Semper Fi

Strah je Gospodnji početak spoznaje, ali ludi preziru mudrost i pouku.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: www.livingoutli.org četvrtak, 29. siječnja 2015. u 14:51

Na svu količinu izgovorenog, odslušanog, izvikanog, obećanog, najavljenog i zadanog – nama, konzumentima serviranih riječi, nama rekli bismo nekadašnjim rječnikom „u bazi“, ostaje kao najpristojnija i najkontroliranija reakcija – šutnja. I dobro je tako- za sada.

Možda u toj tišini iznikne poneka mudrost koja će nadrasti postojeće vremenske i uobičajene ljudske okvire koje živimo. Kažem možda – ne zato što bih sumnjala u ljudsku moć rasuđivanja nego zato što se pokazalo kako je mudrost devalvacijska vrijednost u spektru i domeni ljudskih opredjeljenja i djelovanja – po istoj.

U praksi – nama je živjeti i opstati – pa ma kakvim nam se vokabularom nabacivali govornici i kojim god stvarnostima nas opčaravali, provocirali ili nuđali. Potrebno je proživjeti dan... I još možda pokoji… Zapravo, unatoč svemu i svima – na razini obiteljskog funkcioniranja- treba dnevno znati i moći pregrmjeti Scile i Haribde svakodnevnih smicalica i zamki – raznih sadržaja i razina značenja kao i stupnjeva težina.

Mi odrasli i odrasliji stečenim iskustvom (koje vrlo često graniči s rutinom) i ne doživljavamo svakodnevnicu kao izazov pred kojom bismo pokleknuli – makar ne odmah i makar ne bez nastojanja i borbe. No oni kojima smo zadani, koji su nam dani i mi njima – kao roditelji, odgajatelji - e za njih se brinem i oko njih nastojim. Zapravo nisam pametna da li svu metodiku preživljavanja i uopće stava prema životu imam pravo i dužnost nastojati im usaditi kao put ili makar smjer i koliko?

Granice, granice me muče, zbog njih se pitam! Ne dvojim oko toga zato jer sam u dubiozama oko vlastite uspješnosti koje bi mi davale ili oduzimale takvo nastojanje i poticaj nego radi se o balansiranju između ograničenosti i dužnosti: s jedne strane postoji ljudska ograničenost po naravi, vremenom i okolnostima u kojima se u meni gradio gard i stav pred životom i za život, a s druge – pravo na slobodu koja pripada drugima.

Jednostavnije sve skupa rečeno radi se o dosezima i sadržajima odgoja koji nikada ne prestaje ma kako ga mi pridržavali i držali samo za neku djetinju dob. Pa se onda pitam – što to prenosim djeci upućujući ih na ovakav ili onakav način ophođenja, na ovaj ili onaj način suočavanja i rješavanja problema, što im to ucjepljujem u svijest govoreći ili nastojeći oko rasvjetljavanja stvarnosti koju oni vide i razumiju drugačije – a možda i bolje…, što to radim kad ih usmjeravam na uključenje i funkcioniranje na meni prihvatljiv način, na način koji se meni čini istinitim, pravilnim, dobrim..., što radim kad ih nagovaram na dobro po vlastitim stavovima da bi sve to prihvatili kao regularnosti ili tako često spominjanu –normalnosti života.

Da li je to što doživljavam normalnim, dobrim zapravo skučenost i nazadovanje za one koji dolaze i već su došli. I da li im činim zlo ako ih navodim svim onim dopustivim, poželjnim, preporučenim, a ponekad, u nemoći, i onim drugačijim roditeljskim metodama da bi bili i radili - ne bi li im bilo onako kako odgovara roditeljskom poimanju dobra kojeg im želim. Kako god se vrhuške nizale i smjenjivale – uvijek je čovjeku opstati samo na način njegovog izbora koji se rađa, nastaje i opstaje po stavu kojeg živi, kojeg prepoznaje kao istinitog i dobrog. Samo po onome čemu se srce prikloni, što nam raste, živi i pokreće nas u srži našeg bića – samo po tome nam je opstajati – i po tome nas ili ima ili nema.

E sada, kako to, kojim načinom, kojim vlastitom mudrošću to presaditi na tlo srca onih koje volim, koji su moji i kojima sam ja njihova... Kako ih osposobiti za odabir, čime ih opremiti da bi njihov izbor bio pravi, kako im predati i u duh posijati sjeme istine koje želim da naraste na tlu njihovog srca i oživi u postupcima života. Kako odrastaju prepoznajem sve više roditeljsku ograničenost koja se često pokaže kao potpuna nemoć, a opet – zadani smo da ih osposobimo, osovimo... Naravno kako znam da moje bivše i nekadašnje ne vrijedi i sva sreća da moji to znaju i da me ne doživljavaju kao silu i zakon, niti u obvezi, niti uopće kao referentnu i značajnu do slijepe poslušnosti.

Oni imaju svoj put, svoj način, svoje odabire, svoje prioritete, svoja razmišljanja i htijenja. Ponekad me dostigne neka malaksalost, malovjerje – i vidim – i opet –nije problem ni u vremenu, ni u ljudima – kojima god i kojeg god značaja – u meni je. Moji snovi nemaju snagu vjetra koji će pokretati njihova jedra. Moje misli, moji nacrti ostaju i vrijede meni- a njima njihovi. Pa i kad još nisu sagradili brodove kojima će ploviti, kad još traže ideje koje će ih nositi, kad još biraju putove kojima će ići- znači li to da ih neće naći, znači li to da neće zabrazditi nekom svojom rutom i znači li to da se neće otpustiti od kraja jer tek pletu cime i grade neke palube i krme... znači li da ako idu svojim načinom da neće prispjeti cilju…  Oni su strijele odapete u budućnost...

Jel' ja to samo lamentiram i tugujem što im prestajem biti adut iz rukava, „joker zovi“, što im postajem netko tko tek treba i sam naći svoje drugačije mjesto u vremenu koje dolazi, jel ja to moram samo pomiriti u sebi kako zaista nisam ona zadana da im život održim iako sam ih rodila, jel' ja to moram samo umiriti u sebi svoja nepovjerenja i strahove, jer su nemoći i nerazumijevanja ponekad tako golemi i silni.... Kako to rješavaju neke druge majke, neki roditelji, neki drugi pored kojih stasaju oni nekad mali, nekad predani i darovani, a sada evo – svoje snove sanjaju... Ne znam – ja ne znam kako drugi – ali u tom ljudskom razumijevanju i pristajanju na neizvjesnost i tom pomirenju sa stvarnošću potrebno mi je toliko toga umiriti i utišati, posložiti, prihvatiti.

Koliko puta sam ponavljala -prije svega sebi - samo je potrebno dopustiti njima da budu oni. Valjda je hodanje naprijed tj. život-zapravo i moguć u tom odmjeravanju snaga i sadržaja novog i onoga već poznatog…Prevoditelj i tumač svih zabuna i nesporazuma, svih tuga i sukobljavanja, svega novog i nepoznatog, svega neotkrivenog i neizvjesnog jest ljubav. Ne bilo koja– nego ona koja nadilazi razloge i ona koja ih uopće ne traži, ona ljubav koja postoji i stvara povjerenje i tamo gdje ga razum ne pretpostavlja niti sagledava, ona ljubav koja postoji i prije i poslije i unatoč i usprkos i uvijek… Tko može dosegnuti do one stvarnosti kojoj nismo dorasli, tko može išta pametno i korisno reći da bi se riješili problemi koje nama ipak nije živjeti koliko je njima, tko se može i smije usuditi zacrtavati put drugome kojim neće sam hodati – tko koga ičim može zaštiti i što mu jamčiti… Što to umišljam samo zato jer bih htjela ili što je nekoć nešto vrijedilo.

Što to može čovjek zaista osigurati i tvrditi da će biti i još da će biti dobro.... Samo sam se nešto zabunila, samo sam zadrhtala i samo sam posrnula.... I ponavljam sebi - Taj koji se pobrinuo da započnu ostat će s njima i dovesti ih cilju, Taj koji osposobljava nas učinit će to i opet kao i tolikim naraštajima – Onaj koji jest, Onaj koji brine i vodi, Onaj koji ostaje - ostaje u milosrđu, vjernosti, u snazi i pozornosti nad koracima, nad putima i stazama, nad zaveslajima i brazadama onih koji dolaze i već su tu. Ima Onaj koji i meni i njima i tebi dopušta i želi djetinjstvo oduvijek i zauvijek- i Očinstvo nad svima i svagda.

Pa svaki obrtaj misli, svako tehniciranje i kalkuliranje tako sretno i smireno uplovi u krilo Oca i bude mir pred kojim budući dan ne strepi i ne drhti. Ima Otac, a i meni samoj je jedino potrebno biti dijete.

 

Da biste komentirali, prijavite se.