Kave s djecom – vrijeme za istinsko povezivanje

Bog živi u mojoj djeci- i onda kad im je život potonuo, kad se poklekne i kad izgleda da zlo nadvisuje i nadvladava. Onda kad pokleknu u nekoj slabosti, onda kad se ispolje neke mane, onda kad mi se činilo da su tako potonuli u svakodnevnici. Kad se o nikakvom dobru nije moglo niti sanjati- tada bi Gospodin upriličio neko ispijanje čašica razgovora – naravno ne najavljujući mjesto i vrijeme – niti ga vremenom ograničavao…
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: www.getwed.com petak, 27. prosinca 2013. u 10:22

"Iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave" – kaže strip umjetnica Stephanie Piro. Znala je žena što govori. Koliko je litara ispijene kave u razgovorima i šutnjama bilo do sada, koliko smo ih tek preskočili i koliko će ih biti? Nadam se – bit će srca za sve njih.

Izgledalo mi je da se sa svekrvom, suprugom i djecom zaokružio čitav tzv. ciklus pisanja o obitelji. Pomalo tužno. Pa zar je to sve što bih imala reći o obiteljskom životu. A zapravo, kao da sam pokrenula u sebi tek trunak prašine nagomilane kroz vrijeme, iskustvo, doživljaje, u životu koji je tako raznolik i bogat svim događanjima koja su nas ispunjala, ponekad iznenađivala, ponekad razveseljavala, ponekad ushićivala, ponekad deprimirala.

I naravno, sve nabrojeno je neminovno. Zašto je to tako? I drugi imaju djecu, i drugima djeca upotpunjavaju svojim životima njihov, i drugima je slično. I opet, po čemu bi nama bilo drugačije?…. A prošlo je toliko godina, toliko ljudi, družili smo se i poznavali s obitelji… i stalno sam pod dojmom – ipak je kod nas ponešto drugačije. Naravno – svakome je njegova okolnost života posebna i svatko je – već po svojoj posebnosti - doživljava drugačije. I svakome su njegova djeca izuzetna, van serijska. Zato – to što pišem ne govori o ičem ekskluzivnom - osim u mojim očima, mojim doživljajima, mojim shvaćanjima. Moja djeca…. Njih četvero. Mislila sam da ih mogu svrstati u one izdvojene psihološke kategorije tipova naravi i jer su zaista svatko svoj karakter - da je to osobitost koja izdvaja našu obitelj. Što više razmišljam o tome – manje sam sigurna. Onda, koja je to čestica njihove naravi, karaktera, duše koja ih čini osobitima, sličnima, a ipak posebnim? Ne znam. A zašto to pišem… Upravo se vraćam s kave s mojom kćeri. Odlazeći, pokrenule su mi se misli i doživljaji, razmišljanja o njoj, o mojoj drugoj djeci. Koliko sam već kava ispila u sličnim okolnostima, koliko tih čašica razgovora obavila, koliko se hranimo međusobno tim uzajamnom povjerenjem i iskazivanjem ljubavi. To je sada već ritualna radnja. Pozivamo se na kavu. Sreća je naša što živimo u jako malom stanu pa je dočekati vrijeme i okolnost u kojoj bismo mogli ispijati u miru i na samo čašice razgovora – tako rijetko. Zato se pozivamo na kave. Počelo je to s najstarijim, i traje sve do najmlađeg koji se tek privikava pa je na ness-kafeu. Sjećam se prvih puta kako nam je tada bilo oboma čudno. Sjedili smo jedan nasuprot drugoga, u miru, bez onog kućnog žamora i ometanja, dozivanja, gledali se i čudili. Ali, potreba je bila tako jaka da se slamala uzdržanost, da smo se jedan drugom otvarali u istini koju smo osjećali i prepoznavali i zapravo se iznenađivali tako naglo pristiglom hrabrošću za koju prethodno nismo imali smjelosti. Znate li kako je to povjeravati se djeci? Koliko mi je bilo potrebno smjelosti izaći iz svoje utvrde svemoćne i sveznajuće majke koja je zadana da uvijek i svima bude sve. Kako je to otvoreno govoriti o svojim osjećajima, strahovima, problemima, svojim slabostima i pogreškama, kako je ispričavati se sinu (i ostaloj djeci) za pogreške koje sam znala raditi. I znate li kako je predivno primati njihovo povjerenje (makar sam puno puta poželjela o njima i manje znati…), oproštenje, njihovu velikodušnost, njihovo srce koje vas ponovo instalira na pročišćenu poziciju mame– s više uvažavanja, s više ljudskosti, s više razumijevanja. Jer tada postajemo normalniji, suradnici, tada smo partneri u življenju pod istim krovom koje ne vežu samo zajednički računi, hrana, prostor – postajali smo zajedno u odgovornosti, u brizi jedno za drugo, u pomaganju, u uključivanju u život, zajedno u ljubavi. I svaki put, kad priča okonča, kad se rastanemo, zapahne me raspoloženje i doživljavanje tog djeteta, njegove priče, problema, života, okolnosti, i naravno nikad se ne zaustavi na trenutno aktualnom – rasprše se misli na svih njih i jednostavno, redovno – budem ponosna i sretna. Ne zato što sebe procjenjujem izuzetnom, nego jednostavno zato što me oni žele u svom životu i što mogu sobom i onim što me ispunjava s njima  dijeliti i umnažati. I što im to vrijedi!. Život iznenađuje u količinama i varijantama u kojima sve više i sve češće prepoznajem svoju i njihovu nemoć u pariranju teškoćama koja nas znaju zadesiti. Niti im svojom majčinskom ulogom mogu riješiti, niti to oni sami mogu - u cijelosti nadići i razriješiti problem, situaciju, događaj…Uvijek, uvijek me preplavi osjećaj zahvalnosti što i tada mogu Bogu zahvaliti i predati mu svoju djecu – da se On pobrine i misli o njima. Koja je to sreća i olakšanje i kako to donosi sigurnost i mir, čak bezbrižnost. Naravno, ne „operem ruke“, ali otkinem od sebe onu očajnu zabrinutost nad situacijom i problemom – tim, trenutnim i od onih misli koje bi se narojile strahovima i bojaznima – što bi im tek imalo biti. Lijepo je to onaj napuljski svećenik izrazio u molitvi: „Isuse, misli ti!“ . Bila je ta molitva otkriće, ganuće i postaje sve više istina mog života. Zato mogu primati njihove i svoj život u osobitom, posebnom miru i zadržati cool stav. A kako taj stav olakšava razgovor, kako odgoni zle misli i nagađanja (upravo danas mi je kćerka izjavila – pretpostavka je majka svih zabluda!) , kako spere one strepnje i opterećenja koje se neminovno prepoznaju i zagade onoga koji to radi i onoga na koga se odnosi. Zlo je zarazno – ali – i Dobro je! Dobro ima potpunu nadmoć nad svakim nemirom, svakom tmurnom slutnjom, svakim strahom, svakom nemoći…

No dobro. I tako, zbog malog stana i zbog velike koncentracije ljudi u tom malom prostoru – počeli smo se družiti na kavama. Ispočetka je to često bila „fora“, izuzetno i neobavezno druženje. Tako se stvarala neka ležernost u tim našim pojedinačnim, a često puta i zbornim druženjima. Iz toga se rađala povjerljivost, intimnost, istinitost i naklonost. I htjela- ne htjela sve više sam gubila svoj stav majke i postajala „frend“. Možda i nisam to htjela jer sam zamišljala svoju ulogu na neki drugi način, čak sam ispočetka mislila kako ću u tim frendovskim druženjima izgubiti neku nužnu dozu autoriteta koja bi bila potreban da bi ih u danim situacijama i okolnostima mogla zaštiti od neminovnog zla. Kakva bi to bila greška da sam ustrajala u tom stavu! Vidim da se sve događalo na neki način izvan mene, mimo mene, drugačije od onoga što sam pretpostavljala da bi bilo i da jest dobro. Ali, kava po kava, iskustvo po iskustvo – učinilo je da se predam onom Dobru koje sam iz situacije u situaciju prepoznavala kao dobro, kao bolje. Naravno, sebe sam iznenađivala, bilo mi je strano i čudno tako olako, bez pružanja jakog otpora predavati se tim druženjima u kojima sam uglavnom slušala i voljela. Zapravo, iskreno rečeno nisam bila spremna na toliko istine, na toliku dubinu i količinu povjerljivosti kojom su ne zaspala djeca. Te kave su postajale i opstaju kao načini svojevrsne ispovjedi, nekog razgovora koje nadilazi obično informiranje. Često puta ih sagledavam i  zapravo ne mogu reći tko je kome više značio, tko je koga savjetovao, tko je koga utješio, tko je kome bio rasterećenje i prihvaćanje. Rađala se neka ravnopravnost, nekakav ravnomjerni stav u kojem se gubio onaj zadani odnos  roditelj – dijete. Mislila sam u početku kako je ta novost – jer je doista u početku bila novost ( ja nisam imala takav odnos s roditeljima – niti itko iz moje okoline) nešto što me čini modernom majkom i kako sam skroz in. No, zapravo se radilo o nečem daleko kvalitetnijim od tog izvanjskog trendovskog ponašanja. Radilo se o ljubavi. A tamo gdje je ljubav – tamo je Bog. Upravo na tim kavama sam djeci osvješćivala i naviještala Boga, upravo tamo smo preslagivali i pročišćavali naslage duha, tamo smo ih iznosili na vidjelo, na svjetlo koje im je otkrivalo istinski oblik, značaj i važnost. Uz kavu se Bog družio i bivao s nama i kao onima na gori Tabor – bilo nam je dobro! A Bog – jer je Otac – daje rasipno – i svatko bi iz tog druženja odlazio s mjerom nabijenom, natresenom. Život donosi toliko različitih situacija u životu. Moja djeca su različitim odnosima s Bogom. Nekad bih bila tako jako obeshrabrena jer sam jasno vidjela kako su utopljeni u duhu svijeta. Strahovala sam prvenstveno za njihove duše i bila jako zabrinuta – jer nestat će, zalutat će tako jako da neće htjeti niti poželjeti tražiti put povratka. Zaboravit će da taj put uopće postoji. I znalo je takvo razmišljanje trajati, znala sam biti tako jako obeshrabrena, znala sam tako grčevito moliti Gospodina da ih ne zaboravi, da ih spasi, da im bude blizu, da ih dotakne, sačuva i vrati… a onda bi taj Gospodin složio neku kavu, neki razgovor u kojem niti jednom riječju nitko ne bi spomenuo riječ Bog- a zapravo bi se stalno Bog objavljivao po nemjerljivoj dobroti njihovih srca, po tolikoj iskrenosti i istini za koju mi je tako jasno bilo da ne može biti- a da je Bog nije usadio u njihov razum, u njihovu dušu. Otkrivala bi se takva njihova nesebičnost, tolika izuzetna dobrota, tolika nježnost njihovih života koju su davali i rasipali svim bližnjima i međusobno da bih jednostavno morala prepoznati Boga koji živo živi u njihovim životima. Bog živi u mojoj djeci- i onda kad im je život potonuo, kad se poklekne i kad izgleda da zlo nadvisuje i nadvladava. Onda kad pokleknu u nekoj slabosti, onda kad se ispolje neke mane, onda kad mi se činilo da su tako potonuli u svakodnevnici. Kad se o nikakvom dobru nije moglo niti sanjati-  tada bi Gospodin upriličio neko ispijanje čašica razgovora – naravno ne najavljujući mjesto i vrijeme – niti ga vremenom  ograničavao… Znali smo satima razgovarati, znali smo taj razgovor protegnuti do noći, pa do svitanja.

Bilo nam je tako dobro. I sada nam je.  Djeca su svoje iskustvo takvih razgovara proširili i počeli uključivati u njih svoje prijatelje. Znali su zajedno doći i tražiti moje sudjelovanje. Znali su ih dovesti i reći – trebala bi s tim i tim razgovarati. Znali su ti drugi sami zvati i pozivati me na kavu. Famozna su bila ta djeca. Tako su lijepi, meki i nježni bili, tako gladni i žedni dobrote, slušanja, razumijevanja, svrstavanja na njihovu stranu. Pa i kad ne bi trebalo sve povlađivati – tako bi lako i mirno primili kritiku ako bi u joj prepoznali ljubav. Postoje čak i omiljena mjesta u kojima kvaliteta kave uopće nije bitna – bitno je uvijek samo jedno- izgovaralo se ili živjelo Njegovo Ime. I kako su svi žedni, gladni i iznemogli od potrebe za Bogom – i prekrasno je vidjeti ih kako Gospodin diže, kako tješi, kako ublažava, liječi i oduzima muku, teret sa srca, rasvjetljava mrak, kako svijetli tamo gdje se odavno ugasilo svjetlo. Bilo je prekrasno gledati njihova lica, oči!  Bila sam samo provodnik, vodič i bila sam oplahnuta milošću koja im/mi je bila dana… koja radost u srcu i duši….!!!!!  Znali smo dan za danom imati neprekidna druženja, prelijevanja duše i srca – i tako bi se liječili, tako bi otpuštali nagomilanu težinu njihovih života, tako bi srce zarašćivalo – i bila sam tako sretna – ne zato što su moja i druga djeca ljudski slaba i grešna – nego zato što opet isplivavaju, što opet zamahuju i nastavljaju s plivanjem i plovidbom, što me Gospodin iskoristio da toj djeci mogu nešto vrijediti – zbog Gospodina i u Njegovo Ime. I napunjala bi se srca – proporcionalno pražnjenju šalica kave. Tako je kava postala posvećeno piće i sinonim za vrijeme naših prijateljstava, naših intimnosti, povjeravanja i podizanja – ali iznad svega proslavljanja Gospodina – znali to oni ili ne.

Ne može svatko primiti riječ i ime Gospodina, ali svatko može i traži primiti ljubav. I Bog blagoslivlja te kave – jer po tome bivamo više njegovi i više svoji- a ljubav – ona je uvijek veća, ljepša. Uvijek ljubav…. Mislim da su kave posebnost moje djece i djece moje djece. Zapravo izuzetno je uvijek samo jedno - što kave smišlja, vodi i sladi Gospodin koji ih ispija s nama – pa je uvijek tako dobro, lijepo, tako nježno i okrjepljujuće - svima.

Da biste komentirali, prijavite se.