Kako su se katolici učili dijalogu

Naš papa Franjo možda neće uspjeti nadmašiti sv. Ivana Pavla II. u broju proglašenih svetaca i blaženika (sveti je papa u tome rekorder s preko 1800 novih zagovaratelja), ali svakako je dobro krenuo. U godinu dana dva svoja prethodnika, Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. proglasio je svetima, a 19. listopada papu Pavla VI. proglasit će blaženim.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: galleryhip.com petak, 22. kolovoza 2014. u 17:06
Dogodit će se to na kraju Izvanredne biskupske sinode za obitelj (te sinode ustanovio je Pavao VI. na molbu koncilskih otaca 1965.), a ne manje važno jest i čudo koje je dovelo do beatifikacije. Radi se o čudesnom izlječenju djeteta čijoj su majci liječnici savjetovali da ga pobaci budući da su otkrili malformacije. Ipak, majka je poslušala savjet jedne redovnice koja je poznavala papu Montinija te nastavila trudnoću moleći za čudo po njegovu zagovoru. Dijete je rođeno zdravo, a medicinskog objašnjenja nije bilo. Taj događaj duboko je povezan s vrlo poznatom enciklikom Pavla VI. Humane vitae koja je usmjerila cijelo papinstvo u borbu za civilizaciju života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.

Kada bi trebalo izdvojiti jednu riječ koja je ne samo obilježila pontifikat Pavla VI., već obilježila i Crkvu današnjice onda je to poziv na dijalog koji je u središtu njegove prve, nastupne enciklike Ecclesiam suam. Ove retke pišem upravo na 50. obljetnicu njezina objavljivanja, blagdan Preobraženja Gospodnjega. Sv. Ivan Pavao II. u jednom je prisjećanju na papu Montinija izjavio: „Shvaćanje dijaloga kao načina i postupka u odnosu sa suvremenim društvom zauzima veliki dio dokumenta. Stoga je enciklika Ecclesiam suam često nazvana Enciklikom dijaloga koja je i danas sačuvala svoju važnost.“ (Angleus 2. 8. 1998.)

Na kraju toga dijaloga nalazimo i završno, najopširnije poglavlje s naslovom Dijalog kao evangelizacija: Božja poruka u ljudskom govoru. U trenutku kada je enciklika objavljena još nisu bili ni izglasani svi dokumenti Drugog vatikanskog koncila i mnogi su se pitali hoće li novi papa samo i dalje „otvarati prozore i dovoditi svježi zrak“ ili skroz otvoriti i sva vrata. Novu, Koncilsku Crkvu papa je oslikao u dijalogu sa svijetom, baš sa svima, ne čekajući da netko postane „dostojan“ toga dijaloga jer on „nije ovisio o zaslugama onih kojim se obraćao, nije se mjerio prema mogućem uspjehu ili neuspjehu, jer ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni (Lk 5,31). Stoga ni naš razgovor ne smije znati za granice ni za računicu“. (ES br. 76) Još i danas mnogi bi htjeli Crkvu – tvrđavu koja puca po svojim neprijateljima. Takvima je papa još prije pedeset godina poručio da Crkva ne želi odnose sa svijetom svesti na najmanju mjeru da bi bila što dalje od njega niti si uzeti za zadaću da samo pronalazi zla u tom svijetu, da na njih baca prokletstvo i protiv njih zameće križarske ratove. (br 80)

Krugovi dijaloga

Papa govori o „krugovima dijaloga“, a počinje od onih s kojima je dijalog težak, gotovo nemoguć. Slavna je papina izjava: „Nitko nije neprijatelj osim onoga koji to sam želi biti“ (br 96). Tu misli na poricatelje Boga koje, s pravom, različito kvalificira, a ateistički komunizam i jasno izdvaja. Radikalno drugačiji od svojih prethodnika papa kaže da se ne radi toliko o papinskoj osudi, već o tome koliko se oni sami suprotstavljaju Crkvi i u praksi je tlače. Iako priznaje da je dijalog u takvim prilikama gotovo nemoguć, ipak će reći: „Za onoga koji ljubi istinu, diskusija je uvijek moguća. No zapreke moralne naravi silno povećavaju teškoće jer nema dostatne slobode ni u mišljenju ni u djelovanju…“ (br 105) Toga se treba držati i danas: s ateizmom nema dijaloga, s ateistima dijalog je moguć.

Drugi krug dijaloga jest s onima koji vjeruju. Tu papa kratko govori o predstavnicima različitih nekršćanskih religija, a puno više prostora posvećuje dijalogu s odijeljenom braćom – kršćanima. Iako govori o „žudnji da ih zagrlimo u savršenom jedinstvu vjere i ljubavi“ (br 112), isto se tako osvrće i na poteškoće, ponajprije glede Petrove pastirske službe pa tu citira i sv. Jeronima „da bi u Crkvi bilo toliko raskola koliko je svećenika“. (br 113) S papom Pavlom VI. katolici su se počeli učiti pravom ekumenskom dijalogu, no od svađe i prkosne šutnje do plodova dijaloga očito treba malo više od pedeset godina.

Konačno posljednje – ili možda baš prvo područje dijaloga jest „dijalog između sinova Kuće Božje“, tj. dijalog u Katoličkoj Crkvi (br. 116). Kako je u predgovoru hrvatskom izdanju ove enciklike napisao p. Bonaventura Duda (koji ju je i preveo), Koncil, a osobito kasniji dokumenti Pavla VI., „pokrenut će na dijalog svu Crkvu s vrha na dno i u sva četiri vjetra: papu i biskupe – biskupe međusobno – biskupe sa svećenicima, redovnicima, laicima – svećenike, dijecezanske i redovničke, svake za se i međusobno – tako i laike uzajamno.“

Pedeset godina kasnije smijemo se zapitati: je li to (još uvijek) baš tako? Znamo li mi katolici dijalogizirati međusobno? Ne tek naređivati ili izvršavati, ne tek čuti pa činiti „po svome“, nego kao odrasli ljudi, muževi i žene, punopravni članovi Crkve, svaki u svom staležu iznositi i čuti argumente, probleme, žalosti i radosti Božjega naroda kojemu svi pripadamo. Možda baš i ne najbolje, ali budući je blaženik široko otvorio vrata dijalogu u Crkvi i ona se više nikada neće moći zalupiti. Dijalozi poput onoga pape Franje sa žrtvama svećenika pedofila pokazuju da u tom dijalogu ne smije biti tabu tema, da je on često težak i izazovan, ali tako potreban ukoliko želimo Kristovom ljubavlju liječiti i evangelizirati prvo sebe, a onda i sav svijet.


Preuzeto iz Glasnika srca Isusova

Arhiva članaka
 
Da biste komentirali, prijavite se.