Evanđelje Isusova djetinjstva

Svijećnica nas sve vraća u ono što nazivamo Evanđelje Isusova djetinjstva za koje mnogi katolici, tradicionalno tako biblijski nepoučeni, zapravo vrlo malo znaju. Ovo pišem ne iz želje da koga uvjerim kako je biblijski neznalica i u onim najjednostavnijim, običnom čovjeku najbližim događajima Isusova djetinjstva već da izazovem biblijsku glad, prijateljevanje i istraživanje svetoga teksta. Nema boljeg „starta“ od tih prvih događaja našega spasenja.
Autor: p. Antun Volenik Photo: www.svpetaripavao.hr ponedjeljak, 27. siječnja 2014. u 11:42

Preuzeto iz Glasnika srca Isusova

U mnogim našim primorskim krajevima poznata je uzrečica iz pučke meteorologije „Kandelora zima fora a za njo'n ide Sveti Blaž kaže da je laž.“ Svijećnica, tj. blagdan Prikazanja Gospodinova, budući da pada na početak veljače, 40-i dan nakon Božića navještao je i onaj prvi dah proljeća, ali i prevrtljivog vremena u tom mjesecu. Ovaj blagdan zajedno s blagdanom Navještenja Gospodinova (Blagovijesti) svojim sadržajem pripada grupi božićnih blagdana izvan božićnog blagdanskog kruga.

Prema starozavjetnim kultskim propisima o čišćenju (Lev 12,1-2) žena se smatrala nečistom pa je 40 dana nakon rođenja dječaka i čak 80 dana nakon rođenja djevojčice morala za svoje očišćenje predati svećeniku ovcu i goluba a ako je bila siromašna, samo dva goluba kao okajnicu. Službeno, božićno vrijeme završava blagdanom Krštenja Gospodinova. Kao da su se i liturgijski stručnjaci držali one narodne: 'Krsti ga što prije, pa nećeš valjda nekrsta do 30-te držat' u kući!" Ipak, Svijećnica nas sve vraća u ono što nazivamo Evanđelje Isusova djetinjstva za koje mnogi katolici, tradicionalno tako biblijski nepoučeni, zapravo vrlo malo znaju.

Mnogi će se pobuniti na ovu tvrdnju i konstatirati da ako nešto iz Biblije znaju  - onda su to božićni događaji. No najjednostavnija pitanja poput: tko spominje pastire a tko mudrace, tko je otac sv. Josipu po Luki a tko po Mateju (vjerojatno ni znali niste da se navode različita imena), gdje je Herod zločest a gdje se tek jednom spominje, tko govori o volu i oslu u jaslicama (a nije evanđelista)… Sve ovo pišem ne iz želje da koga uvjerim kako je biblijski neznalica i u onim najjednostavnijim, običnom čovjeku najbližim događajima Isusova djetinjstva već da izazovem biblijsku glad, prijateljevanje i istraživanje svetoga teksta. Nema boljeg „starta“ od tih prvih događaja našega spasenja.

Odakle si ti?

Prije nešto više od godinu dana, tada još aktualni papa Benedikt XVI. objavio je zadnji dio svoje trilogije o Isusu iz Nazareta pod nazivom Djetinjstvo Isusovo. Od sve tri knjige ova je najkraća i najjednostavnija. Ipak, na hrvatskom jeziku mi već odavno imamo djela na ovu tematiku iz naše franjevačke biblijske škole kao što su Evanđelje Isusova djetinjstva od C. Tomića, Evanđeoska predpovijest J. Fućaka i naravno Svijeta Razveselitelj B. Dude. Evanđelja nam o tim prvim mjesecima i godinama Isusova zemaljskog života govore istovremeno i tako puno i tako malo.

Toliko puno da se o tome mogu knjige pisati ali da svako malo dijete to otajstvo može razumjeti te malo, jer je u prvim stoljećima kršćanstva to tajnovito vrijeme toliko draškalo ljudsku maštu da je nastao cijeli niz apokrifa, nekanonskih izvještaja upravo na tu temu.

U cijeloj šumi takvih fragmenata ili cijelih naracija izdvajaju se i ona koja su posebno usmjerena na Isusovo djetinjstvo kao što su: Jakovljevo protoevanđelje, Pseudo-Matejevo evanđelje, Tomina povijest djetinjstva (više verzija), Arapsko evanđelje djetinjstva. Latinsko evanđelje djetinjstva, iz navoda poznajemo Evanđelje Hebreja, Evanđelje Nazarećana i Evanđelje Ebionita, očuvano je i Evanđelje Egipćana.

Ako do sada, čitajući ovaj tekst niste i sami uzeli Bibliju u ruke - evo vam prilike. Potrebno je samo malo pogledati na početak Mateja i Luke i pratiti dvije posebne naracije nadahnute istim Duhom. Papa emeritus svoju knjigu započinje pitanjem iz Ivanova evanđelja „Odakle si ti?“ To nije bilo jasno ni Pilatu koji je postavio to pitanje, ali ni tolikima koji su bili svjedoci prvih Isusovih mjeseci i godina. Prepoznaju ga tek rijetki: Josip (koji to pokazuje dijelom ali ne i riječju), Elizabeta kojoj to sugerira mali Ivan po srcem, pastiri i mudraci te konačno Šimun i Ana. Ukoliko strogo slijedimo evanđeoske izvještaje vidjet ćemo da je jedini Šimun taj koji i uzima malog Isusa u naručaj. Kod Luke on, iako Židov, predstavlja i sve one narode za koje mali kralj dolazi. Zato Šimun u svojoj pjesmi izriče one riječi citirajući Izaiju proroka: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svijetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.“ Šimun iščekuje utjehu Izraela. Sveti Luka koristi istu riječ koju će Ivan izabrati da nam opiše Tješitelja – Duha Svetoga. U doticaju s Duhom, s Isusom u naručju on se okreće Mariji, koja je od začeća do svojih najintimnijih dubina puna Duha Svetoga i blagoslivljajući prorokuje o budućnosti Djeteta i Majke. Tu dolazimo do centralne poruke ovoga blagdana važnog i za naše vrijeme – znak osporavani. Tisuće su ljudi i tada okruživali Isusa, ali ne samo da ga nisu prepoznali nego, znamo to dobro, mnogi su ga i odbacili. Izazov je to za svaku generaciju i za svako vrijeme.

Kroz Šimunovu i Aninu radost i zahvaljivanje, ali i kroz navještaj Marijina sutrpljenja, za nas otkriva se i naš put otkrivanja Krista i uzimanja malog Boga u naručje. I to ne samo jednom i ne samo da bi se malo poigrali s njime. To je čin kojim privijamo Boga uza se i nosimo ga kroz život. U radostima i trpljenjima koja onda dijelimo s Njim i On s nama možemo osjetiti kako božansko dijete i u nama raste i jača i puni nas mudrošću i milošću Božjom (usp Lk 2,40).

Arhiva članaka

Da biste komentirali, prijavite se.