Skloniti se u oblak

Na koncu se sve svede na snagu Božje ljubavi - prije i iznad svega i na onu našu - ljudsku koja biva makar kao odjek. Tako se život dobiva, tako se zapravo jedino živi. Samo po srcu – u kojem Krista ima ili nema – bude razlika između života i smrtnog postojanja.
Autor: Zrinka Milanović Photo: mightycorpnews.com.ph četvrtak, 06. studenog 2014. u 18:02
Ne znam osjećate li i vi zaoštrenost suprotstavljenosti koje nas okružuju. Sve je nešto u sukobu, sve se nešto oko nas koncentrira u snazi i različitosti. Raste neka napetost i sve miriše da se mora, izgleda mi, uskoro dogoditi nešto novo, nadam se bolje. Od dnevnog izdržavanja one životne konfuzije i košmara ljudi, naravi, događaja, od svakodnevnog prebrojavanja i izračunavanja koliko se treba nasuprot onome koliko se može, pa opet - traži -sve se šilji i sve se nekako bjelasa od oštrica mačeva sukobljavanja – u poanti priče – Dobrog i zla.

Od kuda god krenem, u što god pogledam, što god me zadesi, ili koga drugog – kad pogledam – uvijek je isti korijen života u pitanju – uvijek rat, uvijek bitka, uvijek fronta koja kao da se približava nekoj konačnici, nečemu što mora, jednostavno mora roditi novost. Uostalom, ma kako god nam bilo – sve ima svoje vrijeme trajanja i sve u svijetu, sve u životu nosi u sebi klicu drugačijeg, ide nekim korakom dalje. I dobro da je tako. Dapače – odlično da je tako. Zakon je da sve što traje sada, ma kako bilo teško, lako, ugodno ili mučno – promijenit će se- jer mora. Ali, unatoč tom dijalektičkom razmišljanju – ponekad malo vrijedi takvo razumijevanje stvari i života. Ponekad biva zamagljeno jer bude jako teško – pa nas život sabije u trenutak za kojeg se čini da u sebi sadrži svu- i to neizdrživu- mučnost – pa nas ukopa na mjestu i ne dopušta niti dalje, niti drugačije.

Smrači nam se u toj duplji života – pa niti možemo, niti vidimo niti razumijemo. I zakopani u toj rupi života koja isisava, koja iscrpljuje i koja nudi samo laž bezizglednosti i nepromjenjivosti – često mi izgleda – moj vlastiti život, život onih koji žive pored mene – kao živuća slika očaja, potpune propasti, postane sve obojano u neku strahotu nestajanja i neizdržive bolnosti- zapravo – drugim riječima život se preobrazi u stvarnost smrti. I takva smrt živi u srcima, caruje u dušama, hoda ulicama -vidi se to – iz riječi, iz pogleda, iz postupaka, iz svega – viri, ma ne – ne viri -nego vrišti, jaše i harači- kako god i kad god. Bude baš ponekad teško- jer život je stalno izložen prijetnji nestajanja. Treba zaista znati i moći živjeti i preživjeti, ali i umrijeti.

I tako, neku večer, odrađujući one rutinske poslove domaćinstva, zapnem uhom za televizijsku priču. Ta nesretna televizija – koju uglavnom ne gledam – više mi dođe kao zvučna kulisa koja uglavnom sluđuje i obmanjuje, zapravo – nemilo laže i stoga iritira i izaziva neku duboku mučninu i odbojnost. No, po inerciji - ona radi svoje- pa kad već jest- više mi vrijedi da onima kojima sam zadana, koristeći ponuđene emisije pokušam donijeti neki drugi pogled i da, u  okviru svojih moći, ponuđenu ili nametnutu lažnost raskrinkam i donekle – koliko mogu – rasvijetlim u makar naznaku istine. Ali ovaj put radilo se o nekoj dokumentarnoj emisiji koja je prikazivala život u morskim dubinama oceana, u tropskim područjima. I moram priznati – iako sam uglavnom samo zamijetila ton – lijepo je bilo oprati posuđe i kuhati za sutradan uz zvukove tako smirujućih i ugođenih tonova. I tako, odrađujući na mentalnom minimumu rutinu večeri – zapnem za priču koja je uslijedila. Kaže otprilike – jata malih, morskih riba – kao što biva – izloženo je grabeži morskih predatora. Kad oni upadnu u morske plove te riblje sitneži – događa se terminatorsko istrjebljenje. Spas im je u oblacima! Naime, jer se radi o tropskom podneblju i svako popodne, nad tim vodenim prostranstvima,  skupljaju se oblaci i pada kiša. Ribice hvataju sjenu oblaka u moru i u tu sjenu se sklanjaju jer tako grabežljivcima postaju nevidljive – sklonjene i spašene. E da, još su spomenuli kako ovo pravilo ne bi vrijedilo kad bi bili u pitanju samo izdvojeni primjerci riblje sitneži – jer funkcioniraju samo po principu kolektivne inteligencije. Tek svi, mnogi, zajedno koristeći i služeći jedan drugom – se spašavaju. Bila sam oduševljena tom pričom. Nisam to znala, ali i više od radosti nove informacije, ponijele su me te slike i priče u stvaranje analogije s ljudima. Kako se nama spasiti od terminatora i predatora svih vrsta u životu, kako se zaštiti, kako preživjeti? Pa kad se Bog pobrinuo za ta sitna stvorenja, nije li se pobrinuo i za miljenike svoje? Zaredale su mi se slike iz pamćenja naučenog, pročitanog, odslušanog-kad je Bog stavio dugu u oblak kojom je posvjedočio trajnost svog saveza s Noom, a koji vrijedi zauvijek, i danas; pa onda kad je Bog hodao ispred Židova u oblaku dok su išli pustinjom, pa se spominje u Poslanici Korinćanima - I braćo, niste znali što se dogodilo s našim ocem. Oni su bili u sjeni oblaka i svi prijeđoše kroz more. Svi su kršteni u oblaku i moru vezu s Mojsijem. Pa opet psalmista pjeva: Slava se Jahvina nastani na Sinajskom brdu i oblak ga obavijaše šest dana…, pa onda kad je Otac iz oblaka posvjedočio za svog Sina, kad se zbilo preobraženja, pa kad je bilo uznesenje i opet kad je Krist najavio ponovni dolazak – doći ću na oblaku… Sve nešto oblaci, sve nešto vidljivo, pa opet skrovito, sve nešto jasno i zakrito – sve mistično i moćno… A onda se sva maglovitost raspline i objavi u Kristu koji je i više i jače i bolje i prisutnije od maglovitosti i bjelasanja. Po čemu sam živa i zbog čega ustrajavam pa ma kako bilo. Pa ljudi moji – da sam sama po sebi- ne bi me odavno bilo – u bilo kojem smislu. Samo Krist pobjeđuje, samo Krist generira razloge i smislenost, snagu i moćnost podnošenja, ali i pobjeđivanja u životu – jer živa sam. Svako ponovno hodanjem, svako ustrajno nastojanje, svako traženje i nalaženje je otpor smrti, sve je, samo po Kristu iskaz trijumfa života – kojeg Krist radi. I razlozi i poticaji, i razumijevanje pa i porazi – ono plaženje i nemoć koja bude – ali i koja prođe – jest samo zato što Krist živi. Više i jače je On od sjene oblaka, moćnije i življe od slutnji i magli.

Na koncu se sve svede na snagu Njegove ljubavi - prije i iznad svega i na onu našu - ljudsku koja biva makar kao odjek. Tako se život dobiva, tako se zapravo jedino živi. Samo po srcu – u kojem Krista ima ili nema – bude razlika između života i smrtnog postojanja. Pa se svetost Boga i čovjeka- oduzeta, ponižena i oblaćena lažima, samo po srcu, obnovi i živi i bude velika kao hram, moćna kao život, trajna kao vječnost. Sve oduzeto se vrati, sve oblaćeno pročisti, sve lažno obuče se u novo, čisto i svečano ruho istine. I tako se može, ipak može i živjeti, i preživjeti, pa i umrijeti. Samo, treba podignuti pogled srca – onog bitnog po čemu jesmo - i pratiti nebo.
 
Da biste komentirali, prijavite se.