Ljubav kao sudbina

„Ljubav je naša prava sudbina. Mi ne nalazimo smisao života živeći usamljeni, nego živeći ga jedni s drugima.“ - Thomas Merton
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: myrelationshipsupermarket.com nedjelja, 05. travnja 2015. u 17:19

Uskrs je u zenitu. I umjesto da se razbacujem pokupljenim mudrostima, nekim riječima koje bi trebale iskazivati oduševljenje, kojima bih ispričala neki osobni duhovni doživljaj ovog Svetog vremena – odlučila sam – neću tako.

Život je zapravo tako neobuhvatljiv da ga nijedna osvijetljena mudrost ne može sažeti i predati ga drugima kao spasonosnu formulu koja bi sve ili makar ponešto riješila. Živjeti nam je - ne kao fatalistički usud nego kao kad djeca dobiju poklon pa ga odmataju i skidaju sloj po sloj omota, kao kad otvaraju kutiju dara, kao kad poklon prime u ruku pa ga polako otkrivaju, dokučuju, istražuju i nastoje doseći svrhu onoga što su primili. Tako živjeti život -u rasponima jednog dana – čini mi se poprilična mudrost koja traži osvješćivanje i pristajanje – i to dobrovoljno – što je puno bolje nego kad se primoram na nju – jer sam mnoštvom zagušena, pritisnuta, nagomilana i prečesto zakovana. Ali – jedan dan – biti na raspolaganju životu – i znati da je u njemu cijeli moj život. Taj dan – danas – svako danas – ima samo jedan jedini zahtjev – jednu potrebu, jedan zadatak, jednu radost, jedan sadržaj, jedan smisao, jedno postignuće – ljubiti.

Danas ljubiti – danas moliti da mogu ljubiti, da budem poučena i darovana ljubavlju – da bih se makar donekle usudila reći Bogu – i ostala u dodiru s istinom u sebi – Gospodine ljubim te; ljubiti svoju obitelj – i to tako da im pokažem primjerom kako ljubav znači biti oslobođen; ljubiti prijatelje, kolege na poslu, susjede, prodavačicu u trgovini na uglu ulice, ljubiti ljude koji zovu, ljubiti one koji me traže i koje tražim,… Samo jedan dan – samo jedan zahtjev – ljubiti! - ne samo kao zapovijed, nego kao potreba srca. Nijednom danu, nijednoj okolnosti života, nijednoj osobi za bilo koji križ života kojeg se nosi – nazivali ga mi problemom ili tek teškoćom, bila to ova ili ona situacija koja nas muči i koju bi da je drugačija – uvijek je samo jedno rješenje. Jedino što čovjek ima u izobilju, jedino što je nepotrošivo, jedino što je obnovljivo, jedino iza čega ništa više nije isto i jedino što istinski mijenja život čovjeka jest ljubav.

Ona ljubav koja od sebe uzima i drugima daje, ona koja košta – jer tada vrijedi, ona koja se ne dijeli od viškova nego iz središta sebe otkida i daruje – daruje! - i ne očekuje ali baš ništa zauzvrat. To je ona koja otkida od uskoća, ona koja uzima od vrijednog, ona koja traži više nego što bih u procjeni po komociji htjela, ona koja i mene pokreće da proširim prostore koje zovem slobodom, ona koja ispunjava čežnju za beskonačnim. Tada je ona – ljubav – moćna mijenjati život. Takva ljubav je živa jer iz živoga dolazi i u sebi sadrži i želi biti vječnom. Sve je čovječje u tom vapaju za vječnim, sve u njemu traži apsolutno, sve u ljudima želi beskraj- i doseći vječni beskraj ima smisla ako ima ljubavi. Ako po ičem čovjek prepoznaje čeznuće za Bogom onda je to po želji za ljubavlju koja jest temelj postojanja i produžetka života do u vječnosti. Isus je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio… Uostalom, ljubav i jest ljubav samo ako ljubi do smrti. Inače ljubi do očaja ili zaborava. Isus nas je ljubio toliko da nas ni smrt uništiti više ne može. Učinio nas vječnima. Nebo nam otvorio. Princip koji je vrijedio: „ljubav je jaka kao smrt” – nakon trijumfa Isusove ljubavi nadilazi se u principu: „ljubav je jača od smrti”.

Raspeta ljubav sigurno uskrsava. Ali nije križ presudan za naše spasenje, već raspeta ljubav na križu. Ne količina boli, već dubina ljubavi koja je na križ pošla. Neshvatljivo je to. Ali – za jedan dan u kojem živimo svoju vječnost, onu koju slutimo i čeznemo, moguće je nešto drugo – moliti Gospodina da nam i opet daruje takvu ljubav da bismo ljubili kao što je i On ljubio. Svakom danu je dosta ljubavi kojom smo ljubljeni. A tada križ života, onaj vlastiti i onih koji s križem uz nas hodaju, nije apsurd života nego razlog i način da ljubeći do kraja pristignemo vječnosti.
 

Da biste komentirali, prijavite se.