Nemam pametnijeg posla…

… pa pišem o vjeri. Svima koje ova rečenica (razumljivo) sablažnjava, odmah ću dati i odgovor što me je to nagnalo da ju napišem kao naslov ovoga članka.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: Arhiva subota, 23. studenog 2013. u 07:31

Preuzeto iz Glasnika srca Isusova

Vjerujem da svi vi, redoviti čitatelji Glasnika, rado pročitate svoj omiljeni list od korica do korica. Tako ste zasigurno primijetili kako je naš urednik svoj prošlomjesečni uvodnik započeo pitanjem: „Zašto pišem o vjeri?“ govoreći o plodovima Godine vjere koja je upravo završila. Glasnik ide na mnoge adrese, pa ga tako i na jednom našem visokoškolskom katoličkom učilištu, uz drugu literaturu, studenti mogu prelistati i pročitati što je za svaku pohvalu. No, upravo na prvoj stranici toga broja neki, očito dokoni, student nadopisao je odgovor na urednikovo pitanje. Odgovor je glasio, možda već pogađate – zato što nemaš pametnijeg posla.

Studenti eto (i ne samo na ispitima) znaju napisati svakakve gluposti, a papir naravno sve trpi, no ovaj banalni primjer ipak svjedoči kako je vjera za mnoge bezvezna, nepotrebna i opterećujuća stvar prošlosti. Za dokaz toj tvrdnji nisam trebao ići daleko od spomenutog, anonimnog studenta. Živim naime u zgradi, nekadašnjem sjemeništu, čiji je velik dio iznajmljen tzv. Euro kampusu koju čine škole na francuskom i njemačkom jeziku u Zagrebu. Zamislite, nekada ljuti protivnici sad već i škole imaju zajedno, naravno sljedeća svaka svoj nacionalni program. Veći dio osoblja također je iz matičnih država iako i puno hrvatske djece, čiji si roditelji to mogu priuštiti, pohađaju ove škole. Jedan od suradnika je i mladi informatičar iz Grenoblea, komunikativan tip s kojim rado popričam. Prije nekog vremena vraćao sam u knjižnicu puno knjiga te me je on, onako usput, zapitao što će mi, uz internet, tolike knjige. Kada je čuo da završavam doktorat ustvrdio je kako smo svi mi svećenici koje je upoznao tako pametni. Malo je zastao i onda, kao da se nije mogao suspregnuti, s ironijom doda:
 - „A ipak vjerujete u Boga“.
Kao pravi isusovac ni ja se nisam mogao suspregnuti da mu ne odgovorim s protupitanjem:
-    „U nešto se mora vjerovati. Vjeruješ li ti bar u samoga sebe?“
Kratko je razmislio a onda je oborena pogleda rekao:  
-    „Pa baš i ne."

Mislim da i provokativna bilješka na stranici Glasnika isto kao i ironična primjedba mladoga Francuza svjedoče zapravo isto: vjera, odnosno nevjera uznemiravaju čovjeka. Odnosno da budemo jasniji: vjera u Boga, dobro, ljubav, drugoga čovjeka pa i sebe samoga duboko smiruju čovjeka jer mu daju unutrašnji smisao i osmišljavaju njegov život. Nevjera, s druge strane dovodi u pitanje smisao samoga života i zato, nužno, moderni čovjek, praktični nevjernik, mora bježati od sebe i svojega života u neki izmišljeni život bez pravih vrijednosti.

Sići u sebe

Priprema ovoga članka poklopila se s nedjeljom kada čitamo evanđelje o cariniku koji, iako grešnik koji na svoj način pljačka vlastiti narod i pomaže onomu koji taj narod ugnjetava, ipak biva izabran ugostiti Isusa. Mi danas ne znamo što nas više boli: ili oni „naši“ koji su s tolikom pomamom grabili za sebe ili oni iz bivših država koji su pljačkali i varali za druge. Zato nam je lako posadašnjiti Zakeja i istovremeno nam se čini tako čudno i sablažnjivo da Isus baš njega bira. Iako nam ovaj događaj daje puno misliti o tome kako nas novac, bilo da je u pitanju velika ili mala suma, lako može zarobiti  i nama vladati, postoji u ovom događaju nešto još važnije. U Zakejevu susretu s Isusom čujemo riječi koje sve mijenjaju: „Siđi žurno, danas mi je proboraviti u tvojoj kući“ (Lk 19,5). Naravno, ove riječi možemo shvatiti doslovno, kako nam i evanđelje dalje svjedoči – Isus odlazi u carinikovu kući gdje ovaj doživljava obraćenje, potpuni preokret svoga života. No te riječi možemo shvatiti i dublje – Siđi u sebe, siđi u dno svoga bića i naći ćeš me. U Zakejevu slučaju to je bilo relativno lako – ta on je i tako tražio Gospodina, želio ga je vidjeti. Moderni (mladi) čovjek živi u vremenu gdje je Bog već odavno proglašen mrtvim ili barem tako onemoćalim da se s njim ne isplati ozbiljno surađivati. On živi u vremenu koje mu ne dopušta da bude sam sa sobom, da siđe u sebe. Jer – što se tada događa? Vlastita praznina, vječna pitanja smisla moga vlastitog života i bivovanja tupo odjekuju tražeći odgovora. Ukoliko se tada ne upali barem malo svjetlo nade i vjere čovjek mora ponovo jurnuti iz sebe, pobjeći od sebe u zabavu, zarađivanje, trošenje zarađenoga, isprazne priče, TV serije, plač kod većine žena i nemoćnu psovku kod većine muškaraca…

U sebi stvarno možemo naći Boga, jer smo po Isusovu Utjelovljenju i milosti krštenja postali njegova djeca, ali prije toga moramo se usuditi sići u sebe, usuditi se pogledati vlastite dubine, praznine i ponore i napraviti taj korak vjere u vlastito ništa. Nakon toga vjera postaje najvažniji posao u životu jer samo ona svakom drugom poslu, kao i životu samom daje smisao.

Arhiva članaka

Da biste komentirali, prijavite se.