otišla sam na otok. Kako kažu, čudni su putevi Gospodnji. Danas kad gledam na to, i ja se samoj sebi čudim: kako je to sve ispalo. Znaju me ljudi pitati kako sam se odlučila za samostan, a ja danas ni sama ne znam reći kako, jednostavno to je bila jedna želja u meni i ljubav prema Bogu. Nema tu previše filozofije, jednostavno se zaljubiš u Boga, to te nosi, ideš i ne misliš ni na što drugo.
 
Kakve su bile reakcije Vaše okoline na odluku stupanja u samostan?
 
S. Barbara Bagudić: Ljudi s kojima sam bila bliža su primijetili već prije na meni promjenu, a i govorila sam im o tome, za njih nije bilo iznenađenje. A oni koji su me poznavali samo površno, oni su se čudili, pogotovo jer ja nisam kao dijete išla u crkvu, a moji roditelji nisu bili vjernici. Bio je komunizam, a oni su bili prosvjetni radnici, nisu smjeli ići u crkvu, pa se u mojoj obitelji nije išlo. Ja sam tek kasnije krenula i na sakramente i u crkvu. Mnogima  je moja odluka bila veliko iznenađenje, a sjećam se da je jedna prijateljica iz osnovne škole rekla: „Kad smo mi svi išli u crkvu, ona nije išla.“ A na kraju ja odem u samostan.
 
Kako je izgledao Vaš put obraćenja?
 
S. Barbara Bagudić: Prijateljica s fakulteta me zvala u crkvu, a ja sam ispočetka to odbijala, pa me zvala na studentski vjeronauk, a ja sam mislila: „Pa dobro, to nije crkva, na to ću ići.“ Tada je zapravo sve počelo, tu sam se oduševila. Prije sam imala predodžbu da u crkvu idu samo stare bake. Na vjeronauk sam išla na Kaptol kod fra Ivana Matića i u Palmotićevu kod p. Stjepana Fridla.
 
Zašto ste izabrali baš dominikanski red?
 
S. Barbara Bagudić: Najviše sam išla u franjevačke crkve i kod isusovaca, ali tamo nisam sretala sestre. Tražila sam neko mjesto gdje ću sresti sestre. Živjela sam na Borongaju, a nikada nisam išla u dominikansku crkvu na Koloniji, pa sam odlučila to malo promijeniti. Krenula sam u tu crkvu i tu me nešto privuklo, osjetila sam snažnu molitvenu atmosferu, nešto posebno, ne mogu točno reći što je to bilo, ali bilo je drugačije. Tu sam srela sestre dominikanke, njih nekoliko je ovdje bilo, a ja sam jednostavno osjetila da je to to. Privukla me ta crkva, kad sam ušla unutra doživjela sam neki mir i u srcu osjetila, tu sam kod kuće, to je to. To nikada ne možeš do kraja objasniti. Upoznala sam sestre, odvele su me do svoga samostana u Trnju, i tako je to počelo, s moje 24 godine.
 
Čime ste sve u 16 godina redovništva bavili?

 
S. Barbara Bagudić: U tih 16 godina bila sam na više mjesta, prve tri godine provela sam na Korčuli. Zatim su me sestre poslale u Ameriku, u Chicago, tamo smo imali hrvatsku katoličku misiju, živjela sam tamo 4 godine, studirala sam teologiju na Dominikanskom sveučilištu koje tamo vode naše sestre. Kad sam se vratila u Hrvatsku dvije sam godine radila u vrtiću i završila Katehetski institut u Splitu. Sad sam zaposlena u osnovnoj školi u Dubrovniku, predajem vjeronauk.
 
Kako ste došli na ideju monodrame o bl. Ozani Kotorskoj? Otkuda inspiracija, kako ste realizirali taj projekt?
 
S. Barbara Bagudić: Više je stvari koje su me potaknule. Prvo je to što su dominikanci otvorili proces za njezino proglašenje svetom u Kotoru. Činilo mi se da je bl. Ozana nedovoljno poznata. Mi redovito idemo u Kotor, svake godine na njezin blagdan, njoj se molimo i s njom smo povezani, ali čini mi se da nije dovoljno poznata i da je njezin život nama dosta dalek. Bio mi je izazov kako prikazati njezin život, kako približiti ljudima današnjice njen život. Drugo, mene je gluma uvijek zanimala, ali sam mislila da nije to za mene, činilo mi se da to ne mogu spojiti sa svojim redovničkim pozivom. No, u meni je ta glumačka želja uvijek živjela i tražila sam prikladne tekstove, ali ništa mi nije bilo zadovoljavajuće. Slušala sam svjedočanstvo jednog američkog glumca koji se obratio i počeo snimati dobre filmove, rekao je da talent koji imaš trebaš upotrijebiti za nešto dobro. Zašto ne bih pokušala? Sama sam počela pisati monodramu, uzela sam životopise bl. Ozane, malo sam to iščitavala, počela nešto sastavljati, držala sam se povijesnih činjenica ubacila malo svojih osobnih razmišljanja jer sam povezala sebe i bl. Ozanu. Znam da sam tada mislila: „Je li to glupo? Hoće li od toga išta biti? Ima li to uopće smisla?“ Prva publika su mi bili moji nećaci, znala sam da će mi oni reći iskreno što misle. Bili su zainteresirani i pozitivno su reagirali. To je bilo prošloga ljeta. Stvari su se same počele slagati: trebalo mi je jedno oslikano platno, narodna nošnja, različiti rekviziti i odjednom su se oko mene pojavljivali ljudi koji su napravili to što sam trebala: prijateljica koja zna krojiti i šivati, akademska slikarica Ivana Jovanović Trostmann oslikala je platno koje mi služi kao pozadina za crnogorske planine, a i drugi su se ljudi počeli uključivati bez naknade. Vidjela sam da je Božji prst u svemu tome, ako On hoće, On otvara sva vrata i pomaže mi, sve mi pronalazi. Ostala sam zatečena kako se stvari slažu jedna za drugom i vidjela sam da je to nešto veće od mene same, da ja to sama ne bih uspjela napraviti. To sam doživjela kao svoj poziv.
 
Gdje ste sve do sada izvodili monodramu?
 
S. Barbara Bagudić: Prvi put izvedena je u Šibeniku prije godinu dana, u 11. mjesecu na dan naše Kongregacije. To je bila pretpremijera, radna verzija, a premijera je bila u Kotoru ove godine na blagdan bl. Ozane uoči svete mise u katedrali sv. Tripuna, gdje se ona zavjetovala, odakle je krenula u svoju ćeliju. To je bio zaista poseban doživljaj. Nakon toga monodramu sam izvela u Dubrovniku, na Hvaru, u Virju, u Đakovu i evo sada u Zagrebu.
 
Što blažena Ozana govori današnjoj generaciji, što možemo naučiti iz njenog primjera?
 
S. Barbara Bagudić: Govori nam o važnosti zajedničke molitve, obiteljske molitve. To sam i u predstavi pokušala naglasiti: obitelj koja zajedno moli nadilazi sve prepreke. Poručuje nam koliko je važno zajedništvo u molitvi. Uvijek se govori kako je bl. Ozana činila čudesa i slično, ali nije stvar samo u tome da su za to zaslužne samo njezine molitve. Ona je uspjela pokrenuti čitav grad da zajedno moli, pokrenuti ljude da svi mole. Često jedni drugima kažemo: „Moli se ti za mene“, dobro, ali važna je zajednička molitva. Puno tu ima poruka, važna je i Ozanina poniznost, jednostavost i vjera. Ona sebi ništa nije pripisivala, čak je na kraju života rekla da ništa nije napravila, a to je svima nama pouka. Mi smo samo, kako je Majka Terezija rekla, olovke u Njegovoj ruci.
 

Da biste komentirali, prijavite se.