Božje osiguravajuće društvo

Vjerojatno ste ponekad u životu sreli ljude koji otvoreno ili prikriveno iskazuju svoje odbacivanje Boga i vjere u njegovu pomoć. Govore: a gdje je taj tvoj Bog kada smo okruženi tolikim zlom i nepravdom.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.sethskim.com ponedjeljak, 26. kolovoza 2013. u 20:22

Preuzeto iz Glasnika srca Isusova

Obično se naglašavaju najteži, tragični događaji nad kojima nam i samima ponestaju riječi: gdje je bio taj Bog kada je nastradalo ili poginulo moje dijete, gdje je bio kada sam ga molio za zaštitu mene ili nekog mi dragog, a dogodilo se suprotno, gdje je bio kada su poginule tisuće u ovom ili onom ratu ili prirodnoj katastrofi? Ako iz respekta prema žrtvama i nevolji nastradalih samo sućutno šutimo, negdje u sebi (a ponekad i naglas) nastojimo ipak nekako opravdati toga svog svemoćnog i svevidljivoga Boga. Najčešće (i najlakše) onako kako ga opravdavaju naši stari: vidiš sinko šta se radi – pa da neće krupu, pa da neće suša… No takva objašnjenja pale samo ako sami nismo egzistencijalno, osobno vezani uz dotičnu osobu ili mjesto na kojem se neka tragedija odigrala ili, ne daj Bože, kada se radi o nama samima. U tom slučaju i sami se počnemo pitati – pa gdje je taj Bog?

Nismo se tako dogovorili, Bože

Ni sam nisam pošteđen takvih trenutaka, ispita vjere prve vrste. Prvi put takva pitanja pojavila su mi se prije nekoliko godina nakon bizarne, besmislene smrti brata Rogera iz Taizéa. U svojim poznim godinama, kao nemoćni starac u invalidskim kolicima, pao je žrtvom napada nožem sulude žene u crkvi u kojoj su mnogi, uključujući i mene sama, tako opipljivo nalazili Boga. Taizé je postao mali svjetionik, malo proljeće Europe, kako je rekao bl. Ivan Pavao II. Zašto ga taj isti Bog nije zaštitio i podario mu smrt dostojnu biblijskih patrijarha, što je on, u modernom smislu, zapravo i bio - pitao sam se tada. Godine su prošle i za taj sam događaj našao neka „opravdanja“, no ljeto koje je za nama donijelo je dva nova događaja koja su mi ponovo ozbiljno postavile isto pitanje: zašto je Bog to dopustio?
Prije godinu ili dvije pisao sam o značenju i važnosti puta sv. Jakova na kojem se svake godine stotine tisuća ljudi iz cijeloga svijeta ponovo susreću s kršćanskim korijenima Europe. Nakon što sam ga i sam prije nekoliko godina prešao, ove godine bio sam pozvan u Santiago pomoći u duhovnom prihvatu hodočasnika. U pripravama na put iznenadila me vijest da je na samu uočnicu (vigiliju) blagdana sv. Jakova, upravo na ulazu u Santiago, u željezničkoj nesreći poginulo 79 ljudi. Kada sam nakon nekoliko dana došao tamo, saznao sam da je u nesreći poginuo i jedan svećenik s kojim sam trebao zajedno raditi. Dva dana nakon toga, upravo po onoj biblijskoj iz Knjige o Jobu, kada glasnici nesreće dolaze jedan za drugim (Job 2, 13-19), dogodila se teška autobusna nesreća kod Napulja u kojoj je poginulo 38 hodočasnika. Vraćali su se s hodočašća sv. patru Piu. Stjecajem okolnosti poznajem grad iz koga je bila većina žrtva, a u zagovor patra Pia i ja sam se više puta preporučivao, njegov me je život i te kako privlačio. Na kraju je ostalo pitanje: zašto ti ljudi nisu bili zaštićeni, zašto se to dogodilo baš tada i baš njima?

A zašto ne i ja?

Zid besmisla, ljudske patnje i tragedije ne poznaje razlike u narodima, vjerama i rasama. Stavlja nas na kušnju vjere kada vidimo da su naša uvjerenja da postoje mjesta i trenuci gdje moramo biti zaštićeni i gdje Bog mora djelovati - ipak samo naše ljudske projekcije. Daju nam shvatiti da moja istinska vjera započinje tek pred takvim zidom nelogičnosti, ostavljenosti i boli. Kada oko mene zaredaju tragedije i nesreće, kad se i na moju glavu sruše tjelesne ili duhovne boli - na koje kao da ni zagovori svetaca pa ni sam Bog prividno ne reagiraju - vjera počinje jednostavnim protupitanjem na ono tako ljudsko: zašto ja Gospodine?
Naravno, protupitanje je: a zašto ne i ja Gospodine? Budući da si me ostavio na životu, budući da si mi dao koru kruha i dovoljno vode, budući da si mi ostavio jedno oko ili jednu ruku ili već koji dio tijela, budući da si mi sačuvao ipak jednog prijatelja - za to mora biti razlog. Ja nikada neću moći odgovoriti zašto si dopustio smrt onih drugih, zašto si dopustio moj tjelesni hendikep ili materijalnu mizeriju koja me mori. No pitanje na koje moram i mogu odgovoriti jest zašto mi ipak pružaš šansu koju drugi nisu dobili. Naravno, uvijek mogu prezreti, da ne kažem pljunuti, i na takvu mizernu šansu i na takvog čudnog Boga, ali to nije odgovor, to je tek bijeg od mogućnosti da tu šansu iskoristim, da pomognem i sebi i drugima, osmislim svoj život u miru sa sobom i Bogom.
Nedavno sam počeo čitati sjajnu knjigu „Mali princ i pralja“ protugalskog isusovca Nuna T. de Lemosa. Čovjek u životu nije napisao ni jednu knjigu, a onda mu je ta doživjela više od 10 izdanja u manje od deset godina. Jedno od poglavlja nastoji pokazati naše krive slike o Bogu. U njemu skupina ljudi na jednoj terasi, koja se nadvija nad prekrasnim vrtom, čeka susret s Bogom licem u lice. Sjedokosa profesorica filozofije s knjigom „Traženje svetog“, priprosti radnik s molitvom „Anđele čuvaru mili“, mladi umjetnik s idejom da je sve lijepo zapravo božansko, starac s crnom torbicom punom dogmi i zabrana koje sve podsjećaju na vječnu osudu, mlada župna animatorica s gitarom i pjesmom o milosrdnom Bogu te konačno pisac kojeg ostala ekipa tek na kraju prepoznaje kao svećenika po jedva vidljivom križiću na reveru.
Za mnoge od tih (polu)krivih slika o Bogu znao sam i sam, ali, nalazeći se u slici svećenika koji i sam ima svoju krivu sliku - vidio sam da bi se moja mogla nazvati: Bog – osiguravajuće društvo. Svoju životnu premiju pod vidikom sakramenata i molitava redovito uplaćujem, pa valjda mogu očekivati da budem zaštićen u nesreći ili da mi se barem isplati obilna renta u vidu mira, zadovoljstva, ispunjenog i, ako je ikako moguće, lagodnog života. Zaboravio sam da je Bog preuzeo na sebe sav rizik kada mi je dao novu šansu i s njome opet svu moju slobodu da biram Njega baš onda kada mi se čini da nema izbora, da nema logike. Bog se upustio u najveći mogući rizik kada nam je dao taj izbor u kojem tjelesna smrt i patnja ništa ne mijenjaju. Zato i dalje želim biti osiguran kod Boga - ali ne od rizika života, nego od rizika životarenja po svojim zamislima i prohtjevima s kojima mogu izgubiti sve. 

 Arhiva članaka

Da biste komentirali, prijavite se.