Božićni volim te

Blago svakome tko će ovoga Božića iz jaslica čuti i vidjeti upravo to: volim te toliko da me možeš uzeti u zagrljaj, da me možeš privinuti na grudi, da me možeš braniti i čuvati.
Autor: p. Antun Volenik, SJ subota, 24. prosinca 2011. u 00:00

Preuzeto iz Glasnika Srca Isusova i Marijina
 
Na zidu, kraj stola u biblioteci u kojoj u zadnje vrijeme provodim dane, stoji napisano: volim te. I to onako s crticama ispod slova, koje su poslužile da neka voljena studentica pogađajući slova dođe do onoga što joj je voljeni htio reći. Mnogi bibliofili sada će se sablazniti ali moram priznati da ne osuđujem taj jedva viljivi napad na inače djevičanski bijeli zid. Student kao i oni, razumijem da im je od dosadne literature za neki ispit bilo draže još jednom reći, čuti, pogoditi pa eto i vidjeti te riječi – volim te. 
 
Svaki puta kad ovako sjednom za računalo s nakonaom pisati neki prigodni tekst za Božić u muci sam jer ne želim još jednu božićnu limunadu koja će možda samo još malo zasladiti i tako presladak okus potrošačkog i bezbojnog Božića našeg vremena. Ne želim to jer za mene Božić nije više samo ni tradicija ni teološka istina ni trenutak za božićno-novogodišnju depresiju već bijelodan dokaz, nešto što mogu dotaknuti i duboko osjetiti – Božić je za mene taj volim te ispisan tamo gdje sam najmanji – u najtananijim dijelovima moje duše – tamo gdje sam bio i ostao djete.
 
Od kada se to dogodilo ne živciraju me više niti prerana kićenja naših gradova, ni sva užurbanost kupovanja pa niti toliki ljudi oko mene koji na Božić žele zaboraviti jer ih hvata ona već spomenuta tipična božićno-novogodišnja depresija i strah od samoće. 
 
Nažalost znam da ne mogu promjeniti mentalitet našega vremena koje je toliko ugrozilo, zasjenilo i pogazilo onu istinsku čar kršćanskog Božića. No isto tako zanm i presretan sam zbog toga da svaki dan mogu činiti toplijom i mekšom štalicu moga srca za tog malog bezdomnika kako bi se izrazio p. Bonaventura Duda najveći promicatelj našeg, hrvatskog Božića. 

Bogatstvo mog i tvog Božića
 
Od njega sam čuo i onu talijansku Natale con i tuoi e Pasqua dove vuoi – božićuj doma a uskrsuj gdje ti je volja. Sama činjenica da sam se rodio i da živim u zemlji koja se i samim svojim geografskim smještajem a još više povješću i duhovnošću može dičiti i tako velikim blagom božićevanja još me više nutka da u intimnim prostorima svoje duše, s prijateljima i obitelji (i one redovničke i one krvne) učinim sve da se Božić dogodi i kalendarski i stvarno iz dana u dan. 
 
To je i tajna i izazov pravog istinskog kršćanskog božićevanja. Ne možeš doživjeti, uživati u Božiću ako si sam ma koliko ti pripremao i dušu i tijelo. Svaki drugi kršćanski blagdan može se i doživjeti i proživjeti sam, u intimi svoje duše. Naravno da su i oni ljepši „u društvu“ ali eto možeš ih doživjeti i sam. Božić ne možeš! Zato ne mogu prestati zahvaljivati Gospodinu da me u božićne dane počinje hvatati tako duboka zahvalnost za taj najveći dar da me beskrajno voli da mi nije problem biti i s onima kojima Božić ništa ne znači ili nemaju načina ni volje sladiti Božić sa svim i svačim što s njim nema veze. Jedan od meni najljepših božićnih misa zadnjih godina bila je je ona u kapeli sestara Majke Terezije sa mnoštvom zagrebačkih bogeca – nije da su baš najljepši prizor a ni miris koji šire onako zbijeni u velikoj ali niskoj prostoriji nipošto nije ugodan ali to je to – to su Njegovi oni prvi koji su ga prepoznali i slavili ga. Uvijek na tim misama naglasim da su malog Božića prvi prepoznali dvije tako različite vrste ljudi. Jedno su obični neuki ne baš čisti i svakako sirotinjski pastiri a drugo su oni najumniji kojima je bogatstvo bilo samo sredstvo da traže istinsku sreću i radost – mudraci. 
 
Jedni dovoljno priprosta srca da bez postavljanja mnogih pitanja dožive nešto veliko i sveto kroz jedno malo djete i njegovu Majku, drugi tražeći i pitajući da bi na kraju uvidjeli da je istina u krajnjoj jednostavnosti. 

Braniti Božić 
 
Mislim da bi nas mudraci upravo danas mogli puno toga naučiti. Njihov put ka Betlehemu zapravo je put odrasle vjere kaoja mora proći kroz mnoge kušnje. Da, Božićna zvjezda dana je svakom od nas ali problem je kada ona zađe za oblake problema, životnih briga, tuga i nevolja razno-raznih. Još je veći problem kada svjetlo te zvjezde nadjača zasljepljujući sjaj neke naše sebične želje i žudnje... Kao i mudraci tada lako odlutamo do Heroda i to onda kada smo tako blizu Betlehemu. Herod je veliki simbol našeg vremena. On se naveliko raspitivao za djete. Tako je i naše vrijeme naizgled jako zainteresirano za Božić sa svim svojim ukrasima, kupovanjima i pjesmuljcima a zapravo želi ubiti djete, želi ubiti Božić.  
 
Čuvajmo djete u sebi jer samo tako možemo prepoznati doživjeti i biti obradovani Božićem. Samo to djete u nama vidjet će u Marijinim rukama djete kojemu se Majka raduje i Njime nas blagoslivlje. Upravo tu sliku Marije s podignutim djetetom Isusom gledam svaki puta nasuprot onog mog stola u biblioteci kraj kojega piše volim te. Blago svakome tko će ovoga Božića iz jaslica čuti i vidjeti upravo to: volim te toliko da me možeš uzeti u zagrljaj, da me možeš privinuti na grudi, da me možeš braniti i čuvati.

 

Da biste komentirali, prijavite se.