Zov svetosti iz Indije

„U njemu su i od njega ljudi u Bengaliji dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Preko ljubavi oca Ante oni su doznali da su naša braća i sestre.“
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: croexpress.eu ponedjeljak, 02. veljače 2015. u 14:32

Vjerujem da bi mnogi vjerni čitatelji Glasnika na pitanje tko im je prvi sinonim za Indiju zasigurno odgovorili: bl. Majka Tereza i p. Ante Gabrić. Upravo na kraju mjeseca u kojem izlazi ovaj broj Glasnika, 28. veljače, navršit će se točno stotinu godina od rođenja p. Ante. Dobro je zato podsjetiti se tog našeg velikog misionara, zgoda i nezgoda iz njegova, mogli bi smo reći, sve samo ne običnog života.

U filmu Girđa korači (ime izgleda još tajanstvenije, ovako po Vuku napisano, a na bengalskom znači 'Učinio sam crkvu') p. Gabrić započinje svoju priču upravo datumom rođenja u voljenom Metkoviću. Grad na Neretvi nije zaboravio svoga „Svetog Antu Neretvanskog“ - kako je glasio naslov izložbe fotografija g. Zvonimira Atletića koja, prije nekoliko godina, obišla desetke hrvatskih gradova. Veliki pastoralni centar župe sv Nikole nosi njegovo ime, a u gradu aktivno djeluje i udruga „Otac Ante Gabrić“. Ova stogodišnjica vraća p. Antu tamo odakle je i potekao na obale rijeke Neretve, no naravno i tamo gdje je ostavio svoje srce i došao na glas svetosti, na obale delte rijeke Ganges u blizini, po majci Terezi svima nam poznatog, indijskog velegrada Kalkute.

O desetljećima ustrajnog karitativnog rada i misionarske evangelizacije svjedoče tisuće Antinih pisama, ponajprije dobročiniteljima u domovini i dijaspori. Na osnovu tih pisama do sada je izašla cijela mala knjižnica opsegom vrlo različitih knjiga o p. Anti. Prelistavajući ih pratimo i postaje njegova puta, zabita sela na rubu indijskog društva i države pa su Moropai, Bošonti i Maria Polli kod mnogih hrvatskih katolika, osobito u doba Antina djelovanja, bili poznatiji nego indijski velegradi kao što su Chennai ili Bangalore (oba s preko 8 milijuna stanovnika). Kako je radio dobro se ogleda u više puta citiranom tekstu u kojem opisuje svoj „smještaj“ u novo osnovanoj župi Maria Polli, u kućici gdje je, kao i nekoliko puta prije toga, prvo potjerao zmije koju su tu obitavale, a one koje nisu bile spremne poći jednostavno prepustio Anđelu čuvaru: „Sve je tu kao u Betlehemu. Sve valja zidati. Nema tu još ni kuće ni crkvice. No oduševljenja ima kao u – raju. Iz svih novih sela ljudi su nas već čekali s vijencima, bubnjevima, cimbalima. Privremeni šator je naša katedrala. Uz nju je daščara – moj župni stan. Nadbiskup se malo prepao: ‘Kako ćete izdržati u toj kolibi?’ A ja njemu rekoh: ‘Samo me vi blagoslovite! Mnoge su ruke sklopljene za mene i za meni povjerene duše. Sve će biti dobro.’“

Tako bi se mogli redati mnogi poznati i manje poznati reci koje nam je ostavio dok je svojom ponekad i naivnom dobrotom stvarao oduševljenje među svojom sirotinjom, ali i nerazumijevanje, sumnjičenje pa i poniženja o kojima on sam ne piše, ali su nam poznata iz svjedočenja suvremenika. Ipak to ga sve nije moglo zaustaviti da „gori i izgori“ kako je znao reći, u misionarskom radu, očekujući nagradu, utjehu i priznanje samo od Gospodina, a ne od ljudi.

Nakon što je u sljedećoj misijskoj postaji Đišu Polli (Isusovo selo) opet morao tjerati zmije da bi se imao gdje skloniti piše: "Recite nekoliko ‘Amen’ za oca Antu da bi mogao sanjati, ne o zmijama, nego o novim selima, sanjati o dušama koje čekaju na Isusa. I da zaboravi kako mu se približava 70 godina."

Cijelo to vrijeme u kontaktu je i s Majkom Terezom. U rubrici „Malog koncila“ pod nazivom „Suradnici Majke Terezije i o. Ante Gabrića“ kroz desetak godina redovito se izvještavalo o njihovu radu. Naime, nakon što su se upoznali u Kalkuti njihovi susreti dopisivanje i suradnja bili su kontinuirani. Dok je ona još bila učiteljica u školi sestara loretanki, p. Ante je bio pozvan održati u školi duhovne vježbe. Snaga njihova prijateljstva možda se najbolje pokazala kada je Majka Tereza dobila „zvanje unutar zvanja“ i počela raditi za najsiromašnije na što su čak i crkveni dužnosnici sumnjičavo vrtjeli glavom, a opće je mišljenje bilo da ju treba neko vrijeme izbjegavati. O. Ante tada spremno dolazi imati mise i biti na pomoći ne obazirući se na sumnjičenja i glasine. Po njezinoj želji trebao je biti i suosnivač muške grane reda, ali tu su oboje bili poslušna djeca Crkve, iako prvi kandidat nije baš bio najbolji izbor.

Majka Tereza ovako ga je opisala: „U njemu su i od njega ljudi u Bengaliji dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Preko ljubavi oca Ante oni su doznali da su naša braća i sestre.“ P. Ante sličnim riječima govori o njoj: „Čovjek postaje drugačiji nakon susreta s Majkom Terezom. Njezina jednostavnost, njezina živa, praktična vjera i ljubav osvajaju i mijenjaju čovjeka i on onda želi učiniti nešto lijepo za Boga. “

P. Ante je umro 20. listopada 1988. i sahranjen po vlastitoj želji pod palmama u Maria Polliju uz kapelu koju je gradio, a u grob mu je stavljena gruda hrvatske zemlje koju je sa sobom ponio iz domovine i bočicu mora Jadrana spojivši tako u smrti, kao što je to činio i u životu, dvije zemlje koje je toliko volio – Hrvatsku i Indiju.

Preuzeto iz Glasnika srca Isusova

 

Da biste komentirali, prijavite se.