Prazna nosiljka

Toliko je toga Gospodine što mi nismo, toliko toga bi htjeli, toliko čeznemo i trebamo. Evo nas takvi pred tobom rođenim. Izgovori svoju riječ svačijem srcu, objavi nam se, uđi u naše prazne nosiljke, nastani se u našim srcima. Ti si ono što trebamo i hoćemo. Ostani s nama jer mi tako često odemo, tako te brzo zaboravimo.
Autor: Zrinka Milanović Photo: www.prayereleven.org subota, 27. prosinca 2014. u 11:50
Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.
Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!


Ispričala bih vam priču iz Tanzanije, a zove se "Prazna nosiljka“:
Neka je žena skupila prljavo rublje u zavežljaj, svoje dijete stavila u nosiljku, i uputila se na obalu rijeke. Dok je prala rublje, dijete se igralo u travi. Ona je ribala, trljala, rubljem mlatila po kamenu, ispirala ga u vodi… Iznenada je začula vrisak. Dijete je upalo u rijeku, a brza struja uskoro joj ga je odnijela iz vida. Nakon toga žena je uprtila praznu nosiljku i uputila se kući. Kad je navečer njezin muž došao doma, ona mu reče: "Naše dijete je odnijela rijeka, ali nisam toliko žalosna jer mi je ostala barem nosiljka"

Evo nas već po koji put u Božiću. Koji nam je ovo?  I jesmo li ikad prispjeli pravome. Svatko svome, a opet jedinstvenom. Naradili smo se u pripremama, odslušali već godinama slične priče i riječi, na sličan način doživljavamo druge koji obilježavaju Božić u vlastitom stilu – uglavnom u stilu antiBožića. I sve uredno prolazi, i sve redovno nastavlja dalje. Naravno, odemo na misu, odslušamo i Evanđelje i propovijed u polovno sabranim mislima i nekako ne stižemo Božiću. Uvijek nas nekako mimoiđe, pogubi se po putu ili tek čeka da se nađe. Pa stoga i ova priča u početku – ili smo dijete izgubili ili tek čekamo da pristigne. U svakom slučaju većina naših nosiljki je prazna. Ima li što tužnije nego vidjeti kolijevku bez djeteta, ima li išta strašnije nego izgubiti dijete - ima li išta što se zove neutješenost -  onda je to kad nema djeteta koje bi trebalo biti tamo gdje ga se očekuje, voli, želi i hoće. Znam kako je to – jer jednog Badnjaka, baš doslovno na Badnjak - sam i sama ostala prazne nosiljke. Koliku bol i tugu i ranu cijelog tijela taj događaj izazove… – reći ću vam samo da godinama, godinama nisam mogla niti pomisliti izgovoriti ijednu riječ o tom događaju, a kamo li prepričavati, razglabati…. To je bol kao krater u srcu koji se nije imao čime zacijeliti, stalno krvareća rana koja boli i na sam pogled. I danas malo tko od mojih to zna – tek ponetko kome sam ispričala -samo radi toga da povjeruje kako zaista znam što to znači i da moja empatija i sućutnost nije tek namještena poza i farsa. Danas eto dijelim s vama to iskustvo koje mi je očigledno dano da bih po proživljenoj tuzi bila otvorenijeg srca za one kojima bih možda mogla biti od pomoći. I kad sam, sva zabrinuta, više puta počinjala pisati tekst za ovaj dan, kad sam zbog svečanosti i veličanstvenosti događaja Božića ostajala paralizirana pred tastaturom, kad sam brisala i razmišljala- ni ovo niti ovako ne valja – bila sam već dobrano poljuljana i htjela odustati i poručiti – ne mogu ovo – ovo je preveliko za mene – jer pred Božićem mogu samo šutjeti, utišano disati, mogu stajati i gledati – više od toga nisam kadra. I eto – naiđem na priču i kao da se rastvorio neki prozor srca i ukaže mi se sada zacijeljena rana koja tako jako podsjeća na Božić, koja može o njemu pričati, zbog koje danas imam srca i usudim se ponešto reći – onako maleno kako mogu i onako maleno kako razumijem. Nositi dijete pa ga izgubiti – uvijek je tužno i bolno, i svatko tko je takvo što proživio može tome posvjedočiti sa svojim intenzitetom doživljaja. A ostati na Badnjak prazne nosiljke u srcu – znači dobrim dijelom umrijeti s tim djetetom, ostati bez tla pod nogama i biti svjedokom kako se raspada svijet – ovaj i onaj drugi. Skoro pa da uopće i nisam bila živa – jer nisu me živim činili niti moji doma, niti poslovi, niti obveze, niti razmišljanje – i to je dio života – ništa me nije moglo utješiti i dapače sve je bilo tako posloženo u srcu da me sve samo još više rastuživalo. I negdje sam duboko zatrpala tu ranu misleći -ako o njoj ne pričam, ako se predam životu koji dolazi u stalno nekom novom i zahtjevnijem obliku – novo će potjerati staro, nestat će, bit će zbrisano. Ali nije…Znate što me izliječilo i to toliko da se danas nisam isprva niti sjetila tog događaja – da mi je doslovno bilo potrebno od Duha upućivanje – to piši !– mene je samo Riječ ozdravila. Znate koja – ona koja se spominje u Evanđelju. Ta izgovorena Očeva riječ Sin! nastanila se u meni – naravno malo, samo malo, onoliko koliko ju mogu i hoću primiti i dati joj prostora i značaja – ali to malo, taj dodir i odjek Riječi ta sjena Riječi je bila razlogom da i ova spomenuta i svaka druga rana bude zaliječena, neke izliječene, a neke još postoje ne zato što ih Riječ ne može ozdraviti nego zato da me podsjete kako je to kad boli da bih drugima bila od pomoći i potaknuta na milosrđe. Riječ Božja – Krist sam ispunio je moje prazne jaslice, moju pustu nosiljku i darovao mi Sebe. On je zauzeo mjesto svog postojanja tamo gdje je tako silno boljelo – jer znate – on zna kako je to kad boli, on je postao dijete koje je rođeno i po mojim bolima – kao što smo i mi rođeni po ranama i trpljenju njegovih muka, on se udomio i nastanio u svim zatvorenim kutcima srca u koje nisam htjela doprijeti niti sama, a kamo li drugima dopustiti da uđu, on je tamo pristigao, tamo me poljubio, tamo me pomazio, tamo me dodirnuo i ozdravio, tamo me potražio i našao. I stalno to čini, sakuplja moju raskomadanost i čini me cijelom, malo, po malo – rađa me novu i potpuniju. Zato se on rodio! Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Ta Riječ je donijela potpuniji život, svemu mome dala život i sve moje tame rasvijetlila, ta Riječ me je nanovo rodila i od nje živim, po njoj živim i njoj se nadam.

Ovo Maleno koje danas slavimo, čijem rođendanu se veselimo je živa i ljudima darovana Očeva Riječ – da nam bude život, da nas životu vrati i punom dovede - da bude otkupnina našoj ljudskosti, grešnosti i slabosti. Da bude Srce svim slomljenim srcima, da povije rane i uspravi napukle slamke, da bude svjetlo i da otjera mrak, da postane život i proslavi ga pobijedivši smrt i sva djela smrti. Taj Maleni – ima srce  koje treba našem, kojemu vapijemo i koje čeznemo – i biva nam darovano On ne postoji u scenskim prikazima jaslica po crkvama, trgovima, izlozima televizijskim ekranima. Te jaslice su ostale prazne- izgubile su dijete i sumanuto se pokazuju svijetu ne nudeći ništa – a svijet izbezumljen gleda u prazninui veseli se ničem- jer nama Djeteta! Nema im u srcu Riječi i nema ih tko učiniti živima. Oni i ne znajući još uvijek čekaju i trpe ono što im je odavno trebalo prestati trpjeti.

Gospodine, naše su riječi kao potoci što neprestano žubore, što se izlijevaju u slivovima bez snage i moći. Ni nama samima ne vrijede. Naše su riječi mrtva djela naših umornih, oboljelih, osakaćenih  duša i mrtvilom plodimo... Toliko je toga Gospodine što mi nismo, toliko toga bi htjeli, toliko čeznemo i trebamo. Evo nas takvi pred tobom rođenim. Izgovori svoju riječ svačijem srcu, objavi nam se, uđi u naše prazne nosiljke, nastani se u našim srcima. Ti si ono što trebamo i hoćemo. Ostani s nama jer mi tako često odemo, tako te brzo zaboravimo. Učini nas glasom tvoje slave, milosti i pravde, učini nas svjedocima tvoga svjetla i tvoje pobijede, učini nas da budemo tvoji i postanemo tebi nalik – po životu i smrti – po srcima naslonjenim na tvoje.

Sretan vam Božić - i budite Božić!
 
Da biste komentirali, prijavite se.