Svi u misije!

Velečasni Antun Štefan, danas ravnatelj Naionalne uprave Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, čak 18 od 26 svojih svećeničkih godina proveo je u misiji u Africi. Iz Benina se vratio 2004. godine te nam je prepričao svoja iskustva. Kaže da mu nije bilo lako jer je bio mlad, a tamo je bilo nesavršenosti do te mjere da je sretan ne što je ostao živ, već što je ostao vjeran i što je Isus ostao vjeran njemu...
Autor: Helena Cvjetičanin petak, 24. kolovoza 2012. u 00:00

Velečasni Antun Štefan, danas ravnatelj Naionalne uprave Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, čak 18 od 26 svojih svećeničkih godina proveo je u misiji u Africi. Iz Benina se vratio 2004. godine te nam je prepričao svoja iskustva. Kaže da mu nije bilo lako jer je bio mlad, a tamo je bilo nesavršenosti do te mjere da je sretan ne što je ostao živ, već što je ostao vjeran i što je Isus ostao vjeran njemu...

"Bio sam u misijama u Africi 18 godina, do 2004., a otišao sam kao mladomisnik te sam uglavnom bio u Beninu u župi Adjarra.

U prvom momentu nisam mislio da bi to trebala biti misija, ali ono što mi se najljepše dogodilo u životu je da me Isus sreo i da mi je dopustio da ga sretnem, i to je toliko snažno kad se zaljubiš u tog čovjeka, Boga, Isusa, do te mjere da bi sve dao, sve bi htio, sve izmišljaš samo da Mu dokažeš koliko Ga voliš i koliko ti je važan.

Onda sam tražio načina kako da Mu pokažem svoju ljubav. Bio sam bogoslov na Kaptolu, svi smo pratili misije, to je uvijek bilo posebno - Ante Gabrić, Majka Terezija. Naravno, da je to nama bio veliki svijet, to su sveti ljudi i nisam se osjećao dostojan, ali rekao sam: Isuse, napravit ću što god želiš, ne znam kako bih Ti pokazao da Te volim, da sam sretan što sam Tvoj i ako treba ja ću ići i u misije, svugdje, sve za Tebe, da čim prije umrem, da budem mučenik iz ljubavi prema tebi. I tako mi je to došlo u glavu, onda sam imao 22 godine, i u to vrijeme jako me uhvatila ta želja za misijama. Smatrao sam da ću tu onda brzo dati svoj život za Isusa. U tom duhu sam dalje živio - studirao, otišao u vojsku, vratio se. No ta želja je bila toliko snažna da sam bio blokiran u normalnom životu.

Molio sam Isusa: učini me prvo đakonom, da budem svećenik i onda mi ponovno vrati tu želju, pa sam bio malo toga oslobođen, ali s prvim danom 1985. kad sam zaređen za đakona u katedrali opet mi se vratila ta želja – Afrika, zapravo više misija. I nije me puštalo dok nisam rekao svojim poglavarima. Potom sam pisao dvojici misionara. Nije mi bila važna samo Afrika, ja sam htio ostati nepoznat, a ne da se priča o meni kao o misionaru. Htio sam da čim prije nestanem iz ljubavi za Isusa, malo zvuči čudno, ali dobro, što ću sad kad je tako bilo.

U moje vrijeme pojam za misije bila je Afrika, no ja sam mislio ići u Južnu Ameriku, da nestanem u onim prašumama za Isusa i gotovo. Naime, čuo sam da ondje ubijaju svećenike, to me jako privlačilo da me ubiju za Isusa i tako sam htio ići tamo... To je sve tako raslo u duhu. Potom sam osjetio da me Isus pročišćava, da sam zapravo to više ja nego On, nekakve moje projekcije, a manje neka bude Tvoja volja. Isus me je mjesecima čistio u duši, do te mjere da me doveo da napišem dva pisma – jedno u Južnu Ameriku u Peru, a drugo u Afriku.

Rekao sam: Isuse, onaj koji će mi prvi od misionara odgovoriti, tamo ću ići. Nitko mi dugo nije odgovorio, a ja sam u međuvremenu sazrijevao, čak i prihvaćao da neću ni ići... A, onda je stigao jedan odgovor -  iz Afrike. U međuvremenu sam sazreo i bio spreman za to i naravno da sam odlučio otići... Bilo je Križevo, 14. rujna, kad sam dobio misijski križ u Solinu i krajem mjeseca sam otišao i prošlo je 18 lijepih godina..."

Sretan sam što sam ostao vjeran

"Nije bilo lako. Tada sam bio mlad, a ondje je bilo nesavršenosti do te mjere da sam sretan ne što sam ostao živ, već što sam ostao vjeran, što je Isus ostao vjeran meni, što sam prerastao mnogo toga jer sam još bio mlad i ništa nisam znao. Morao sam tako postati 'mrvica nepoznata' i sve opet učiti, ali očito je Isus bio na mojoj strani i čuvao me i pratio me, nije me pustio nikome i sve je učinio da budem koliko-toliko protočan njegovoj Milosti da oni kojima sam poslan budu blagoslovljeni.

Tamošnjim ljudima pomagao sam kako sam mogao. Nisam imao više novca od njih, no misije su tamo već bile dobro organizirane; imali su već lijepu duhovnu crkvu i radili su prekrasne stvari – bolnice, škole. Ja to ništa nisam znao, praktički sam postao dio njih, siromašan kao oni. Nisam došao graditi crkve, kapele, bolnice, škole, ništa od toga. Došao sam biti svećenik, ono što župnik i svećenik radi, što po sebi i nije tako loše. Mi smo od misionara u javnosti učinili da su oni u isto vrijeme i neki graditelji, neki programeri razvoja, ali oni su prije svega navjestitelji Radosne vijesti, to nije samo riječ već i djelo, slažem se, ali ja nisam bio ništa posebno tada. Tek poslije sam postao poznat i uspostavio kontakte, prijateljstva da bi svoj rad učinio malo vrijednijim i boljim za ljude s kojima živim.“

Zadaća misionara

"Zadaća misionara je propovijedati Isusovu Radosnu vijest spasenja, Isusa Spasitelja svijeta, misu, ispovijed, vjeronauk. Ovdje, kod nas, on ne treba graditi bolnice, škole, dokse  tamo mora jer je tako zamišljena misija. Ja nisam izgradio nikakvu bolnicu, ali sam radio crkve. No, opet - nisam ih gradio ja, već ljudi koji tamo žive. Nastojao sam ih organizirati, raspodijeliti novac koji stigne iz 'bijelog svijeta'. Narod je taj koji mora graditi crkvu, a ne misionar. Ondje ništa nije bilo ravno: ni beton, niti boje, ali je bila njihova crkva, a kad narod radi za sebe onda to i poštuje; kad mu ti daš, on to poštuje, ali ništa nije uložio u to. Misionari su ti koji uče druge da kopaju i daju im motiku, a ne rade to sami, ljudi moraju graditi jer je to njihova stvar, ne moja. Ja ću im pomoći i naučiti ih, ali oni se moraju boriti bza sebe, steći poštovanje i čuvati ono za što su se mučili. Ako im daš sve na gotovo, onda će samo pružati ruke, a to nije dovoljno, treba ljude odgojiti da si mogu pomoći sami i to smo nastojali.

Zanimljivo je kako ljudi u Africi žive Isusa i slušajući ih ostaneš zadivljen kako je to jednostavno i skromno, nekomplicirano, nema tu nikakavih stručnih metoda. Hodaš stotine kilometara da sretneš ljude i jedino što ondje vrijedi je susret s čovjekom i snaga Božja koja je na tvojoj strani. Crkve su tamo uvijek pune, dok ovdje gdje imate svu silu stručnog i metodičkog, a uglavnom je gledate polupraznu.

U misijama uopće nije teško osvajati ljude za Isusa, jer sve što tamo staviš u zemlju raste ako malo zaliješ i malo čuvaš jer želiš da izraste, dok ovdje sve imaš dojam da sve što ulažeš kao da negdje odlazi i ne vjeruješ više da će to izrasti. To je taj vjerski moment koji nam nedostaje, mi ne vjerujemo u ono što radimo, kad sijemo Božju riječ, sumnjaš u napredak, a zapravo nije komplicirano.

Moja poruka je na kraju - svi u misije! Važno je živjeti taj susret s Isusom, osobito svećenici i redovnici. Laici su više volonteri koji idu pomagati za ta svjetska zanimanja koja su pridružena tom misijskom radu. Misionar je taj propovijeda Radosnu vijest. Za misijsko zvanje trebaš voljeti Isusa, shvatiti onu: Morate ići, krenite. Misije su, u stvari, crkva crkvi, biskupija biskupiji, zajednica zajednici.

Htio sam umrijeti za Isusa, ali ipak živim za njega.“
 

Da biste komentirali, prijavite se.