Puna čaša vode ili kako se Presveto Trojstvo odlučilo za Utjelovljenje

Predanje ljudima i Bogu ne znači da svojom velikom aktivnošću i samoodricanjem trebam kupiti nečiju (ili Božju) pažnju i ljubav. To znači tek odricanje od svoga plana što je za mene dobro, lako i ugodno te stavljanje Božjih vrijednosti zaista u prvi plan.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 21. prosinca 2012. u 00:00

Preuzeto iz Glasnika srca Isusova

Jeste li primijetili da neki ljudi ne podnose (da ne kažem mrze) Božić i sve ostale pred- i pobožićne aktivnosti? Neki se tih dana plaše i nastoje ih izbjeći i marginalizirati. Na raznorazne načine. Moram priznati da, kroz dugi niz godina, ni sam nisam znao što ću sa sobom na dan Božića. Kad sve pripreme prođu, zornice se odsluže, mnoge ispovjedi odslušaju, međusobno si čestitamo nakon polnoćke i jutarnjih božićnih misa, ostajala je uvijek neka samoća koju nije mogao prikriti ni dobar božićni ručak ni iskreni pozivi i čestitke rodbine, prijatelja i subraće. Nešto je nedostajalo. Zanimljivo, takvi osjećaji samoće pojavljivali bi se puno jače za Božić, za Uskrs bih se puno lakše s njima nosio. Vrlo brzo morao sam si priznati da su ti osjećaj povezani sa življenjem, odnosno neživljenjem moga celibata, beženstva kao svećenika i redovnika. Kao i za mnoge druge i za mene je taj celibat bio samo gorka činjenica da ću zapravo zauvijek ostati sam. Kakva glupost! No to mi nitko nikad nije rekao. Valjda se podrazumijevalo da istinski razumijem što je celibat. Možda sam prespavao lekciju o celibatu u novicijatu i bogosloviji. Zapravo ne sjećam se da smo imali taj predmet…

Predaj se srce


Sada znam da je sve u predanju, istinskom i potpunom. Dugo godina nisam zapravo niti znao i niti se mogao potpuno prepustiti, predati svojoj Družbi Isusovoj, ljudima u crkvenim zajednicama i župama u kojima sam djelovao, poslu, znanstvenom ili pastoralnom s kojim sam se u dano vrijeme bavio… Upravo zato za svaki Božić čekao sam zapravo nešto za sebe i krivio druge (pa pomalo i Boga) zašto i ja ne dobivam dovoljno ljubavi, pažnje i (materijalnih) božićnih znakova koji bi tu ljubav i pažnju „utjelovili“, dokazali i pokazali. Kao i uvijek, još jednom moram priznati da problem nije u drugima (pa ni u Bogu), već u meni i mom poimanju onoga što znači božićna radost i „osjećaj“ Božića, jednom riječju kako se na Božić ne osjećati sam, pa i onda kad si okružen s puno ljudi. Predanje ljudima i Bogu ne znači da svojom velikom aktivnošću i samoodricanjem trebam kupiti nečiju (ili Božju) pažnju i ljubav. To znači tek odricanje od svoga plana što je za mene dobro, lako i ugodno te stavljanje Božjih vrijednosti zaista u prvi plan. Trebalo mi je podosta vremena kako bih otkrio da je prva Božja vrijednost, ono najdragocjenije u Božjim očima, upravo čovjek i onaj prvi do mene, ali i ja sam – uistinu moram poštivati samoga sebe jer sam dragocjeno jedinstveno Božje dijete.

Tek tada ponašanje tog istog Boga koji se odriče svoga „lagodnog“ života „tamo gore“ i silazi da bude jedan od nas – do kraja, do križa – „ovdje dolje“ počinje imati nekoga smisla. Tada čak i sve one „limunade“ o Božiću pod vidikom krasnih pričica, bijelog Božića, svih mogućih karitativnih akcija tokom adventa (kao da potrebnih nema i tokom godine), prigodnih pjesma i filmova, pa čak i prerano okićenih trgovina i ulica, ne budi onaj poznati osjećaj odbacivanja i banaliziranja „ah, evo nam još jednog Božića.“

Na takvo predanje može se odlučiti samo odrastao, zreo i slobodan čovjek. Nisam znao da ću morati „ostarjeti“ da bih se zaista i mogao za tako nešto odlučiti. Nije dosta takvo predanje zaželjeti, nije dosta to samo izreći, potrebne su duge godine da bi se takvo predanje moglo i živjeti. Možemo se tada lako zapitati: a što je Gospodina motiviralo da baš „u punini vremena“, baš u određenom trenutku ljudske povijesti krene u takvo predanje, usudi se potpuno predati kao čovjek – za čovjeka.

Kap jedna mala

Sv. Ignacije u svojim Duhovnim vježbama ima cijelu jednu meditaciju u kojoj nas poziva da gledamo upravo to – kako se Presveto Trojstvo odlučuje na utjelovljenje Sina Božjega. Vrlo smjelo, za ondašnje prilike, stotinama godina prije izuma aviona i raketa, poziva nas da iz kozmičke i avionske perspektive promatramo Zemlju i ljude na njoj. No poziva nas na još nešto: da pokušamo osjetiti dio one ljubavi i samilosti koje Presveto Trojstvo osjeća prema tim istim ljudima. Znate li onu sliku kada je čaša puna vode i kada za milimetar prijeđe rub čaše, ali se ne prelijeva? Voda inače ima puno posebnih osobina koje zbunjuju fizičare i kemičare. Pogledajte samo komadiće leda u vašoj čaši – ista voda, a ipak jedna je lakša (led), pa pliva u drugoj. Ja ću ovdje spomenuti jednu drugu, više teološku osobinu. Molekula H2O čak i onima koji su „vukli“ jedinicu iz kemije (piješ vodu kao vo' ne znaš…) jasno ukazuje da se radi o tri atoma – svojevrsno kemijsko trojstvo. Uglavnom, kada u takvu čašu kapne i kapljica više - čaša se prelijeva. Tako nekako možemo opisati i beskrajnu Božju ljubav koja se u jednom trenutku prelije i daruje nam utjelovljenje i rođenje Božjega Sina. Tko je ili što bio ta kapljica koja je prelila božju čašu? Mogao je to biti svatko - Otac i Sin u Duhu su mogli doživjeti upravo mene ili vas (u Bogu nema vremena) i još jedna kapljica ljubavi prelila je ocean Božje samilosti…

Spustimo se na kraju s nebeskih visina do još jednog „zemaljskog“ Božića koja nas, ipak, uvijek izaziva s pitanjem: Kako smo dočekali, kako smo primili i ugostili Božjega Sina? Neka nam u odgovoru na to pitanje još jednom pomogne pjesnik koji, govoreći o „velikom“ Isusu, puno toga kaže i o tome kako primiti onog „maloga“:

Poziv dragom Isusu

O Isuse, kako bih volio, kada bi se
udostojao da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima, koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš ući.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.

I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bio juče.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih ti dugo sve dok ne začujemo,
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.

Nikola Šop

Arhiva članaka

Da biste komentirali, prijavite se.