Moram li biti katolik da mogu činiti dobro?

Svi su ljudi pozvani činiti dobro i izbjegavati zlo, poručuje Papa. Isto Papa kaže i za onog tko nije kršćanin, te nadalje upozorava da zatvaranje u uvjerenje da svi drugi izvan našeg kruga ne mogu činiti dobro, stvara zid koji nas vodi k ratu, pa i onim ratovima koji su izravno nijekanje Boga – kada se ubija u Božje ime.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 28. lipnja 2013. u 00:00

Preuzeto iz Glasnika srca Isusova

Jedne naše dnevne novine krajem svibnja donijele su veliki naslov razvučen preko dvije stranice: “Nemoguće? Bura zbog riječi pape Franje da dobri ateisti mogu u raj”. Iako je članak, kako smo već navikli kada su Papa i Katolička Crkva u pitanju, intoniran senzacionalistički, ipak svjedoči o (barem) dvije pomalo iznenađujuće činjenice. S jedne strane stječe se dojam da je sadašnji papa zanimljiv novinarima čak i onda kad govori na svakodnevnoj misi s tek nekoliko vatikanskih službenika i zaposlenika. S druge strane radi se o jednoj zapravo vrlo teološkoj (stručno bi rekli soteriološkoj) temi koja je ipak dovoljno izazovna da se o njoj javno piše, a time i senzibilizira običnog čovjeka, vjernika ili ne, za takav sadržaj vjere.

Što je Papa zapravo rekao?

Komentirajući dnevna misna čitanja na ranoj jutarnjoj misi 22. svibnja u kapeli Kuće sv. Marte papa Franjo progovorio je nadahnut evanđeoskim odlomkom iz Markova evanđelja u kojemu se apostoli tuže na nekoga tko, iako ne slijedi Isusa, izgoni zle duhove, a Isus to dopušta riječima „Tko nije protiv nas za nas je“ (Mk 9,40).
Na svoj prepoznatljiv, direktan način, papa progovara o ovom tekstu sljedećim riječima: „Ako nije jedan od nas, ne može činiti dobro“, misle učenici koji su bili „netolerantni, smatrajući da oni posjeduju istinu, uvjereni da svi oni koji ne poznaju istinu ne mogu činiti dobro.“ Pa ipak papa je naglasio da je „mogućnost činjenja dobra nešto što svi imamo“ kao osobe stvorene na sliku Božju. Svi su ljudi pozvani činiti dobro i izbjegavati zlo, veli papa. No neki bi mogli reći: „Ali oče, taj nije katolik! Ne može činiti dobro! Da, može činiti. Mora činiti.“ Isto papa kaže i za onog tko nije kršćanin, te nadalje upozorava da zatvaranje u uvjerenje da svi drugi izvan našeg kruga ne mogu činiti dobro, stvara zid koji nas vodi k ratu, pa i onim ratovima koji su izravno nijekanje Boga – kada se ubija u Božje ime.
Papa dalje nastavlja: „Gospodin nas je baš sve otkupio Isusovom krvlju: sve, ne samo katolike. Sve! 'Oče, a ateiste?' I njih. Sve! A ta krv nas čini djecom Božjom prve kategorije! Stvoreni smo kao djeca na sliku Božju i Kristova nas je krv sve otkupila! I svi mi imamo obvezu činiti dobro. Vjerujem da zapovijed činiti dobro može biti pravi put prema miru. Ako mi, svatko na svoj način, činimo dobro za druge, onda ćemo se tamo i susresti; čineći dobro, polagano, laganim tempom, malo-pomalo stvaramo kulturu susreta: a susret toliko trebamo. Susretati se čineći dobro. 'Ali ja ne vjerujem, oče, ateist sam!' Ali činiš dobro, tamo ćemo se naći!“ (Izvor: Radio Vatikan)

Nemoguća misija

Te Papine riječi zaista se mogu tumačiti u svjetlu Pastoralne konstitucije Gaudium et spes – Radost i nada o Crkvi u suvremenom svijetu. Tu se, govoreći o kršćaninovu novom životu u Kristu, baš nakon poglavlja o ateizmu, doslovno kaže: „To ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje. A budući da je Krist umro za sve i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, moramo držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na načni koji je Bogu poznat, pridruže tom pashalnom misteriju.“ (GS 22) Ovo je dobro zamijetio p. Bonavnetura Duda u maloj crtici koja je izašla uz gore spomenuti članak.
No ono što je papa zaista htio reći nešto je posve drugo od pitanja da li se i ateisti spašavaju ili ne. Htjeli ili ne, vječno spasenje i tako, na kraju, moramo prepustiti Gospodinu. On zapravo govori o kulturi dijaloga, o mogućnosti da se ovdje na Zemlji svi, baš svi ljudi, bez obzira na političko ili vjersko uvjerenje, mogu udruživati i zajedno raditi, dijalogizirati oko dobra, oko tog duboko ljudskog imperativa u nama (i početka svakog morala) – čini dobro, a izbjegavaj zlo.
Ovu papinu kratku homiliju trebamo tumačiti u svjetlu jednog drugog dokumenta koji nas također vraća u duh Drugog vatikanskog koncila. Radi se nastupnoj enciklici pape Pavla VI. Ecclesiam suam – Crkvu svoju, izašloj davne 1964. a na hrvatski objavljenoj i više puta komentiranoj upravo marom p. Dude 1979. Zašto spominjem taj prastari dokument iz naftalina, za koji ni mnogi svećenici nisu čuli ili su ga davno zaboravili? Zato što papa Franjo očito nije! Teško je naći neko drugo djelo crkvenog učiteljstva koje tako goruće poziva na dijalog sa svima kao što je to treći dio navedene enciklike; kao što i Pavao VI. kroz jedan podnaslov sugerira – dijalog je put evangelizacije. Papa Franjo u mnogome podsjeća na ponovo otvaranje prozora i pružanje ruke – kao što je i Pavao VI, misleći na stoljetni oprez Crkve prema drugima, u toj enciklici rekao: „Crkva bi te odnose mogla svesti na najmanju mjeru da bi bila što dalje od profanog svijeta. Jednako tako mogla bi sebi uzeti za zadaću da pronalazi zla u tom svijetu, da na njih baca prokletstvo i protiv njih zameće križarske ratove.“
Pavao VI. tada, a papa Franjo danas, itekako su svjesni da taj dijalog i zajednički rad za dobro čovjeka, osobito s onima koji ne vjeruju ili niječu vrijednosti vjere i kršćanstva, uopće nije lak. Dovoljno je pročitati samo nekoliko brojeva navedene enciklike koja nam je dragocjeni putokaz zašto i kako se Crkva okrenula dijalogu unatoč svemu. Papa Franjo opet je, na sebi svojstven jednostavan i narodski način, ukazao na tu teškoću. Zazvavši sv. Ritu (u Latinskoj Americi i u Italiji ona ima status kakav sv. Ante ima u nas) rekao je: „Danas je sv. Rita, zaštitnica nemogućih stvari, a sve ovo izgleda nemoguće. Zamolimo njezin zagovor da bi svi, baš svi činili dobro i nalazili se u tome djelovanju… To je obiteljski posao jer smo svi djeca Božja: svi, svi! A Bog nam svim želi dobro – svima!“ Na kraju je Sv. Otac još jednom zazvao zagovor sv. Rite za tu nemoguću misiju – i na svoj način izazvao sve nas da ne posustanemo činiti dobro sa svima onima s kojima se na drugi način možda nikada ne bismo susreli.

 Arhiva članaka

Da biste komentirali, prijavite se.