Referendum o braku – ili pravo na izbor za život

Brak nije idealna zajednica – jer je zajednica ljudi – ali ništa idealnije i savršenije ne postoji što bi plodilo tako izvanrednim plodom – djetetom, čudom, novim životom.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: www.journalsoftheheart.com petak, 29. studenog 2013. u 09:23

Kad svatko ima pravo – čini mi se da je pravo najviše ugroženo i da ga ima malo tko. Pravo, pravda i istina - sve se pomiješalo i nastala je mnogima nejestiva popara. Iz javnih i tajnih pretinaca izvlače se aduti, razbacuju se argumenti, silovito se nastoji na brzinu uvjeriti druge u svoju istinu – ne birajući način, ne birajući metodu. Događa se svojevrsno javno mentalno silovanje koje ne ostaje samo na toj razini. Psiholozi bi možda to nazvali brzinskim ispiranjem mozga – ali ne bih se usudila ovim događanjima dati to ime – jer se sve već događa odavno u raznim obličjima. Možda je bolji način nazvati ovo stanje – lov u mutnom. Ne isključujem iz ove priče nijednu stranu. U igri su strasti, povrijeđene osobnosti, iskustva raznovrsna koja oblikuju pojedinca i uvjetuju reagiranja. No, nije sve baš tako benigno. Jer, kad bi samo okolnosti bile presudne u postupcima – mnogo toga bi bilo lako opravdati, a osobito razumjeti i zapravo odgovornosti ne bi bilo. A odgovornost ovog trenutka, ovog razdoblja, ovog vremena, kao i svakog prethodnog, strašno je velika – jer dana nam je prilika – koja može biti tek na izgled ne-prilika i nezgoda – ali posložena je situacija da se otkrije svako srce i da se rasvijetle, makar malo, neke tajne skrivene i život potvrdi. Ima u svoj toj halabuci nešto više i dublje, nešto imanentnije ljudskosti. Postoji volja – pa ma kako bila uvjetovana – već samom ljudskošću – ostaje prostor slobode u kojem se čovjek priklanja ovom ili onom izboru – po nagnuću onog najbitnijeg u njemu – po nagnuću duha. I opet, kao i toliko puta do sada – dolazim do zaključka kako je i u pitanju aktualnog referenduma o braku zapravo korijen stvari u duhovnom sukobljavanju – zapravo pravom boju. Radi se o vječnom ratu, stalnoj fronti koja se od pamtivijeka događa  na bojnom polju zemaljskog kraljevstva. Vlast je dana, ali nije obećana, dosadašnje mnoge pobjede u bitkama ne znače dobivene ratove. Jer – zna se Tko je konačni pobjednik i ishod je već otprije poznat… Možda se može činiti kako je čitava ova postavka nabrijana, isforsirana, napregnuta u granicama tamo neke mistike i tko zna kakve ideologije. Možda, imate pravo, možda moje oči ne vide. Ali, oči su toliko puta varale, srce je toliko puta bilo izigrano, razum je toliko puta bio poražen – i ostaje mi jedino ono što u duhu prepoznajem kao istinu. Naravno, nije to neko moje otkriće, niti uzimam istinu kao ekskluzivu koja pripada nekom mom osobnom otkrivenju. Od mnoštva toga što se govori – od laži kojima se nabacuju na osobe u nedostatku argumenata, od smicalica, varki, zamagljivanja i mentalnih podvala, računajući na gotovo retardiranu ograničenost naroda, tretirajući ga kao ovce, kao korisnu, funkcionalnu marvu koja se dade upregnuti u mnogo što, pa i u ostvarenje stvarnih i prikrivenih ciljeva – jednostavno se poljulja tlo pod nogama, istina postaje maglovita neka tamo slutnja, naravni zakon postaje konzervativni relikt, atavizam kojeg se je sramotno držati i braniti, zastupati… pred najezdom tako lijepog, novog, modernog, šareno upakiranog smrtonosnog nasilja – a koje ruši sve limite, čini sve dopuštenim, što više – poželjnim i nudi toliko ugoda, povoljnosti, prosperiteta, bezbrižnosti i radosti, radosti…. Nikad toliko ugoda u povijesti ljudskog roda kao u današnjim vremenima. A čovječanstvo sve tužnije, sve jadnije, sve siromašnije, sve manje nalik sebi.

Između ugodnosti, umemlanog razuma, užitka, povoljnosti i podilaženja ugodi tijela i onoga što i bez neke osobite produhovljenosti i prosvijetljenosti stoji u svijesti – zadano i objelodanjeno zdravim razumom, a što u sebi uključuje red, trud, napor, discipliniranost, poštivanje i odricanje – jednostavno - gotovo da i nema neizvjesnosti u ishodu odabira. Kao da je jasno tko, a i kako pobjeđuje. No, možda i ne bude baš sve tako jednostavno, možda se ne ponovi obrazac uspješnosti šaren laži i narkotiziranja masa.

Nevjerojatno mi je i gotovo suludo govoriti, pisati, dokazivati istinu koja postoji kao aksiom – kao ono što je samo po sebi jasno bez potrebe dokazivanja. Smisao svake osobe – pa i Boga samoga je roditeljstvo. On – stvoritelj života je udahnuo temeljni obrazac svog postupanja i postojanja i u nama, ljudima.  Upravo se i po životvorstvu ogleda njegova slika u nama, po njemu koji u slobodi i ljubavi ( a kojoj je svrha da postane apsolutni i cjelokupni princip svega i svih stvorenih) – svaki ljudski život proslavlja i uzdiže do razine bogosličnosti. On koji je u sebi savršenstvo roditeljstva i života u zajedništvu – usadio je, udahnuo je tu istinu u srce svakog čovjeka. A roditeljem se biva i postaje samo na način kada se postaje i ostaje poslušan i ponizan pred Istinom života. Onoliko koliko smo  se približili Kristu, onoliko koliko Njega slijedimo, onoliko koliko pijemo Njega kao Istinu svog života – toliko života i imamo. Sve ostalo je životarenje, hibernacija, latentno zamiranje i zapravo nepostojanje koje vodi konačnoj, vječnoj smrti. Brak nije idealna zajednica – jer je zajednica ljudi – ali ništa idealnije i savršenije ne postoji što bi plodilo tako izvanrednim plodom – djetetom, čudom,  novim životom. Vjerujte, odavno se pred svakim svojim djetetom klanjam jer svakim danom sve više i sve dublje prepoznajem da taj život nije samo od supruga i mene . Taj život ima svoj temelj, izvor i cilj u Bogu – koji jednostavno nadilazi svako razumno poimanje i objašnjenje. Svaki život zaslužuje da se klekne pred njim i poljubi dah života koji u njemu prebiva – Božji dah postajanja u svakom. Zato brak ima svoj smisao iznad svakog drugog smisla, zato ljubav dvoje njih ima jedinu, zaista jedinstvenu, ekskluzivnu snagu sudioništva u kreaciji Života, zato ljubav i vjernost ima smisla onda kada sve izgubi smisao – jer se Bog proslavlja u svakome od njih troje – u ocu, u majci i djetetu. To je snaga smisla koja nadilazi obično ljudsko postojanje, koje ima svrhu veću nego što bismo je mi sami sebi ikad smislili. Zato brak ima pravo, ima istinitost i ima logičnost postojanja. Zato će biti moje ZA!

Zapravo, ja vidim u svom ovom komešanju, u svom ovom klupku, u nagomilanom podmetanju i ciljanih zamjena teza kako se i održava i živi tako silno, tako ležerno onaj prirodni, onaj iskonski gen – koji i bez velike halabuke, bez šarenih transparenata, bez parada,  mikrofona i megafona, bez plakata i pozornica – ostaje u narodu koji jednostavno zna što hoće, zna što je istina i zna što je pravda. Tako su slični, zapravo isti Istina i Ljubav. Istina ne treba buku, ne traži nasilje, isključuje podmetanje, ne paradira i ne traži spektakularnost divljenja po trgovima i ulicama. Istina se živi i održava u srcu, u duhu i potvrđuje životom, kao i ljubav. Naravno, ne kažem da nema onih koji će nakon sto puta ponovljene laži proglasiti je istinom. Ne kažem, ali ipak nije ovaj narod, ma nazovimo ga pravim i punim imenom, hrvatski narod stoljećima u krvi, u suzama, tijelom i dušom iskazivao i potvrđivao svoje rodoljublje kroz ljubav prema Crkvi. I kad bi Crkva bila samo tek ljudska institucija – bilo bi to tek naše diplomatsko paktiranje ili političko konfederiranje – ali  kažem Crkva, kažem i mislim na Boga, na Krista, na Glavu, na Duh. Kroz istinsko pripadanje Bogu Hrvati su živjeli i umirali. I kako da vjera otaca, kako da Duh koji je puhao, zanosio i održao ovaj narod tek potezom nekih zemaljskih crva, pa čak i velemoža, ali tek ljudi, ostane bez snage, bez značenja, bez traga i moći. Pa mi smo Hrvati na svojim stjegovima, na svojim kolijevkama, na svojim grobovima rađali se, živjeli i umirali s križem. Križem i Istinom Križa smo opstajali i odolijevali, naizgled uvijek manji, a zapravo uvijek jači. Jer tko je puno patio, iskalio je svoje srce u ognju i kamenu, iskovao je i prekovao svoje oružje u sto puta žeženom željezu srca i duha i tom vrijedi svaki i svačiji udisaj života. Tome vrijedi onaj tko skupa, rame uz rame stoji i brani, stoji i pada, stoji i opstaje za drugog, uvijek za drugog i uvijek više. Ta nevjerojatna snaga Duha koji je životvoran, koji opstaje, koji napreduje, koji život slavi pa ma kako bilo teško, to je uzdanica ovog naroda. Taj Duh postaje uzdanica i drugima, kao i toliko puta u povijesti kad su Hrvati branili ljudskost, kulturu, civilizaciju pred smekšalim, samosažalnim dušicama mnogih koji su se stoljećima bojažljivo skrivali za našim leđima. Ponavlja se povijest u novom obličju i u novom smislu i sve jasnijem značenju, ali jer su ljudi  u pitanju tako lako i tako brzo prepoznatljivi u svojim slabim ljudskim moćima i metodama, ništa ne čudi, čak postaje predvidljivo. Opet se brani narod, opet se živi za druge, opet se umire za Istinu i opet puše Duh, koji neće zatajiti, pa makar nas ostalo manje nego u  razvalinama osuđenih biblijskih gradova. Snaga vjere otaca je zalog i naše snage, istina otaca ostaje istina za sva vremena i ona ne podliježe trendovima, lažima, podmetanjima i zamagljivanjima. Jer naš Boj je vjeran Bog, Istinit i Bog živih!

Nemoguće je, ne vjerujem da će nas Gospodin ostaviti u trenucima kad svoje rodoljublje i svoju vjeru, svoje stavove, svoje živote, svoje obitelji i svoju djecu opet branimo. To ne radi naš Bog! On je iznad svih umišljenih, velikih i malih, iznad svih lažnih i prikrivenih, iznad svake sile i moći. On jači od svih jakih I tobože mudrih, on nikad ne ostavlja ljude, miljenike svoje. On koji povija rane i liječi srca slomljena, on koji upisuje ime svakog u svoje srce i čija nježnost i vjernost je poraz svakom ljudskom i nadljudskom zlu. On čija ljubav je bolja od života!

Samo manje suza, a više srca. Samo manje riječi, a više ljubavi, samo manje straha, a više savijenih koljena i položimo svoje srce, svoje snage, svoje živote u ruke Stvoritelja, pred Gospodara i Kralja Života, Gospodara vremena i svega i svih stvorenih, pred kojim će se svako koljeno pokloniti. U tom znaku ćemo pobijediti, u tom znaku živjeti, pa ako treba i umrijeti. Za ono za što vrijedi živjeti za to vrijedi i umirati. Gore srca, jer gdje je smrti žalac tvoj!

Da biste komentirali, prijavite se.