Provjetravanje

Kad više nisam u funkciji, nema mi druge nego intenzivirati svoje druženje s Gospodinom. Potpuno logično i svrhovito, kome ako ne Njemu – Ljubavi.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: aphotoathought.blogspot.com nedjelja, 12. siječnja 2014. u 10:09

«Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima» (Mt 18,20)

Vrijeme je kratkih i hladnih dana. Sve hladnijih i vlažnijih. Posložilo se i sve se više zadržavamo kući, a još dovodimo sebi bliske osobe i u našem malom dnevnom boravku postaje sve skučenije. Naravno, grije se, diše se, govori se, živi se intenzivnim životom i pored stvarnog manjka kvadrata – osjeti se neka dodatna zagušljivost, neka nabitost i teška podnošljivost. Radi stvarne ustajalosti zraka svako malo otvore se prozori, a kad su oni rijetki trenuci samoće, napravim propuh, neka što snažnije strujanje pročisti, osvježi prostor za neka nova i drugačija okupljanja i događanja.

Kako je ovih dana kod nas bilo baš izuzetno gusto nabijenih zgoda s puno ljudi koji su donosili sebe i svoje živote, često sam se našla u situacijama kad jednostavno više nisam bila u stanju pratiti, povezivati tko mi je što rekao i suživljavanje je bilo samo površno, često na razini glume. No i pored toga, već neko vrijeme, a zapravo ne znam od kada to traje – primijetila sam kako intenzitet života, zahtjevnost i potreba za što većim angažmanom – intenzivno raste. U početku sam razmišljala kako je to samo privremeno stanje, kako će proći i da će nastupiti opet neko staloženije razdoblje bez ekscesa, bez frkovitih događanja, bez povećanog presinga. I naravno, nastupilo bi, ali to smirenje traje sve kraće i kraće. Kao po nekom pravilu ubrzo, ali stvarno brzo, dogodi se nešto što mi opet ne dopušta biti onako kako sam zamišljala umirenost, ravnotežu – makar donekle, po mojoj mjeri. Imam za takva događanja čitav niz psiholoških i inih objašnjenja koja mi baš ne koriste u izdržavanju. Ona donekle objašnjavaju prirodu događanja, ali ne produciraju energiju izdržavanja. Pa se sve češće prepoznajem u situacijama kad govorim – ne mogu više. Zaista, često nemam nimalo energije ucijepiti se u živote drugih pa makar to bilo i jako bliskih osoba. Naime, ljubav je uvijek izvor, razlog, motiv i stimulans suživljavanja i zainteresiranosti za druge – i to onaj pravi razlog koji isključuje bilo kakvu lažnost i omogućava pravi angažman. Ljubav obnavlja energiju i snagu da izdržimo, ustrajemo, budemo živi u svom i u tuđim životima. Navika ima strašnu moć, osjećaj odgovornosti također može biti dodatni poticaj, ali nisu to pravi životvorni pokretači. Ljubav, samo ljubav daje istinsku silu životu. I valjda je potrebno dospjeti do dna vlastitih mogućnosti, pa i mogućnosti voljenja – koje su samo umišljaj da su vlastite (jer ništa nije naše, a da nije primljeno i darovano)– pa tek onda kad se više ne može, onda moliti za još, za više, za potrebno. I budući da se radi o ljudima ona famozna izjava – voljet ću uvijek, zauvijek – izgovorena suprugu, djeci, prijateljima, pokaže se samo kao izjava želje srca koja je daleko od stvarnosti. Nije ljubav nepotrošiva, nije ljubav neki perpetuum mobile koji opstaje unatoč svemu i svima. Ljubav ima svoje dimenzije, svoje količine, svoje zalihe. I postoje razdoblja, situacije, okolnosti u kojima se opasno približimo iscrpljivanju kapaciteta. Naučila sam da je jadno, nekorisno i uzaludno tražiti u sebi nove, obnovljive izvore (to je tako trendovski!), nove količine ljubavi koje bi me mogle pokrenuti i obnoviti odnose u kakvoj takvoj istini. Pokušavala sam, nastojala i trudila se. Ono što sam nastojala oživjeti osvješćivanjem razloga, koristeći se sjećanjem, razumom, što sam htjela oživjeti samo sobom i svojim silama, pokazalo se slabo, više neko samrtničko dahtanje, neka agonija i čekanje trenutka kad će sve umrijeti. Nije se tome čuditi, kakvu to životvornu snagu imam, a da je mogu iz sebe same pokrenuti, što to mogu oživjeti sobom, samo svojom odlukom i voljom, nesavršenom i slabom? Nije to dovoljno, nisam sebi dovoljna. Ja ni sebe samu ne mogu na životu održati, a kamo li održati i „proizvesti“ ljubavi kojom bih druge vratila u svoj i njihov život. I kad sam u pomirljivosti prihvatila sebe takvu onda sam lakše i brže došla do rješenja. Kakvog–takvog. Makar nekako. Koliko sam znala i mogla.  

I tako, kad više nisam u funkciji, nema mi druge nego intenzivirati svoje druženje s Gospodinom. Potpuno logično i svrhovito, kome ako ne Njemu – Ljubavi. Zapravo radi se o moljenju. Moliti u redovnim okolnostima života, u obliku formi, ili molitve srca, ili odlazak na Svetu Misu, ili možda nešto što bi nalikovalo meditaciji, u staloženim okolnostima života nije ni blizu slično okolnostima otežanih uvjeta življenja, preživljavanja ili deprimiranja zbog sebe ili drugih. Dugo vremena sam pokušavala sama preživjeti i proživjeti nemoć, slabost, teškoću, životnu nepogodu. Kao 'neću ja takva pred Gospodina, mogu ja to sama, ne trebam Mu se takva pred lice pokazivati, jer mogu ja'. Bila je to i svojevrsna bahatost i manjak povjerenja, jer sve je ipak pod mojom kontrolom.  Ali, vrijeme i zgode su me odgojile i prisilno me učinile poniznijom i donekle malko mudrijom. Tada moliti, tada Bogu doći dakle nije bio baš moj prvi izbor, ali pokazalo se kako On jedini opstaje i ostaje unatoč mojih kolebanja i neradog odabira, da bi na koncu uvijek rezultirao mojim (i Gibonnijevijem) zaključkom – drugi puta ću pametnije…

I kao toliko puta do sada otišla sam Njemu, ali ovaj puta nisam išla sama. Budući da sam do sada uvijek sama dolazila, sama bih i dobivala, a ostali s kojim sam trebala nastaviti živjeti ostajali bi zakinuti, i nekako bih se brzo potrošila. Bilo bi to propuhivanje koje je oživljavalo samo mene. Šupljikava sam posuda koja primljeno brzo potroši cijeđenjem i curenjem, i ubrzo se nađem na dnu presahla, umorna, potrošena. Ovaj put sam otišla Gospodinu s onim koji je najvažniji za moje funkcioniranje. Otišli smo zajedno, jednostavno maknuli smo se iz buke dana, upalili automobil i vozili. Možda mislite kako smo otišli u neku crkvu, kako smo molili, kako smo meditirali… Ništa od toga. Ušli smo u šumu, hodali u tišini jedan pored drugog, šutjeli, koračali... A onda smo na terasi jednog istarskog gradića, na zidinama okrenutim zapadu dočekali zalazak sunca i počeli razgovarati. Trebalo je očigledno osposobiti se kako bismo bili u stanju izgovarati sebe. Makar donekle, makar nešto što je sazrelo da bi bilo izgovoreno. I polako, riječ po riječ, gutljaj po gutljaj tog crnog toplog napitka, potekao je razgovor. Ne onaj u kojem se nabrajaju neplaćeni računi, a koje treba platiti, ne onaj u kojem se nabrajaju frustracije života, obiteljske, prijateljske, s posla, ne one koje se odnose na analiziranje života djece i njihovih postupaka koji su stalni predmet promišljanja… ne, nije to bio takav razgovor. Razgovarali smo tako što smo govorili iz sebe o sebi. Govorili smo tako da smo se slušali, pričali smo tako kao da je sve vrijeme svijeta naše, pili smo tu kavu u miru, polako i ispijali s njom jedan drugoga, čuli smo se jer smo se slušali…  i bez nekog osobitog napora, uskoro smo oboje pričali o Bogu. I ne čudim se tome – jer kad god malko dublje zaronim u sebe dođem do Boga, kako ga ima ili mi nedostaje. Tako smo zajedno zapravo izgovarali Boga iz sebe i dijelili Ga i umnažali diobom. Iz duha smo govorili onim što je u nama bilo potisnuto, nekako zamrlo, ali ne i izbrisano, potisnuto, zagušeno, umorno, ali ne i mrtvo.

Gospodin je upotrijebio svakog od nas da bi nam po onom drugom progovorio i opet nas darivao sobom, ozračio nas sobom. Bog je učinio ono što uvijek radi kad Ga se zazove, kad mu se u istini dođe. Otkrije se i osvježi istina pravog postojanja, koje uvijek ide u sprezi s ljubavlju. Provjetravanje takvog tipa učini ono što strujanje zraka učini u zagušljivoj prostoriji. I nije teško razumjeti, kao što svježi zrak obnovi i osvježi sobu tako strujanje Duha Svetoga obnovi i oživi prostor duša koje mu se otvore. Izgledalo mi je kako me sam Bog ljubi i po srcu supruga, kako Bog ljubi njega i po mom srcu. Možda se varam, ali živi smo se vratili i propuhali svoje, bez otvaranja prozora. Njima baš nije bilo jasno, ali nema veze. Mi smo znali, i to je dovoljno. Za danas, za sada.
 

Da biste komentirali, prijavite se.