Listopadske svete žene

Na moju osobnu duhovnost ali i na dublje teološko-egzistencijalno razumijevanje i Krista i njegove Crkve uvelike su utjecale svete žene, sve odreda redovnice kojima i posvećujem ovaj članak. Zanimljivo, čak četiri slave se upravo u listopadu i to me nadahnulo da ih ovdje zajednički prikažem iako su živjele u različitim stoljećima i pripadale različitim narodima.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.littlechurchonthelane.com srijeda, 25. rujna 2013. u 21:26

Preuzeto iz Glasnika srca Isusova

Ovoga puta moram početi prilično neskromno. Ne zamjerite, nadam se da ćete razumjeti zašto. Naime, u zadnje vrijeme nekoliko kolega isusovaca prenijelo mi je komplimente o ovim mojim kolumnama u Glasniku. No, onda sa smiješkom dodaju kako su te pohvale čuli ponajviše od časnih sestara i pobožnih vjernica. Razmišljajući što pisati za ovaj listopadski broj vašeg omiljenog duhovnog časopisa uvidio sam zašto je tomu tako. Na moju osobnu duhovnost ali i na dublje teološko-egzistencijalno razumijevanje i Krista i njegove Crkve uvelike su utjecale svete žene, sve odreda redovnice kojima i posvećujem ovaj članak. Zanimljivo, čak četiri slave se upravo u listopadu i to me nadahnulo da ih ovdje zajednički prikažem iako su živjele u različitim stoljećima i pripadale različitim narodima. O svakoj od njih mogu se napisati knjige a ja ću pokušati izdvojiti tek po jedan mali detalj koji ih čini tako posebnima.

Dvije Terezije

Svakog prvog listopada s velikim osmjehom pogledam na kalendar. Iako slabo pamtim datume, rođendane i obljetnice nepogrešivo znam: danas je moja „Mala“ – „oborila me s nogu“ tek jednom rečenicom. Ali pođimo od početka… O sv. Tereziji od Djeteta Isusa i Svetoga Lica - ili kako je se „od milja“ naziva - o sv. Maloj Tereziji dovoljno je reći: karmelićanka, najmlađa naučiteljica Crkve, zaštitnica misija i autorica Povijesti jedne duše. Napisala je ona još dosta toga, npr. zbirku pjesama, ali u povijesti duhovne literature ostavila je neizbrisiv trag upravo svojom autobiografijom koju je, kako sama svjedoči, pisala iz poslušnosti. Tri su to nevelike bilježnice koju su kasniji izdavači spojili u jedno a u tzv. Manuskriptu B skrivaju se retci koji su me ponajbolje naučili ljubiti Crkvu. Naime, sveticu je dugo mučilo pitanje koje je njezino mjesto i uloga u Crkvi budući da se nalazila u svemu pa je željela biti i misionarom, i svećenikom i mučenikom i prorokom i učiteljem. Odgovor je uporno tražila u Svetomu pismu. Konačno joj je, dok je čitala Himan ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima, sinulo da mistično tijelo Crkve ima udove koje pokreće Srce puno ljubavi. Tu izriče svoju slavnu rečenicu: U srcu Crkve moja majke ja ću biti ljubav jer ona pokreće sve udove toga tijela. Crkva je za mene (pre)dugo bila tek organizacija ili zgrada čiji sam član ili u kojoj „radim“ . Znao sam ja i za Saborske pojmove o Crkvi kao Božjem narodu i trostrukom Kristovu dostojanstvu svakog kršćanina ali tek ovi retci zorno su mi pokazali da smo Crkva svi mi okupljeni Kristovom ljubavlju. Otkrio sam da i ja mogu ljubiti u Crkvi i mogu ljubiti Crkvu. Dalje je ekleziologija (teološka grana o Crkvi) išla lako. U praksi, kao i uvijek, sve ide malo teže…

Duhovna majka ove Male naziva se, svi to znamo, Velika Terezija. Slavimo je usred ovog mjeseca – 15. listopada. U malenoj slavonskoj crkvi, njoj posvećenoj, i ja sam činio prve djetinje duhovne korake. Njezin Moj život, iz kojeg sam jedva što razumio, pratio sam u danima pred novicijat. Njezin sam Zamak duše nekoliko puta pokušavao čitati kao bogoslov uvijek frustriran što sam tek u onom opkopu Zamka punom gmizave gamadi koja simbolizira požudu i grijeha. No, ta prva žena naučiteljica Crkve imala je „čarobne riječi“ kojima je prvo ušla u moje srce da bi se mogla otvoriti i pamet. Bile su upakirane u nježnu melodiju taizéovske pjesme Nada et turbe. Iako bi mi je, kao isusovcu, španjolski jezik trebao biti blizak i familijaran ipak mi je to postao tek po ovoj prekrasnoj Terezijinoj molitvi koju i danas rado pjevam i molim. Donosim je ovdje u hrvatskom prijevodu koji nažalost ne može odraziti snagu, kratkoću i odrješitost originala koji tako dobro odražava Terezijinu dušu a meni i tebi pokazuje svu glupost dnevne brige oko nepotrebnih stvari:
Neka te ništa ne zbuni, ništa ne uplaši! Sve prolazi. Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti. Strpljivost sve postizava. Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje. Bog je jedini posve dostatan.

Božje milosrdno srce

Drugi dvojac čine dvije svetice koje također dijele stoljeća, jezik pa čak i različite karizme redova kojima su pripadale a opet upravo je po njima Isus, još jednom „zagarantirao“ svoju ljubav i milosrđe prema grešnicima. Prva sv. Margareta Marija Alacoque, koju slavimo 16. listopada, u nekoliko glavnih viđenja, koja su se zbivala uglavnom petkom doživjela Isusov poziv da svijetu objavi tajnu njegova Srca koje gori od ljubavi za nas. Zanimljivo u povijesti kršćanske duhovnosti vrlo brzo počelo se govoriti o Božjoj pravednosti, kazni, paklu i muci no bilo je potrebno šestnaest stoljeća, i Isusova osobna gesta, da bi kršćanstvo duboko prihvatilo istinu da njegov Bog ima Srce za čovjeka i to Srce ranjeno ljubavlju koje ne prestaje ljubiti. Na isti način možemo shvatiti i „tajnu“ sv. Faustine Kowalske koje se spominjemo 5. listopada: kršćanstvu je trebalo 20. stoljeća i opet osobni Isusov zahvat da bi do kraja prihvatio činjenicu da je njegov Bog milosrdni Bog čije se zrake milosrđa prosiplju na sav svijet. Tek kad su se ove dvije objave „spojile“ i u mojoj glavi i srcu shvatio sam ključ za pristup mnogim ranjenim i rastuženim srcima.

Jedan imendan

Kada već govorimo o svecima ovoga mjeseca, moramo na kraju spomenuti i jedan važan imendan. Naime, 4. listopada slavimo sv. Franju Asiškog čije ime sada nosi i jedan papa. Od toliko toga što nam Franjo poručuje riječju i životom možda je najprimjerenije završiti s riječima koje je i papa Franjo citirao u jednoj od svojih prvih propovijedi, 14. travnja ove godine. Riječ je o preporuci koju je Franjo dao svojoj braći za propovijedanje: „Navješćujte evanđelje i, ako je potrebno, koristite riječi.“ Papa Franjo dobro je shvatio ovu poruku pokazujući to kroz velik broj malih i velikih gesta koje govore i svjedoče više od bilo kakvih riječi. Dva nas Franje, sa svima svetima, opet izazivaju: krenimo živjeti svetost na koju smo pozvani, više dijelom – manje riječju; više pjesmom i zahvalom – manje kuknjavom i depresijom.

 Arhiva članaka

Da biste komentirali, prijavite se.