Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima

I kako je dobro biti u Gospodinu, kako je dobro živjeti s uporištem u Njemu koji je smrt porazio i snagu grijeha obeskrijepio. Kako je sveto živjeti u duhovnom srodstvu s onim brojnim i silnim svetima koji su životom okrijepili našu vjeru i nadu i ožarili ljubav.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: www.destinacije.com petak, 01. studenog 2013. u 08:49

Jedan me od starješina upita: »Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?«
Odgovorih mu: »Gospodine moj, ti to znaš.« A on će im:»Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj«


Gledala sam dijete koje se igra staklenom kuglom punom snježnih pahulja. I pade mi napamet – mogu umrijeti, u trenu, a da se niti ove pahulje ne primire na dnu igračke. Ali, pred smrću se šuti – uglavnom. Ni riječi, ni daha, ni treptaja. Kao da nam je dana tolika količina vremena  koja graniči s bezvremenošću – kao da s vječnošću raspolažemo. I kad se razum pobuni, kad stvarnost nadjača – utihnemo, zatajimo i preskočimo….

Zaredale su kiše, uklizala je jesen, mokra i hladna. Možda poput Đoleta mogu i ja reći – jesen je kriva – uvijek me rasturi – siva!  Al' nije to, nije to ni kiša, ni vlaga ni hladnoća. Nisu to ni lampioni, ni svijeće ni cvijeće. Odavno su u njima prevagnule marketinške priče nad onim što u svojoj biti jesu ti simboli koji idu uz  Dušni dan i Svi svete. I kako živim u blizini gradskog groblja postaje sve očitije – to su oni dani u godini kad se u kolonama hrli na groblje – da se eto i to obavi! Odavno me već ne boli jako kad čujem i vidim tu stvarnost koja živi oko mene. Ne boli jako – ali dovoljno da uvijek osjetim neku rastuženost i sućut – onu koja isključuje prezir i oholost – onu iskrenu sućut – ne nad mrtvima nego nad živima. Odlaze živi moji prijatelji, poznanici, hodaju ljudi po grobljima, kupuju, nose, traže, dovoze i puni neke užurbanosti i zabrinutosti čiste, krase, poravnavaju, metu i peru, polijevaju i pale…. Puni su posla… i konačno – odrađeni posao ispuni ih nekim zadovoljstvom – jer eto – gotovo je – i to smo učinili, dužnost ispunili i ove godine. I to je uglavnom sve. Još mala šetnja grobljem, razgledavanje grobova kao muzejskih eksponata, poneko prepoznavanje, prisjećanje, riječ dvije, i korača se dalje…. Onda neka kava u blizini, lagana šetnja do auta i zbogom. Zbogom mrtvima, zbogom živima, zbogom … vraćamo se onom što zovemo život - i živimo…. I kako tužno, kako površno, do gluposti površno i besmisleno. Eto, to rastuži, to zaboli, to nekako srce stisne i duša osjeti bol zbog onih koji ne osjećaju, ne vide, ne razumiju, koji u mraku hodaju, koji mrtvljuju i sebe slijepe, gluhe, uzete i bolesne, zamrle - zovu živima.

I tada, osobito tada uvijek više molim za žive nego za mrtve. Uvijek me  pokrenu na zahvaljivanje, na blagoslivljanje našem Ocu nebeskom zbog milosti vjere. Tada, kad se razlika tako jako i očigledno ukazuje pred očima u postupcima, u radnjama, u riječima i životima – tada kad se jasno vidi onaj nepremostiv jaz između vjere i nevjere – tako jako Bogu zahvaljujem što me se sjetio, što me pozvao, što ima strpljivosti sa mnom, što me darivao – milošću za koju zaista nitko ničim od nas nije zaslužan. Kako je lako, kako jedino moguće ostaje tada moliti za žive, za ljude koji u mraku hodaju i slijepi bauljaju. Dođe mi kao neki iskonski poriv srca i duše moliti Gospodina – zauzmi se, pokreni ih, osvijetli ih, daj im. Pomisli na njih Gospodine – jer Ti ne želiš da nijedan  propadne. Ti si Gospodine i njih pozvao u život, njihova imena stoje urezana u tvom dlanu, zbog njih si Gospodine umro, zbog njih uskrsnuo, zbog njih si došao, i njih želiš sa sobom. Potrudi se Gospodine oko njih. Ti znaš kako, ti znaš kada, ti znaš i možeš – Gospodine, daj im života, daj im vjere, daj Gospodine, proslavi se u njima. Evo me, upotrijebi me Gospodine, daj da Ti pomognem, pomozi i meni, daj nam života, neka svi jedu i piju i budu živi!
I kako mi suvišno izgleda pisati o neumitnosti smrti, kako je zapravo očigledno da je u konačnici bez Boga – sve suvišno i besmisleno. Treba li to još pojašnjavati, kome treba otkriće tipa – jedina istina ovog života je da je sve prolazno i nesavršeno. Kako se može tako olako pristati na to? Kad srce sluti, čezne i zna – ima drugačije, ima savršeno, ima potpuno! I kako, kojim razlogom onda ustrajavati, kojim razlogom onda uopće biti u bilo kojoj varijanti života – izobilja i zdravlja ili siromaštva i bolesti kad je u konačnom cilju-smrt!- a iza toga ništa?! Ja znam – u meni, u cijelom biću, u svim otkrivenim i skrivenim dubinama i plićinama diše život, u meni odzvanjaju zvona neke jače, veće Istine, u meni struji Snaga životvorna koja sve može i nema kraja. U meni život traje i traži – živi! I jedino stalno, jedino uporište je onaj oltar, onaj Krist koji je Život, koji je žrtva, i oltar i živi žrtvenik. Jedini On daje smisao i razlog, snagu i svrhu, jedini On je ispunjenje i punina- jedini On zadovoljava puninu kriterija Života – života koji jest, koji traje i koji će biti – u punini. Jer životu je da živi i traje. Jer Život u onoj cjelovitosti koju svako srce sluti i čezne – taj Život je u Bogu. On koji je svezao savez s ljudima u krvi Sina – jamstvo je vječnosti života i punine ljubavi – a to je Život!

I žao mi bude kad vidim ljude koji za života umru, žao mi bude da umru zauvijek. Jer bolno je umirati, teško je nestajati, boli to. I varamo se svim onim šaren lažima koje otac laži tako uspješno plasira zbog naše ljudske slabosti i tako rado sišemo otrovne lizalice smrti. A On je došao da naša smrtna tijela suobliči Tijelu svome slavnom! Da smrt porazi i da život proslavi! I ta borba života i smrti traje – traje stalno. Traje sukob svetosti i grešnosti, traje nadmetanje između proslave Božje jakosti i s druge strane sotonskih podmetanja i naše ljudskosti. Uvijek se nekako odmjeravaju snage između konačnog i trajnog Dobra s konačnom i trajnom smrću. I kako je dobro biti u Gospodinu, kako je dobro živjeti s uporištem u Njemu koji je smrt porazio i snagu grijeha obeskrijepio. Kako je sveto živjeti u duhovnom srodstvu s onim brojnim i silnim svetima koji su životom okrijepili našu vjeru i nadu i ožarili ljubav. Ta nebeska crkva stoji kao duhovni loby u zajedništvu s Bogom i zaista živi po Duhu i zagovara našu ljudskost pred licem Oca. I to pobratimstvo, duhovno obiteljsko zajedništvo ima silnu snagu i značaj. I kako ne moliti – da svi budemo jedno,  da se ispuni volja Oca: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.« I da se Život proslavi u Tvojoj ljubavi Gospodine – koja je boja od života!

Da biste komentirali, prijavite se.