Kršćani su pozvani živjeti radosno

„Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista naše propovijedanje, uzalud i vjera vaša“ kaže Sv. Pavao. Svojom smrću Krist nas je oslobodio od grijeha, a svojim uskrsnućem otvorio nam je pristup novom životu.
Autor: Ana Marija Marković/Laudato Photo: Arhiva/Laudato petak, 15. studenog 2013. u 14:37

Otvorio nam je put k životu o kakvom sanja svaki čovjek, o radosnom i istinski slobodnom životu. Čovjek mnogo puta promatrajući svakodnevne situacije u kojima se nalazi odluta prema budućnosti koja otvara različite mogućnosti: „Što ako dobijem rak? Što ako ostanem bez posla? Što ako počne rat? Što ako ostanem sam?“ Dovoljno dugo promatranje  bilo kojeg od područja ljudskog života dovodi do zaključka da u svakom od njih postoji barem jedan: „što ako“. Vrlo rijetko pomislimo: „Što ako dobijem promaknuće? Što ako je ova neočekivana beba koju nosim genijalac?“ „Što ako danas upoznam ljubav svog života? Što ako dobijem nagradno putovanje u Brazil?“

Iza brige koja se budi u srcima ljudi zbog budućnosti krije se strah od smrti. Pomisao na teške situacije  izaziva jezu jer ih je, čini se, nemoguće preživjeti. Briga oko nečeg što će možda doći u budućnosti „krade“ nam život sad.

U te situacije ulazi Krist snagom svoga uskrsnuća: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih, jer kao što u Adamu svi umiru tako će i u Kristu svi biti oživljeni.“ U očekivanju tog ispunjenja, uskrsli Krist živi u srcu svojih vjernika. U njemu kršćani kušaju „snage budućega svijeta“ i njihov je život ponesen od Krista u krilo božanskog života, „da oni koji žele ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu.“ Snaga budućeg svijeta kako kaže Katekizam Katoličke Crkve hrani se i raste preko sakramenata, te preko upoznavanja svoje vjere putem kateheza i različitih oblika formacije koje nam je darovao Drugi vatikanski koncil u obliku pokreta, udruga i zajednica.

Mnogo puta na emocionalnoj ili duhovnoj razini ne osjećamo snagu budućeg svijeta, upravo suprotno, osjećamo da se nalazimo u životnim situacijama iz kojih nema izlaza. Slično kao i Dvanaestorica koja su potonula u stanje očaja nakon Kristove smrti i pokopa. Nerazumijevanje situacije u kojoj su se našli blago rečeno ih je dotuklo: ostavili su posao, žene, kuće kako bi hodali okolo s putujućim propovjednikom koji je na koncu završio na križu kao najveći razbojnik. Kako bi povjerovali u otajstvo uskrsnuće bilo im je potrebno iskustvo uskrsnuća. Nakon što su susreli Isusa Krista uskrslog kojeg su mogli vidjeti, dodirnuti i s kojim su mogli večerati počeo se otapati strah u njihovim srcima: „On je tu, ne kao neka utvara, već u svom vlastitom tijelu.“ Iako nitko nije mogao opisati sam čin uskrsnuća jer ga je nemoguće izreći, njegove posljedica su postajale sve vidljive. Učenicima se vratio život i nada koja ih je polako usmjeravala i pripremala za dar Duha Svetoga. Dakle, učenici sami nisu bili sposobni vratiti si nadu, to je za njih učinio Krist. Uskrsnuo je za Dvanaestoricu, za tebe i za mene, za svakog čovjeka koji to prihvaća. Molimo ga zato da unatoč tome što možda ne osjećamo snagu budućeg svijeta, prihvatimo činjenicu da nas ljubi potpuno besplatno i da nam želi darovati nadu. Želi da živimo iz dana u dan, gledajući u budućnost mirno i s povjerenjem jer će se naš Otac nebeski koji je dao svog Sina iz ljubavi za čovjeka, pobrinuti za nas. On u svojoj ljubavi i maštovitosti oblikuje sve trenutke našeg života u prelijepi mozaik koji blista u njegovim očima dok mi istovremeno rastemo odrastamo do punine koja će se očitovati u nebeskoj slavi.

Mnogo puta snagu koju nam Bog daruje ne možemo dotaknuti ali ako se okrenemo i pogledamo unatrag,  možda se zapitamo: „kako sam preživio do sad? “ Preživjeli smo jer nam Krist u svojoj nenametljivosti, poštujući uvijek našu slobodu nudi snagu svoga uskrsnuća kako bi mogli živjeti dan po dan. Kaže jedna poslovica: „svi umiru, a samo neki žive“. Kršćani su pozvani živjeti slobodno i punim plućima, lomeći okove straha snagom Kristova uskrsnuća, oslanjajući se na riječi Sv. Pisma: „Ne bojte se!“

Mnogo puta se to ne čini tako jednostavno, možda se nalazimo u trenutku kad Krist dozvoljava da pričekamo trenutak uskrsnuća, ali i to je u redu, sjedinimo onda kako kaže psalmist: „osamljeni i šutljivi, jer nam Bog to dade“ i pričekajmo trenutak svoga uskrsnuća.

Da biste komentirali, prijavite se.