Vrijeme radosti

Približavamo se još jednoj Pedesetnici, još jednom blagdanu Duhova i još jednom rođendanu Kristove Crkve. Ona bi trebala biti trajni odsjaj te uskrsne radosni i nade upravo po nama, njezinim članovima.
Autor: p. Antun Volenik, SJ četvrtak, 25. travnja 2013. u 00:00

Preuzeto iz Glasnika srca Isusova

Iz neke osnovne vjerske kulture (da ne kažem vjeronaučne) mislim da je svima poznato da vrijeme korizme (naglašenije ozbiljnosti, posta i odricanja) traje 40 dana, ali da zato uskrsno vrijeme – koje bi  naglašenije nego inače trebalo biti obilježeno kršćanskom uskrsnom radosti i nadom – traje duže: čak 50 dana. I ovaj podatak trebao bi upućivati na to da je kršćanin čovjek radosti i nade. Pa i kada se sve smrači – politički, ekonomski, kulturno ili osobno.

Duh i križ

Približavamo se još jednoj Pedesetnici, još jednom blagdanu Duhova i još jednom rođendanu Kristove Crkve. Ona bi trebala biti trajni odsjaj te uskrsne radosni i nade upravo po nama, njezinim članovima. Sjećam se prošlogodišnjih Duhova. Slučajno sam bio u Italiji tih dana i dobro se sjećam da je barem prvih pet stranica njihova najtiražnijeg dnevnika bilo ispunjeno s nekoliko različitih crkvenih (vatikanskih) afera, a kasnije je, barem djelomično, bilo procesuiranih i s vatikanske strane. Iako svjestan da su teme izabrane tendenciozno i napisane prenapuhano, ipak sam bio jako tužan i postiđen. No niti tada nisam prestao vjerovati da je Kristov Duh u Crkvi jasno prisutan od njezine glave do zadnjega vjernika i djeluje na nama često nedokučiv i iznenađujući način.

Mi smo u Katoličkoj crkvi na Duha Svetoga bili poprilično zaboravili sve tamo do Drugog Vatikanskog koncila, a danas postoji opasnost da o njemu mislimo tek kroz karizmatsko-pentekostalnu sliku nekog „moćnog“ svećenika koji se razbacuje tim istim Duhom. Zato je uvijek dobro vratiti se evanđelju i vidjeti gdje se dogodilo to izlijevanje Duha svima, cijelomu svijetu, a ne tek nekom izabranom pojedincu. Sveti Ivan, u svom izvještaju s Kalvarije, kratko nam svjedoči: Naklonivši glavu predade duh (Iv 19,30). Već su crkveni oci u prvim stoljećima kršćanstva, kako to danas to potvrđuje i moderna biblijska znanost, tvrdili da se ovdje ne radi samo o izričaju Isusove tjelesne smrti. Ne, on na križu predaje svoj Duh svijetu, iz njegova tijela kao razbijene dragocjene posude izlazi skupocjen, neprocjenjiv miris koji ovaj svijet brani da se ne uguši u smradu vlastita grijeha (usp. Iv 13,3). Zato izlijevanje Duha na svakog od nas ne smijemo i ne možemo nikada gledati odvojeno od križa Kristova.

Kao članovi Božjeg naroda koji je (svatko na svoj način i u svome staležu) primio trostruku Kristovu zadaćui i čast – kraljevsku, proročku i svećeničku – pozvani smo izgrađivati svoju Crkvu, hoditi s njom u svjetlosti Evanđelja. Jednostavno, u svome stilu, upravo o tome govorio je papa Franjo u svojoj prvoj propovjedi kada se u misi Pro Ecclesia obraćao kardinalima u Sikstinskoj kapeli: „Hodati, graditi, izgrađivati, ispovijedati. Ali to nije lako jer u hodanju, građenju, ispovijedanju ponekad se dogode potresi i zastoji: to su pokreti koji nas vuku unatrag. Sam Petar koji je ispovjedio Isusa Krista kaže mu: Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga. Ja te slijedim, ali nemojmo govoriti o križu. Slijedit ću te... bez križa. A kada hodamo bez križa, kada gradimo bez križa i kada ispovijedamo nekog Krista bez križa, nismo Gospodinovi učenici: svjetovni smo. Biskupi smo, svećenici, kardinali, pape, ali nismo Gospodinovi učenici. Želja mi je da svi, nakon ovih milosnih dana, imamo hrabrosti – upravo hrabrosti – kročiti u Gospodinovoj prisutnosti, s Gospodinovim križem; da imamo hrabrosti graditi Crkvu na krvi koju je Gospodin prolio na križu i ispovijedati jedinu slavu – Krista raspetoga. I tako će Crkva ići naprijed.“ (Usp. Ika 14. 3. 2013.)

Raspoznavati duhove

I ove Pedesetnice, osim za radost i nadu, pozvani smo moliti za još jedan veliki dar – dar rasuđivanja, raspoznavanja duhova. U svojoj zadnjoj propovijedi prije odreknuća papa emeritus Benedikt XVI, nadahnjujući se na biblijskom tekstu „Ne prepusti svoje baštine sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje je Bog njihov“ (Jo 2,17), izrekao je i ove riječi: Upravo takva molitva vjernike potiče na razmišljanje o vjerskom svjedočenju i kršćanskome životu, o životu crkvene zajednice koja mora očitovati »lice Crkve« koje je, ponekad, iskrivljeno. Posebno mislim na grijehe protiv jedinstva Crkve, na podjele u crkvenom tijelu. Živjeti korizmu u jačem i vidljivijem crkvenom zajedništvu, pobjeđujući individualizme i rivalstva, ponizan je i dragocjen znak za one koji su daleko od vjere ili koji su ravnodušni. (Glas Koncila 24. 2. 2013.)

Novi papa Franjo u gore citiranoj propovijedi bit će još izravniji: Papa je zatim citirao Leona Bloya koji je rekao: "Tko se ne moli Gospodinu, moli se đavlu", jer "kada se ne ispovijeda Isusa Krista", objasnio je Papa, "ispovijeda se svjetovnost zloduha". Sve ove riječi, po mom skromnom mišljenju, manje su razlog za strah, tugu i zabrinutost, a više za duhovni polet, radost i nadu. Bolesni smo koliko su nam tajne bolesne. Vrhovno učiteljstvo Crkve, nadahnuto Duhom Svetim, odlučilo je još jednom jasno progovoriti i upozoriti i na onog drugog - ne-Kristova duha - i načine kako djeluje. Tako je jasno pokazalo koji je naš način djelovanja, gdje je izvor naše snage. Stoga je jasno da i ove Pedesetnice treba ići, zagrliti i prigrliti Kristov križ (i kroz njega svoj vlastiti) s kojega nam je predao Duha; a Duh će nas „upućivati u svu istinu“ (Iv 16,13) pa i onu koja će nas iznenaditi, možda i šokirati, ali na kraju i osloboditi.
 
Arhiva članaka

Da biste komentirali, prijavite se.