Ljubav mudrih godina

U našoj žurbi i sebičnosti, strahu i bijesu ne stignemo se upitati (ili se bojimo pitati) što će biti zbir naših godina?
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 27. siječnja 2012. u 00:00

Preuzeto iz Glasnika Srca Isusova i Marijina

 

Jednu svoju internetsku propovijed naslovio sam „Isusova disfunkcionalna obitelj“. Doista, gledajući današnjom logikom, Isusov odnos s pravim Ocem bio je poseban, neuobičajen, živio je s poočimom, začet je na čudesan, neprirodan način a po svemu sudeći nije poznavao svoje bake i djedove ni s Josipove ni s Marijine strane. Apokrifi su se pobrinuli da saznamo imena Marijinih oca i majke, Joakima i Ane, no budući da ih kanonska evanđelja ne spominju upitno je koliko je i mali Isus imao kontakta s njima. Ipak, blagdan Prikazanja uvijek, baš nekako u veljači, stavlja pred nas dvoje staraca koji se s puno nježnosti i staračke mudrosti odnose prema Djetetu i prema Majci, starca Šimuna i proročicu Anu.

Moram priznati da gotovo nikad u životu nisam direktno pisao nešto adresirano upravo na starce i starice. Ne znam da li postoje kakva istraživanja koja bi pokazala koja dobna struktura najviše čita Glasnik (ili Laudatov portal) no bez sumnje među tim čitateljima ima velik broj baš vas, ljudi starije životne dobi. Svjestan sam da to nije lako, nemoguće je da mlađi čovjek kaže nešto novo i mudro starijem no nije potpuno nemoguće. Samo je jedan uvjet koji omogućava da se to dogodi – znati slušati. Tek kada puno slušaš starije u nekom trenutku reći ćeš ili napisati nešto nad čime će se ti stariji zamisliti, nešto što će ih taknuti. Iskreno ne sjećam se da sam negdje pročitao nešto pametno o umijeću starenju i odnosu prema starosti i starcima. Možda nam svima najviše govori upravo scena, događaj kada starac Šimun uzima malog Isusa u naručje praćen brižnim pogledom i Majke i starice Ane izrečeno je sve što kršćanstvo ima poručiti o odnosu maloga Boga prema starima i ulozi tih starih u naviještanju tog malog Boga.

Kad padnu maske

Volim poći u staračke domove kada treba slaviti misu i nije mi mrsko razgovarati sa starim ljudima. Htjeli to oni priznati ili ne u mnogim trenucima svoga života oni ponovo postaju kao djeca i otkrivaju sve skrivene želje i osjećaje često i dugo godina skrivane tajne. Dobro je to spomenuti upravo u ove karnevalske dane koji kod mnogih ljudi traju zapravo dobar dio života. Svi mi navlačimo neke svoje maske ljudi kakvi bi željeli biti ili kakvim želimo da nas drugi dožive, skrivajući od drugih a često i od samih sebe naše pravo lice. Bojimo se da nas takve, prave i autentične drugi neće prihvatiti i voljeti pa cijeli život igramo nekakve uloge iz kojih samo ponekad (najčešće u igri, velikoj ljutnji, boli ili strahu) proviri naš pravi ja. U starosti te maske, često da toga nismo ni svjesni, polako padaju i ponekad je vrlo komično gledati kako ih pojedinci i u tim godinama bezuspješno pokušavaju navući iako one više ništa ne skrivaju…

S druge strane slušajući i o onom što stariji ljudi žele naglasiti o svojim životima, događajima iz bliže ili dalje prošlosti, pretrpljenim mukama, radostima i žalostima postepeno se otkriva kako ovaj život uistinu ne počinje od tebe i tvojih malih problema, kako su toliki koračali tom istom stazom kojom sada ti koračaš.

Ipak ne mogu se oteti dojmu a on je potkrijepljen mnogim podijeljenim iskustvom starih ljudi, da je starost teška i često samotna. No samo jedan susret, samo malo zanimanja i poštovanja i bore se ispravljaju u smiješak a već pomalo ugasle oči drugačije svijetle. Upravo zato volim promatrati susret ovo dvoje staraca, Šimuna i Ane s djetetom Isusom. Bez sumnje i kod njih dešava se ista preobrazba. Ne treba ni ovdje idealizirati situaciju. Možda je Šimun bio ponekad i čangrizavi starac, možda je Ana i tako znala previše brbljati i oko hrama i u njemu ali s dolaskom djeteta sve se mijenja. Oni će biti nagrađeni za nešto što samo starost može potvrditi – stalnost i nepokolebljivost vjere. Toliko puta u napasti smo prestati vjerovati ili barem živjeti tako kao da ne vjerujemo i upravo se u starosti često vide plodovi, otkriva puno toga, padaju maske. Neki nikako da vide Dijete, nikako da se konačno ugriju s Njim u naručju i izreknu u vjeri onaj Šimunov: Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru… Zahvalan sam Gospodinu da sam vidio puno suprotnih primjera predanja i zahvale, kada cijeli jedan život pjeva pjesmu svome Bogu makar u svakodnevnim okolnostima života starost pokazuje i onu svoju težu, manje privlačnu stranu. Upravo zbog svega toga ovaj tekst posvećujem i svima nama koji zaboravljamo da i sami starimo i riskiramo da zbir naših godina neće biti vjera, ljubav i ustrajno življenje u iščekivanju malog Boga koji će mi doći u naručje. U našoj žurbi i sebičnosti, strahu i bijesu ne stignemo se upitati (ili se bojimo pitati) što će biti zbir naših godina?

Zato je ovaj blagdan dobro vrijeme i za takvo pitanje. Svijećnica je uistinu produženi Božić kada već i zaboravimo na ljepotu i milinu božićnog vremena blagdan Prikazanja ponovo nas podsjeća na blagi dodir Djeteta koje nam se pruža u naručje. Nemojmo se umoriti čekajući… Ostalo neka i opet kaže pjesnik:

RADOST TIŠINE

U vrtu je sunce. Ljetom diše dan.
Stari fratar, lica kao s drugog svijeta,
Bjelokos i kao malko žalostan
Moleći uz brevir amo-tamo šeta.

Oči su mu tamne. Pogled ima svet
Poput kakva sveca s crkvenih zidova;
On zna polu Svetog pisma napamet
I goneta tajnu mističnih glasova.

Sada moli i moli. Poslije molitve će
Sazvat k sebi malo kokošiju jato
I posut im stazom žita, što ga za to
Goji svako ljeto i polijeva ko cvijeće.

S kokošjih glasova hrt se diže s loga:
Dotle stari fratar stoji u sredini
Sklopiv suhe ruke sretan i – sve se čini –
Da mu duša u tom času gleda Boga.
(A. B. Šimić)

 

Arhiva članaka

Da biste komentirali, prijavite se.