Biti odbačen – koliki izazov

Za Uskrs se pripremamo na razne načine, više ili manje osobno, no patnja moja koja me po Kristu vodi do sućuti i približavanja onom koji pati pored mene ne samo da je najbolji način kako dočekati Uskrs već i najbolji način kako svoj život ispuniti smislom i mirom. Isus, pobjednik nad grijehom, patnjom i smrću neka nam pokaže put.
Autor: p. Antun Volenik, SJ nedjelja, 08. travnja 2012. u 00:00

Preuzeto iz Glasnika Srca Isusova i Marijina

Pišući križni put čiji ste dio mogli pročitati u prošlom broju Glasnika nisam se dotaknuo možda najtežeg osjećaja čije iskustvo možemo s Isusom podijeliti: osjetiti se ostavljeno i odbačeno. U raznim prilikama našeg života događaju se situacije gdje se osjetimo manje vrijedni, gdje nam se sugerira da se s nama ne može surađivati ili toga nismo dostojni, pogura nas se nazad zbog ovog ili onog razloga, ne plati nam se (u novcu, zahvalnosti, ili riječima) ono na čemu smo s mukom i upornošću radili…

Nedavno sam se i sam našao u takvoj situaciji – nakon dugoga i napornog rada jednostavno mi je rečeno – ništa od toga, snađi se nekako drugačije (ne vrijedi se oko tebe truditi)… Možda smo se već navikli da nas život (to jest ljudi u njemu) šamara i potaplja pa takve stvari više i ne primjećujemo no uvijek postoji neki događaj koji je kap koja prelije čašu te se onda osjetimo pogaženi i sami što je samo prvi znak tog dubokog osjećaja ostavljenosti i odbačenosti. Ukoliko sve to traje duže vrijeme prije ili kasnije počnemo se, prvo posve tiho a oda sve glasnije pitati ono pitanje nad kojim smo se možda zgražali kada smo ga čuli iz nekih drugih usta ili srca – Bože moj, pa zar si me i ti ostavio, zar si me i ti odbacio?!

Kada i kletva postane molitva

Koliko se god nadali da će upravo nas to mimoići ispit i naše vjere dogodit će se pred križem. Napasti, kušnje, udarci sa strane onih od kojih to najmanje očekujemo dogodit će se kada smo već sami nebrojno puta pali i više ne možemo. Tu konačno sve stoji i pada – kad se i iz našeg srca digne to kalvarijsko pitanje: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio – počinju dva puta, tako dijametralno suprotna. Jednom je početak uzvik pun gorčine i optuživanja s uvjerenjem da je uistinu moj Bog nemoćni bog (koji ne zaslužuje da ga častim s imenom Bog) koji mi ne želi ili ne može pomoći te s druge strane da nam upravo takve ili slične riječi – pa bila to i u slomljenosti srca neka kletva ili gruba riječ – postane početak molitve upravo kako moli i psalmista u psalmu 22: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga. Bože moj, vičem danju, al`ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka…. Iz krila majčina ti si me izveo, mir mi dao na grudima majke. Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina ti si Bog moj. Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja, a nikog nema da mi pomogne. (Ps 22, 2-3.10-12)

Tada se događa nešto čudesno u čovjeku – pritisnut vlastitom tugom i boli, osjećajem ostavljenosti i odbačenosti počinjem primjećivati da ipak nisam sam. Postoji netko tko je HTIO, jer nije morao, proći baš kroz takvu odbačenost za mene. Isus, odbačen od ljudi, kako svjedoče pisma - Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama. (Iz 53:3); "Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni" (Mt 21,42) – postat će oslonac i meni kad se sve kule od karata mojih planova, želja i pogrešnih odluka sruše.

Vidjeti patnju drugih

No ono što je možda još važnije jest moja polagana svijest da Krist to ne čini samo radi mene već zbog tolikih čija je patnja veća od moje. Vidjeti patnju drugoga, priznati ju i postati spreman barem osjetiti sućut ako već ne mogu kako djelatno pomoći – tada sam postao kršćanin. Sve prije toga samo je prazna priča i nezrela, dječja pobožnost.

Okruženi smo medijskim izvještajima o patnji sa svih strana te postali gotov neosjetljiv na patnje nepoznatih. Upravo u ovom mjesecu (24. travnja) jedan se mali narod sjeća žrtava genocida koji još uvijek niječu oni koji su ga počinili. Preko milijun Armenaca početkom dvadesetog stoljeća nestalo je u masovnim pogubljenima i križnim putevima dirigiranim od tadašnje turske vlasti. Negdje sam pročitao priče jedne žene koja je sve to preživjela kao sedmogodišnja djevojčica. Morala je s ostalim seljanim na put u nepoznato. U dugom hodu zaboljele su je noge, počela ju mučiti glad i žeđ pa je upitala djeda koji ju je vodio za ruku: „Djede kamo idemo? Idemo u Jeruzalem!“ odgovori on. Počela je mrziti Jeruzalem i sve s njim povezano, ona je samo htjela kući. Djed je plakao od muke što i ona to sve mora prolaziti a ništa ne razumije. Iako je izgubila sedamdesetak članova obitelji preživjela je s majkom. Sjeća se djedove čvrste i ustrajne vjere i želje da mu nad grobom čitaju Pavlovu oporuku: „Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti…“ (2 Tim 4,6-8).

Kolika bi takva svjedočanstva mnogi čuti i na našim prostorima, koliko patnje samo u zadnjem ratu i poraću (vjerujem da nas je mnoge, u zadnje vrijeme duboko dirnula knjiga Sunčica, o silovanim ženama iz Vukovara). Svako vrijeme i svaki narod krije (ili se ponosi) takvim patnjama no uvijek je malo onih koji će podići glavu i vidjeti patnju drugoga. Uvjeren sam da ona počinje u prihvaćanju oni trenutaka koje sam opisao na početku ovoga teksta i radikalnim pitanjem sebi – jesam li spreman i tu naći Boga?

Za Uskrs se pripremamo na razne načine, više ili manje osobno, no patnja moja koja me po Kristu vodi do sućuti i približavanja onom koji pati pored mene ne samo da je najbolji način kako dočekati Uskrs već i najbolji način kako svoj život ispuniti smislom i mirom. Isus, pobjednik nad grijehom, patnjom i smrću neka nam pokaže put.
 
Arhiva članaka

Da biste komentirali, prijavite se.