Božja šutnja

U kršćansku objavu pak, uz Božju riječ koju nalazimo u Svetom pismu i tradiciji ulazi i Božja šutnja. Kristova muka u Maslinskom vrtu nije bila samo fizička, nego je to bila bol napuštenosti, šutnje, samoće. Duboke samoće koju drugi čovjek ne može ispuniti do kraja. Ona je posljedica čovjekove želje za potpunom autonomijom.
Autor: Ana Marija Marković/Laudato Photo: forums.steves-digicams.com utorak, 29. listopada 2013. u 08:35

Muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista najvažniji su trenutci njegova utjelovljenja. Iako se najradije spominjemo uskrsnuća, do njega ne bi moglo doći da Krist nije umro. Njegova, kao i smrt svakog čovjeka ostavila je iza sebe tišinu. Apostoli nisu imali nikakvih naznaka koje bi u njima probudile vjeru i nadu, osim Isusovih par čudnih riječi kojima u tim teškim trenutcima nisu pridavali značenje. Njihove ideje o tome tko i kakav je Bog, rasplinule su se kao mjehurići sapunice u trenutku Božje smrti. Vrijeme tišine u kojem su se učenici našli govorilo im je o postojanju „druge smrti“, one smrti o kojoj Bog govori Adamu i Evi: „Ako budete jeli s ovoga stabla umrijet ćete.“ Iskustvo te tamnice u kojoj je čovjek okovan strahom i samoćom zajednička je i modernom čovjeku: iskustvo da je Bog odsutan, da više ne ustaje, ne govori, ne djeluje, ne postoji.

U kršćansku objavu pak, uz Božju riječ koju nalazimo u Svetom pismu i tradiciji ulazi i Božja šutnja. Kristova muka u Maslinskom vrtu nije bila samo fizička, nego je to bila bol napuštenosti, šutnje, samoće. Duboke samoće koju drugi čovjek ne može ispuniti do kraja. Ona je posljedica čovjekove želje za potpunom autonomijom. U trenutku odvajanja od svog Stvoritelja, kaže knjiga Postanka, čovjek se odvojio i od svojih najbližih, prvo muž od žene i žena od muža, zatim brat od brata, poslije rođak od rođaka, susjed od susjeda, bijelac od crnca, otac od sina, kćerka od majke, prijatelj od prijatelja…  

Budući da je samoća protivna ljudskoj naravi, u trenucima svoje pojave u nama izaziva strah, tako da je se pokušamo riješiti u što kraćem roku, ali to nije uvijek moguće. Nekad nas drugi ne razumiju, a ponekad nas uz najbolju volju ne mogu utješiti. Strah, bolest, neka misao ili situacija u kojoj se nalazimo kao da nas odvede na otvoreno more na kojem se ne nazire obala, ne nazire se rješenje. Pokušamo krenuti u jednom smjeru - ništa, pokušamo u drugom, opet ništa…

Krist je radi ljubavi prema svome Ocu i prema čovjeku dobrovoljno ušao u takvu situaciju, kako bi nas i svakog čovjeka mogao naći na pučini samoće na kojoj nakon brojnih pokušaja spašavanja samih sebe bespomoćno plutamo. U tim situacijama kad sami ne možemo doći do Krista, On dolazi k nama. Možda nam neprimjetan, promatra nas s ljubavlju i neumorno čeka priliku kako bi nas uvjerio da je pobijedio smrt, da nismo sami i da su njegovi ključevi života i smrti.

Istina, ne djeluje uvijek u skladu s našim očekivanjima, ali nije djelovao niti u skladu s očekivanjima svojih učenika. Kad su se rasplinuli njihovi nacrti o tome kako bi Božji poslanik trebao djelovati, shvatili su (bar koliko je to čovjeku moguće) veličinu Božjeg plana i njegovu ljubav prema čovjeku.

Njegovi planovi izmiču našem razumu, ali nas uvijek uključuju zahvaljujući neizmjernoj ljubavi koju ima za nas. Stoga ne gubimo nadu u trenucima Božje šutnje, možda govori a mi ne čujemo, a možda i šuti pa ne čujemo niti to, u svakom slučaju osvrnimo se oko sebe, čeka nas negdje u svakodnevnim događajima života kojeg nam je darovao.

Izvori:
Enciklopedijski teološki riječnik
J. Ratzinger: Uvod u kršćanstvo
H.U von Balthasar: Mysterium paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega Spasitelja

 

Da biste komentirali, prijavite se.