U braku treba osvijestiti ono početno 'uzimam'

Razumijevanje je pokazatelj stupnja prihvaćanja, tolerancije, izdržljivosti i spremnosti da se ustraje uz i s nekim koji pokazuje različitost ili čak i suprotnost. Ono je mjera dopuštanja slobode drugome, ono je mjera naše ljubavi kao spremnosti na žrtvu, u smislu suživljavanja s drugim koliko god taj bio u svojim istupima drugačiji.
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: www.popscreen.com subota, 14. prosinca 2013. u 08:54

„Najvažnija stvar u komunikaciji je slušanje onoga što nije rečeno.“ (Peter Drucker)

Koliko ljudi, toliko problema. A kad je riječ o braku, kao da se problemi posebno umnažaju. Osim što postoje osobni problemi – oni nadvisuju samu osobu i postaju problemi svih. Uvijek je tako. Ne znam kojim kriterijem važnosti bih posložila težine našeg života. Pravilo je da je najgore ono što je tog trenutka aktualno. Ipak, vremenom se iskristaliziraju stvari i mislim da bih s većom sigurnošću mogla tvrditi da je najgore nerazumijevanje. Koliko je toga uključeno u taj problem. Jer, kad se nema novca – nema ga, kad je bolest u obitelji – bolest je, kad je smrt – smrt je, kad je… ali nerazumijevanje je toliko kompleksno i teško i u sebi sadrži niz drugih jednako važnih i teških težina. Naravno i ovi gore spomenuti i drugi neizrečeni problemi nisu jednoobrazni, oni su često kombinacija više njih i nisu nimalo laki. Ali, oni dolaze, traju i prolaze. Nerazumijevanje je opasno stanje koje je teško, bolno i može potrajati dugo toliko da izgleda trajno.

Svatko bi o razumijevanju imao što reći govoreći iz svojih cipela, sa svog stajališta, svog poimanja. Kako god ja o tome promišljala, uvijek mi se svodi da je u pitanju ne-ljubav. Ne radi se o nekom intelektualnom dosegu, iako je to stvarni, ali manji problem, nego radi se o volji, želji, spremnosti drugog suživjeti se u doživljaj koji je meni važan. Zašto bi to bila ne-ljubav: zato jer ljubav je spremna odreći se svojih misli, svog inzistiranja, ona omogućava izlazak iz sebe, ona priznaje drugog i kad je drugi različit, ona vrednuje tuđa razmišljanja i osjećaje, ljubav sve rješava.

Razumijevanje postoji na različitim razinama. Pa stoga i nerazumijevanje može biti raznoliko i različito teško. I nije svejedno od koga pristiže nerazumijevanje jer naša očekivanja od pojedinih osoba su različito kategorizirana.

Dapače, mislim da je nerazumijevanje dodatan začin svim problemima i sukobima, težinama u obiteljskom i vanobiteljskom životu. Razumijevanje je pokazatelj stupnja prihvaćanja, tolerancije, izdržljivosti i spremnosti da se ustraje uz i s nekim koji pokazuje različitost ili čak i suprotnost. Ono je mjera dopuštanja slobode drugome, ono je mjera naše ljubavi kao spremnosti na žrtvu, u smislu suživljavanja s drugim koliko god taj bio u svojim istupima drugačiji. Ono je mjera naše vlastite poniznosti da se odustane od želje i potrebe dominiranjem i promoviranjem sebe kroz jednoznačnost istina  koje prepoznajemo kao jedino vrijedne i ispravne. Ono je mjera naše volje da drugog pustimo u svoj život na način da u njega donese novost, informaciju, doživljaj, osjećaj i da mu damo pravo na život u nama. Razumijevanje znači i napor da izađemo iz svojih krugova u kojima smo ocrtali značaj života i dopustimo im širenje, rast. Nerazumijevanje podrazumijeva isključivost, ne prihvaćanje, osudu, prezir, tvrdoću srca i uma, oholost i odbacivanje, ostavljanje, napuštanje, izoliranje….

I kad sve rečeno pokušam prepoznati u situacijama u kojima sam slično doživljavala – i dalje tvrdim kako je to bilo najgore, najviše je boljelo. A kad osvijestim sebi koliko puta sam drugima to isto priuštila, bude mi jako teško. Tek proživljena bol postaje jamstvo razumijevanja i suživljavanja, uopće prepoznavanja onoga što je  drugom.  Ne mora sve poći kroz iskustvo, ali iskustvo ipak daje jednu istinskiju dimenziju pretpostavci.

U praksi bračnog života razumijevanje između mene i muža uvijek je bio, a u dobroj mjeri i ostao najvažniji problem. On je producirao i potencirao svaku drugu problematičnu situaciju. Ne mislim se posipati pepelom i svaljivati krivicu samo na sebe ili pak razapinjati supruga. Kako je u stvari uvijek u pitanju ljubav, a za nju je dovoljan jedan, ima razloga da se svatko od nas pita isto – koliko sam ljubila/o.

Svi razlozi koje sam znala pronalaziti i svrstavati ih u objašnjenja zašto me se ne razumije, nestajali bi onda kad bi mi se u drugoj situaciji iskazala veća ljubav, pa je i uz manje pameti ili drugih pretpostavljenih razloga uslijedio doživljaj – evo, razumije me! Koliko smo svojom sebičnošću, zatvorenošću, egoizmom, ne ljubavlju priuštili jedan drugome težina i boli. I kako se to jadno stanje u kojem se osjeti odbačenost i osamljenost izrodi u takve inačice u kojima se namnože misli osude, prezira, optužbi i mrzovolje. A onda, kao da se zakovitla i pokrene lavina svih neljubećih misli koje se u pravilu izredaju i sapinju, zarobljavaju, iscrpljuju. Tako sam se malena i često puta gotovo kao na izdisaju znala osjećati. I koliko je samo napora bilo potrebno da se od te potonule mrtve točke podignem makar do razine pristojnog i donekle prihvatljivog ponašanja. Jer trebalo je preboljeti i oprostiti i sebi i dugom. Trebalo mi je da u miru ustrajem i osvijestim sebi razloge, motive koje su nas dovele u zajedništvo, potrebno je bilo primijeniti svojevrsno umjetno disanje  koje nije smjelo ostati umjetno. Trebalo je istinski oživjeti ljubav koja nadilazi osjećaj povrijeđenosti i opet prodisati ne više i ne samo svojim plućima srca nego naći, moliti i živjeti snagom koja nadilazi ono što je naš prvi, rekla bih instinktivni, osobni izbor. Bilo je razdoblja kad bi se kajali i u tome pretjerivali pokušavajući okajati povredu drugom nanesenu. Znalo bi to ići do mjere samoponižavanja ne bi se time iskupila nanesena patnja drugome. Nismo znali. Teško je bilo živjeti u tim ogromnim oscilacijama između izvanrednih iskaza ljubavi u kojima su vrline blještale pa onda opet u ponorima i mraku gdje su se sve mane i težine naravi potapale u muci i trpljenju.

Očigledno je postalo da početništvo, zaljubljenost po sebi ne čini brak. U obredu vjenčanja Crkva ne pita: Jesi li zaljubljen, nego želiš li, jesi li odlučio? To jest: zaljubljivanje mora postati istinska ljubav koja zaokuplja volju i razum, dubljem promišljanju, tako da odgovori cjelovita osoba, sa svim svojim sposobnostima, razlučivanjem razuma i snagom volje: Da, to je moj život. Na svadbi u Kani - prvo vino je vrlo dobro i možemo ga usporediti sa zaljubljivanjem. Ali ne traje sve do kraja: mora doći i drugo vino, to jest mora  rasti, dozrijeti. Konačna ljubav odnosno „drugo vino“ zaista je ljepše i bolje od prvoga. Takva ljubav može preobraziti osobu, brak, obitelj, zemlju, svemir, cijeli svijet. Trebalo je obnoviti i osvijestiti ono početno 'uzimam'. Puno, puno puta, svaki dan, više puta dnevno i ne samo srcem ili čak i unatoč srca ustrajati i izgovoriti s istinskim razlozima 'uzimam'! Počeli smo učiti. Onda je počelo jedno novo razdoblje u kojem se tuđa raznolikost nije brkala s jednakošću. Dopuštali smo si pravo biti različiti i privikavali se da svejedno onaj drugi ima pravo na punopravno i jednakopravno postojanje unatoč tome što je drugačiji, što se ne moramo slagati, što ne moramo isto misliti, što smo drugačiji. Od one faze kad smo slušali počeli smo pristizati do toga da jedan drugog čujemo. Bilo je čudno da smo toliko vremena zajedno, a da tek tada počinjemo u novom izdanju istine otkrivati značaj onog drugog. I sve je to bilo potrebno da bi se pokušao ostvariti veći stupanj razumijevanja. Da, naravno, ne govorim o savršenstvu, tek koračamo do tamo. Ali, bolje je. Očekivanja koja smo imali postala su realnija. Koliko smo puta predbacivali jedan drugome što se nije ispunilo ono očekivanje od drugog, a koje zapravo sami nismo bili kadri realizirati. Koliko puta smo gotovo isto govorili, ali se nismo razumjeli jer nismo ni milimetar odstupili od forme koja je nama jedino bila razumljiva. Koliko puta smo tvrdoglavo i gotovo sadomazohistički ustrajavali u svojim izjavama i postupcima makar i prepoznavajući njihovu manjkavost, ali postizala se neka nadmoć i lažna principijelnost koja nije rađala dobrim, dapače nosila je zlo i tugu i patnju ali, forma je bila zadovoljena. I kako smo bili površni i plitki. Naravno, nije gotovo niti potrebno reći da je Bog bio prekretnica. Kad se srca počnu liječiti, kad se rasvijetli ono što je postojalo u mraku i čemu se nije znalo ime, značaj i smisao, smanjene su mogućnosti prepoznavanja i uvida. Bog je upalio svjetlo i oraspoložio srce pa je uz napor volje i razuma otvorio put kojim i dalje s mukom hodamo. Ali, veća je muka tapkati na mjestu i umišljati si hod, a pri tome tako teško bolovati u srcu pa i u tijelu. Ovako, s učinjenim koracima nismo isti, privikavamo se na dobro kojem očito nismo dorasli da bi ga dostigli u cijelosti. Malo, malo po malo, koračamo i otkidamo od Božje dobrote i pijemo od Njegove ljubavi pa si je međusobno dijelimo i umnažamo. I mijenjamo se, jer tamo gdje je Bog ništa više nije isto, staro umire, novo nastaje. I bolje je, puno, puno bolje. Nije bezbolno, ali vrijedi.

Da biste komentirali, prijavite se.