Bog živi u mojoj djeci kao trajna Ljubav

Roditeljstvo je posao u kojeg se svatko razumije – i oni koji imaju i koji nemaju djece. Svi su stručnjaci, svatko zna najbolje i tuđe primjedbe, ne daj Bože savjeti, pa i iskustva su potpuno suvišna, zapravo nekorisna. Po onom – da, da, sve je eto tako, ali kod mene je to ipak drugačije,…ja mislim drugačije. I svatko je u pravu! – za sebe.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: wordmachine.org srijeda, 27. studenog 2013. u 08:21

Kako se usuditi govoriti o osobama, kako pouzdano išta reći što bi makar donekle podsjećalo na istinu. Jer - naša djeca nisu naša djeca – oni su strijele odapete u budućnost…
(Khalil Gibran)

U našem braku rodili smo četvero djece – tri sina i kćer. Četvero djece! I danas mi izgleda kao da se taj broj odnosi na nekog drugog. Kao da je to nešto što ni do danas nije „sjelo“ u mom poimanju da je uopće moguće. A eto, živi smo i živimo već skoro 30 godina zajedno. Doduše, najstariji sin je već otac i treća je godina kako živi sa svojom obitelji nedaleko našeg „sjedišta“. I kako prepričati to vrijeme, te ljude, situacije, okolnosti, kako prepoznati ono što bi trebalo biti važno, to izdvojiti, napisati. Svatko je od njih tako jaka osobnost, toliko različita, toliko osebujna, različitih interesa, naravi, temperamenta, različitih sklonosti. Različiti su, jako, jako… i izgledalo mi je često, osobito dok su bili manji, kako je ta njihova raznolikost nepomirljiva, kako je jednostavno nemoguće naći ikakav zajednički, donekle pomirljivi način međusobnog opstanka i kakvog-takvog suživota.

Vrijeme njihova odrastanja je bilo vrijeme našeg preodgoja. Naime, djeca su nas formirala i oblikovala sukladno životnim okolnostima u kojima smo ad hoc trebali reagirati, postupiti, reći… Tražila se stalna spremnost, pozornost, uključenost, ponekad i intuicija, povezivanje, praćenje i neizmjerna ljubav u onom bitnom sadržaju – ljubav kao osjećaj i ljubav kao stav… I tako na četiri kolosijeka neprestane, paralelne vožnje dobar niz godina – zapravo, istine radi – traje to i sada… na drugačiji način, ali ništa manje zahtjevno, dapače…

Roditeljstvo je posao u kojeg se svatko razumije – i oni koji imaju i koji nemaju djece. Svi su stručnjaci, svatko zna najbolje i tuđe primjedbe, ne daj Bože savjeti, pa i iskustva su potpuno suvišna, zapravo nekorisna. Po onom – da, da, sve je eto tako, ali kod mene je to ipak drugačije…ja mislim drugačije. I svatko je u pravu! – za sebe. Prečesto sam svjedočila takvim stavovima, stoga i ovo moje ispisivanje nije ni u kom smislu savjetodavnog karaktera ili bilo kojeg drugog sličnog sadržaja. Kod nas je to izgledalo ovako….

Kad se imalo roditi naše prvo dijete bila sam puna straha. Naravno, nisam se osjećala niti doživljavala doraslom održati na životu ni kućni kaktus, a kamo li neko živo ljudsko biće. Pretjerivala sam na sve moguće načine i kako strah traži hranjivo tlo tuđeg povlađivanja – pokušala ga zasijati, zasaditi, naravno, najprije kod supruga, a onda i dalje i šire. Sve moje poznavanje medicine, sva spoznaja vlastite nesposobnosti i ogromna komocija – zaista me paralizirala i kočila. Znanje je bilo izvor i promotor straha – umjesto da bude obrnuto. I nije bilo upitno znanje nego moj stav koji je u to doba bio potpuno drugačiji – bila je to kombinacija umišljenosti i samoživosti. Kako je to zanimljivo – kad sam živjela u okosnici sebe, kad sam sebi bila jedini izvor i temelj, kontrolor života – znala sam da nisam tome dorasla, znala sam da ne mogu – ali svejedno nisam odustajala. Bilo je to – ja sam gospodin bog svoj i nema drugih bogova osim mene – pa ma kako slabi i nedorasli taj bog bio. I kako tu bahatu egocentričnost zlo upotrijebi i kako se tada događa sistematsko umiranje – do nestajanja - i kako niti to očigledno  satiranje nije dovoljno da se učini iskorak iz kruga smrti i nestajanja. To doslovno znači biti svezan! Čovjek ne može biti sam sebi spasitelj – ni po kojim sposobnostima ni moćima niti spoznajama. Ništa to ne koristi - treba Jači, Bolji, Veći!!! Uvijek On i uvijek On prvi! 

Danas, ali, da – danas vidim koliko sam nepotrebne energije potrošila utaman i koliko je to moglo biti pogibeljno. Začudo – nije-začudo! U takvom ozračuju stigao je naš prvi sin. Naravno – i njegovo odrastanje je bilo obilježeno mojim inzistiranjem na isključivo mojim prepametnim postupcima i odlukama. Bilo je to dijete kojeg sam nastojala odgajati po svim pravilima struke – jer je i to jedno od mojih zanimanja, i spoznaja koje sam sama svojim kriterijima odabirala, priznavala i provodila. Kako je to bilo naporno i teško – za sve – mislim da je nepotrebno pojašnjavati. Koliko taj grčeviti stav potroši i koliko je energije bilo utrošeno, koliko praznog hoda, koliko udaraca u prazno…. Bilo je i više nego naporno. Taj ritam i taj stil jednostavno nisam fizički mogla sebi dopustiti u dolasku naredne djece. Oni su pristizali s puno više ležernosti i dakako manje straha te vrste. Naravno, ne zato što sam drugačije mislila nego iz bitnog razloga – nisam fizički mogla izdržati i ustrajati u zadanim kriterijima koje sam sama postavila i vrednovala kao jedino valjane.

Naravno, strahovi su uvijek pristizali i na razne načine pokušavali, a i uspijevali još više umanjiti sposobnosti, spremnost, mogućnosti – koje se zapravo od straha više nisu ni vidjele. Zlo udara uvijek i uporno tamo gdje se pouzdano zna da smo „tanki“, tamo gdje je sigurno da će uspjeti i ostvariti cilj – a cilj je zla uvijek čovjekova smrt.  Umrijeti se može na razne načine… Strahovi su ustrajno harali – od brige za opstanak novog bića, od brige za moje preživljavanje poroda, od brige za opstanak obitelji… Vladali su sa mnom na razne načine, u bezbroj varijanti. To vrijeme je zaista bitno obilježeno strahom, stalnim, strašnim, nekad paničnim, paralizirajućim, ubijajućim. I sve je bilo laž! Laž koja je ubirala danak u onesposobljenosti, u svađama, u sukobima, u grčevitosti, u zabranama i prijetnjama. I stalno me je bilo manje i manje… Ležernost i opuštenost je znala nastupiti onda kad sam posustajala, kad bih klonula, kad bih se predavala, zapravo u sebi očajavala – jer nisam više mogla, nisam bila u stanju ustrajati - onda kad bih se morala miriti sa situacijom koju više nisam bila u stanju kontrolirati. Koliko roditelj može naškoditi sebi i djeci sobom i svojim postupcima – nitko mu tako ne može učiniti  nažao i priuštiti toliko zla.

Nakon malo većeg vremenskog razmaka pristiglo je naše zadnje dijete. Jedno zlo zamijenilo je (ili nadogradilo) drugo – sada smo bili bahato opušteni doživljavajući sebe kao profesionalce – i ništa nas nije više moglo iznenaditi. Naravno – i opet lažno stanje koje je pružilo svojevrsnu opuštenost, ali je izazivalo povremenu još i veću onesposobljenost pred situacijama koje su pristizale u neočekivanim novostima – jer život uvijek pristiže u novim izdanjima. A, mislili smo – već sve znamo.

To je zapravo osnovno obilježje osobito mog roditeljskog stava – sve dok se naš život nije izokrenuo naglavce – zapravo postavio na nove, prave, istinske temelje – na Bogu. Boga je u našu obitelj donijela kći. Ona je prva imala iskustvo živog Boga – Boga koji je osoba, koji je prisutan i živ i koji ljubi. Svjedočila je iskreno, otvoreno, jednostavno o otkriću Boga, o svojim doživljajima, o svojim osjećajima, o razmišljanjima, o sebi i pogledu na život – i plakalo je moje dijete iskazujući tako jasno i dojmljivo svoje obraćenje u svojoj 16. godini. Slušala sam je samo zato jer sam mislila kako je moja roditeljska, majčinska dužnost biti uz dijete u kakvim god situacijama – i u sebi iskreno razmišljala kome da je pošaljem – jer ona je bila druga, zaista poremećena osoba i bila je – poremećena na način kojeg nisam mogla razumjeti. Naravno, i toga me je bilo strah. Ali, bilo je nečeg zanimljivog – Jelena je postajala iz dana u dan bolja, vidljivo sretnija, mijenjala je karakter i sviđalo mi se to što vidim. Naša Jelena je počela moliti. Krunice koje sam pronalazila ispod jastuka bile su razlog moje zabrinutosti, ali kontrolirala sam se, pratila i čekala… Pokušavalo je dijete sa mnom razgovarati, ali bi ubrzo odustajala jer – ja sam govorila autoritetom i značajem s nekom vidljivom sućutnosti prema njezinom stanju – kao radi se o još jednoj fazi odrastanja– i bilo je jasno da ništa ne razumijem. Naravno, dijete je odustajalo i uporno mi ponavljala – ok, pomolit ću se za tebe. Smješkala bih se…

Uz Jelenu se počelo slično događati i sa sinom. Sada su zajedno molili, navečer se povlačili u sobu, ranije tobože išli spavati, a pod njihovim jastucima – stajale su krunice… To što se kći mijenjala nije bilo toliko drastično koliko je ta promjena bila vidljiva kod sina u zamahu puberteta – one agresivno buntovničke verzije u kojoj mu je sve što je red, rad, disciplina i poštovanje bilo odiozno i odvratno. Borio se svim silama za sebe i svoje. Sada je postajao pomirljiv, poslušan, izbjegavao je sukobe, prihvaćao sugestije, nakon toliko vremena moglo se razgovarati s njim za razliku od prethodnog kada su naši načini komuniciranja bili svađe, vike, naredbe i prijetnje. On me potpuno izbezumio. I sada je stvar postajala potpuno ozbiljna. Krunice pod jastukom, mise nedjeljne i dnevne, molitvena zajednica… potpuno novo, čudno i već podosta zabrinjavajuće   - ali i primamljujuće.

Uz njih takve ni sama nisam mogla ostati ista. Argumentiranost i utemeljenost mojih misli i postupanja, razmišljanja jednostavno je isparavala – jer temelji i razlozi su se mijenjali – djeca su bila drugačija – i jednostavno moje stare metode su postale neupotrebljive. U kontekstu mojih događanja u životu (osobito smrt oca, osobnih kriza i propitivanja smisla života, odrađivanja života…) dogodio se i meni Bog! Dogodio se i suprugu. Nastao je gotovo preko noći takav preokret koji je donio toliko dobra… Čini mi se da zapravo još uvijek ne shvaćam veličinu i svu kvalitetu promjene koju je Bog donio u naš obiteljski život.

Uglavnom, stav prema životu, moja sveprisutna želja da u svemu budem faktor odluke i kontrole, moja agresivnost koja je tražila gotovo bespogovornu provedbu se jedva čekala otopiti, jedva dočekala odumiranje, jedva sam dočekala promjenu koja je značila prebaciti težište sa sebe na Boga. Sva prikaza moje snage i moći koja je nastojala biti istina mog života, izmučila je mene i moje. Laž se silovito trudila zaživjeti kao istina. Promjena nije značila ne raditi ništa – to je bilo rasterećenje, skidanje lanaca, okova, žmirkanje i pokušaj polaganog otvaranja očiju pred Svjetlom, rasterećenje težine iz ruku, s leđa, s duše i - predavanje života, sebe i svih onih koje je zaista vlasnik života, Onome koji može i hoće! Bio je to izlazak iz zarobljeničke pećine zla koje je toliko vladalo… promjena je bila bolna i zahtjevna – i traje, još traje, do kraja, neprekidno…

Sada su bili mogući razgovori, dogovori, odustajanje, priznavanje toleriranje, bilo je dopušteno ne moći, ne znati, biti slab. Uspostavio se novi život dopuštanja i zaista savjetovanja, a ne sile i nametanja. Sada se stvorio prostor i mogućnost da djeca postanu osobe da budu u miru različiti, da misle, postupaju i doživljavaju na sebi svojstven način – koliko god ja sve to odobravala, prihvaćala i razumjela. Sada je bilo moguće sjediti s njima zajedno i sa svakim posebno u razgovorima u kojima smo uživali u povjerenju koje je raslo iz dana u dan. Prestajalo je osuđivanje, a raslo je potvrđivanje, toleriranje, pohvale i razumijevanje. Postupci koji nisu bili vrijedni pohvale nisu bili ni razlog osude - osude njih. Podnošljivo je bilo osuditi postupak jer se njih nije osuđivalo, nego dapače još i više ljubilo.

I to je bitno – pojavila se ljubav – onako kako nikad nisam niti sanjala da može postojati. Ljubav koja sve razumije, sve može, sve prihvaća, ustrajava, ne osuđuje, koja ustrajava, koja uključuje i ne gura iz života. Ljubav – na bezbroj načina, na onoliko načina koliko ljubav može biti dosjetljiva. I bilo je to zarazno – zarazilo je njihove međusobne odnose, pojavila se iskrena briga i uključenost, pomaganje i povjerenje  u njihove međusobne živote i živote njihovih poznanika, prijatelja. Kuća, tj. mali stan napunio se njihovih vršnjaka koji su se doslovno hranili, ali i u prenesenom smislu živjeli od atmosfere ljubavi, prihvaćanja i razumijevanja. Postali smo svojevrsno lječilište i utočište. Bog je čuda radio ne dnevno, nego stalno. Život je prštao i slavio se na način zajedničkog pečenja palačinki, jedenja graha, kava, čaja, šetnji - i razgovora u kojima bi svako malo netko prosuzio i razgrnuo srce. Radost je to bila. I ostala. Neizrecivo je  koliko su se kvaliteta, sadržaj, smisao života i naš odnos promijenili, naravno na bolje. Bog nas je izokrenuo, Bog nas je  obratio, Bog nas je u novi život stavio…

Život je vremenom donio promjene. Usponi i padovi u ljubavi, vjernosti i predanosti su stalni. Ali – ako smo grešnici - nismo odmetnici. I kako god bilo – Bog živi u mojoj djeci, u nama, u kojim god, boljim ili gorim, okolnostima – ustrajava ljubav koja je stalna. Ona mijenja oblike, količine, mijenja načine iskazivanja, ali ostaje. Tu je. Mogu biti veća ili manja oduševljenja, mogu biti odstupanja, mogu biti raskoraci i iskoraci, ali tu je ljubav. Ljubav ih je osposobila za život i što god radili, kakvi god bili, što god im se događalo, ostaju u Ljubavi i Ljubav u njima. Bog svoje miljenike nikad ne zaboravlja!

Stoga, moja roditeljska uloga – osposobljavanja za život u kojoj sam bila osposobljena – čini mi se da je dobrim dijelom izvršena – za sada. Naravno, znam da je roditelj uvijek potreban djeci, ali u onom ovisničkom smislu mislim da to više ne postoji.

Odgojiti dijete – što mogu ja – slaba, ljudska, grešna – koje dobro da mu dadem, a da ga nisam primila, koji stav da mu udahnem ako nije u mene dahnuto, koju osposobljenost da ga uvježbam, koju spoznaju da mu rasvijetlim dok sam sama u nemoći i mraku. Od čega ga i kako svojim silama, svojim znanjem, svojim sposobnostima zaštiti. Što to ja mogu? Čemu sam dorasla, što mogu?  Bog je sve učinio uz moje pomaganje i ponekad veće ili manje ometanje. Trebalo je da se Bog nastani u našoj obitelji i dovede nas u kakav-takav red…  Dok se možda već večeras ne iznenadim – i zavapim Mu – pomozi! Ali, sada i ja i djeca imamo i znamo Kome!!!

Da biste komentirali, prijavite se.