Biti cool

U ovom devalviranom svijetu, kako god bilo, ipak je važno samo ono što dijele oni koji nisu cool.
Autor: Zrinka Milanović Photo: thegoodheart.blogspot.com petak, 28. studenog 2014. u 14:59
«Gospođo, umirite više maloga, to nije za izdržat, probija mi bubnjiće! Zašto vozite retardirano dijete autobusom, pa ne moramo svi biti kažnjeni zato sto on nije normalan!»
«On nije retardiran već autističan …»

«Onda se vozite taxijem! Evo, glavobolju sam dobila…»

Bilo je to u jednom autobusu našeg gradskog prijevoza. Ni vrijeme, ni gužva, ni dob, ni spol, ni godine – jednostavno ništa ne treba dodati ovom opisu. Metak, rafal riječi direktno u srce majke. I tog časa na očigled svih nas umrla je žena usred gomile koja je tišinom popratila njezino nestajanje. Pun autobus, gužva, mrmorenje ljudi… odjednom - ništa – samo muk i zvukovi kotača vozila…. Ali nema veze, ni zbog ispaljenih riječi, i zbog zakočenog djeteta ni zbog zamukle majke, niti zbog nas zaleđenih svjedoka – ionako će sada Božić. Krenut će akcije – pozvat ćemo neki broj, na štandu ostaviti par kuna za sirotinju i bijednike – ni ne zanima nas koje vrste – i eto nas – opranog obraza, podignutog čela, rehabilitiranih pred sobom i svijetom za cijelu godinu. Kad se napuni mjera naše velikodušnosti onda ćemo siktati na objave ovog ili onog tipa koji od nas traže još – jer što ima itko od nas tražiti, kao da imamo višak s kojim ne znamo što ćemo, nije im dosta što dobiju, tko nama daje, ionako će sav taj novac netko strpati u svoj džep, malo im država daje, najbolje bi bilo da se za svakoga pokrene akcija – što meni netko ne uplati, znamo mi kome to i kako ide… zapravo strašno nešto, što im više pada napamet, pa dosadili su više svake godine, sve više i više…..

A dani idu i tko će se uopće ikad sjetiti tih žena, roditelja, te zgažene djece, tih mnogih koje uredno otpravimo šutnjom u zaborav i neuznemirenost koju treba spasiti – pa pod koju god cijenu. Samo ne talasaj, samo ne stvaraj zvukove, samo ne izgovaraj riječi – i nek' svakog bude stid, neka svatko popadane u zemlju od straha i muke ako bi se usudio reći ijednu protivnu, ako bi dirnuo u svetost našeg mrtvila – neka ga nema.

Dovoljno je u meni svijesti o vlastitoj slabosti da se ne bih usudila zgražati se ili još gore sablažnjavati. Samo me je obuzela neka tjeskoba, neka težina. I opet mi se vrati slika iz autobusa- svi cool, svi u tišini, rendgenskog pogleda, lica bez titraja i izražaja ičeg. Kao skup svemiraca teleportiranih u to vozilo, kao neka SF- scena iz filmova, kao neki nadrealistički prikaz onih slikarskih frikova, kao da se osipala neka grobna povorka i kao da je okončao neki scenski nastup s tužnim završetkom.  Sirovo i surovo, ali život ide dalje. Ali, ubi me tišina, smrtna, grobna.  Umrlo je puno više nas u tom autobusu. A nije trebalo biti ni pucanja ni umiranja. Svejedno, kako god bilo – postidjela me izdajnička šutnja i muk, odricanje i skanjivanje ono tako poznato i toliko puta proživljeno iskustvo Petrove izdaje - “On se poče kleti i preklinjati: Ne znam čovjeka o kome vi govorite”.  Pa nismo zapravo ništa krivo učinili, kome je bilo do ispravljanja krivih Drina, kome je bilo do tumačenja i zalaganja, pa bilo je važno samo da se stigne kući, uostalom trebalo je ostati cool – jer što to ima veze, kao da će se išta promijeniti… U ovom devalviranom svijetu kako god bilo ipak je važno samo ono što dijele oni koji nisu cool.

Tko je taj dječak, tko je ta žena, tko su oni mnogi….,a tko smo mi i čiji smo?
 
Da biste komentirali, prijavite se.