Kad bol ne boli

Gdje ima života ima i boli.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: coolpcwallpapers.com četvrtak, 19. ožujka 2015. u 10:17

Od početka – rađamo se u bolovima i do kraja – strahujemo – umrijet ćemo u njima. I razvili smo sisteme i mehanizme obrane, otklanjanja, preživljavanja, borbe i izdržavanja bolova – raznih vrsta i intenziteta. Sav život tome posvetimo i čini mi se – ne ide nam baš jako dobro. Što god i kako god radili – bol nas vreba i čuči iza svakog ugla, stoji u sjeni i čeka ili je već odavno iskazala sagnu svoje moći i obilježila naš život.

Kažu da je najveći intenzitet bola u porođaju. Majkama – ma kako tobože laki i bezbolni porod imale – ne treba pričati kako to izgleda. Jednostavno – to je neispričljivi doživljaj i događaj. Samo iskustvo rađanja može donijeti spoznaju koja ostaje osobita i jedinstvena, a opet zajednička svim ženama koje su donosile djecu na svijet. Odlučiti se za više djece – kod mene je zapravo značilo razmišljanje o odluci podnošenje još jednom porođajne boli. Sve ono što dolazi s djecom poslije - odgoj, materijalno podnošenje i izdržavanje – bilo je drugorazredno – trebalo je najprije prijeći barijeru smrti – skoro pa doslovno – i odlučiti se na izdržavanje još jednom takvog bolnog iskustva. Bol je bila je kočnica koja je paralizirala i činila zamiranje svakog traga života u meni. No, nakon mučnog, strašnog, teškog i borbenog razdoblja prihvaćanja nove trudnoće – uslijedio bi period smirenja, praćenja, radosti i uživanja u donošenje novog djeteta u život. Bolnost poroda je bila i ostala stavka koju je trebalo neminovno preživjeti, ali bez obzira na to što sam znala kako i što to znači – bol više  nije bila razlog ometanja radosti i maštanju i zamišljanju i svim onim drugim pripremama koji idu u paketu iščekivanja novog djeteta. Dok je bio na snazi otpor prema novom životu  svi su drugi razlozi postojali u još jačoj argumentiranosti da se kako god izbjegne takvo stanje – ( jer napasti su brojne i mislim da ih mnoge žene imaju po sličnim obrascima).

Napasti nikad ne prestaju – ali je zato značaj odluke i  suprotstavljanje takvim napadajima još miliji i važniji. Mi koji imamo više djece – možemo li zamisliti život bez ijednog našeg djeteta, koje bi od njih da se nije rodilo, ma suludo je uopće pričati, a i samo zamišljanje zapinje i ne ide – jer jednostavno – niti mašta ne dopire u tu zonu ne-stvarnosti. Kad se pristane i prihvati novi događaj života – onda oni isti razlozi koji mu nisu išli u prilog – jednostavno prestaju imati toliki značaj. U svakom slučaju gube snagu valjanosti jer se sva angažiranost misli i postupaka usmjeri na potvrđivanje života i njegovo omogućavanje, nestaje uzetosti, gubi se malodušnost, izblijedi smrtna zabrinutost – izađe se iz mraka nemoći i osvijetle se mogućnosti na kojima se radi svim silama i koje donose bogat urod – i novo dijete i okolnosti da ono bude.

Bol koju se osjeća u duši, a nerijetku i u tijelu – jednostavno nestaje i preobraća se u radost i snagu, i volju i ushit. Dakle – ne samo predavanjem slijedu događaja nego voljnim prihvaćanjem – bol prestaje boljeti. Naravno – porod je uvijek otprilike isti – ali on postaje stavka koje više nije prepreka životu i radosti, pa samom promjenom stava to više nije niti presudno niti odlučujuće.
Tako je s toliko toga i drugog što nam u životu dolazi, a što proživljavamo u bolovima i patnjama. Tajna je u prihvaćanju, a ne samo podnošenju. Dok podnosimo teške situacije – još uvijek patimo i boli nas nekad do neizdrživosti. Prečesto nas bol slomi, zgazi, smrvi – i ne prepoznajemo se i nema nas – mi smo bol. Nemoćni, izgubljeni, dezorijentirani, ponekad do mjere očaja. A u očaju – gubi se gotovo svako ljudsko promišljanje i ne vidi se izlaz niti se išta može – zavlada bespomoćnost - strašne i mračna. No, iskustvo borbenih pohoda napasnika, zloga koji ima samo jedan cilj u životu – smrt čovjeka – i poneka izvojevana pobjeda – stvara iskustvo kojim se može zakočiti taj smrtni pohod i zamiranje čovjeka pred životom.

Mi vjernici volimo te bolne situacije ili stanja nazivati križem. I podsjetimo se kako je Krist prihvatio svoj, kako ga je nosio i kako ga je pobijedio. Nisu uzaludni bili oni Getsemanski sati i molitva: „Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež“ – ali i prevažan nastavak – „Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja“. To je obrazac nošenja svih križeva, svih boli – svih muka – cijelog života – za svakoga. Volja Očeva koju prihvaćamo – kao da mora proći kroz molitvu – možda i pregovaranja s Bogom – ali i razumijevanja da je upravo taj događaj oko kojeg se nagađamo – onaj koji dolazi od Oca – i baš on je nešto najbolje što nam se može dogoditi – neovisno o tome da li zadovoljava kriterije i ocjene po kojima prosuđujemo koliko nam je ugodan ili poželjan. Pa Otac to daje i dopušta – Otac! – On to hoće za mene, za mene i moje najbolje što mi ima biti. I u prihvaćanju takvog križa – nestaje trenje otpora, oslobađa se moj duh, moje tijelo postaje spremno, moja duša dobiva svijetlo i snagu – i rađa odluku „hoću!“ Nemoć i odbijanje polako prestaju postojati, i snaga se usmjerava na ono –neka bude- što hoće i Bog – koji svojih nikada ne ostavlja – jer to je obećao i ostaje vjeran svojem obećanju. U takvom prihvaćanju koje često dolazi nakon situacija koje možda većinom sami ne biramo – učimo se slobodi koja nalikuje Kristovoj, slobodi koja se rađa iz ljubavi koja raste. Tako se mičemo se iz početnih, često djetinjih pozicija u kojima revoltirano odbijamo svaku neugodu i težinu, u kojima se iscrpljujemo i predajemo besplodnoj nemoći koja poput gangrene grabi i hoće zavladati cijelim životom.

Naprotiv, u duhovno zrelom razmišljanju, u vjeri, u pouzdanoj nadi i snagom ljubavi koja se dariva od samoga Boga - angažiramo svoje duhovno biće koje postaje više ljudskije, ali i više bogoliko. Tako i samom Kristu postajemo nalik – tako smo mu bliži- - ali i On nama, bliži i u našem i Njegovom Getsemaniju, i po svom križnom putu – kojim je On već odavno za nas prošao, iz bližeg ga slijedimo, bolje ga vidimo, više ga razumijemo, više ljubimo. Iz takve blizine ljubav prestaje biti načelo ili besadržajna forma – ljubav postaje sukus bića – jer samo iz ljubavi se prihvaća i nosi svaka, a osobito velika bol života. Gdje je veći križ – veća je i milost! Težina situacije ostaje – ali bol gubi svoju paralizirajuću moć, ne boli na smrt, nema gubitka, nema nepodnošljivosti. Da, ima padanja – ali i podizanja, ima muke,  ima rana – ali i milosti da za veće i teže dobivamo više i bolje.

Naš cilj u svakom slučaju ostaje nebo – budućnost koju srce čezne i zna. Odrastati nam je i bit nam je mudrima – za vječnost mudrima, biti nam je bojovnicima i ne gubiti se u pozemljaskim kalkulacijama i kombinacijama – nego – za bitno raditi bitno, za vječno ostati uz Vječnog.   

 

Da biste komentirali, prijavite se.