O džamiji šuti, a Crkvu napadaj

U kolumni Naših ognjišta fra Mario Knezović piše o tome zašto su mediji zašutjeli o gradnji luksuzne i skupe džamije u Rijeci dok su u slučaju gradnje zgrade Biskupske konferencije u Zagrebu glasno progovarali. Čitajte još kako je sin izrekao istinu o pokojnome ocu, o banalnosti lokalnih izbora te o glazbenoj sceni...
Autor: fra Mario Knezović utorak, 11. lipnja 2013. u 00:00

Preuzeto iz „Naša ognjišta“

Fratre nemoj ništa dobro reći o mom ocu

Trenutak smrti člana obitelji uvijek je tužan. Smrt oca ili majke kod djece rascvili srce. U takvome ozračju tuge i gubitka drage osobe rijetko ostane prostora za realno sagledavanje života umrle osobe. Tada kao da plašt tuge prekrije svu gorku istinu o toj osobi. Ponajčešće netko od članova rodbine priđe svećeniku kako bi na pokopu nešto lijepo rekao o pokojniku. Tada se svećenika uvlači u smicalicu i nelagodnost. Naravno da se takvim rodbinskim nagovaranjima treba odlučno oduprijeti. Pokop nije mjesto ni izricanja osude kao što nije niti mjesto glorificiranja nečijega života. To je trenutak istine pred Bogom i ljudima. No, na sreću, imamo i drugih primjera koji su, doduše, rijetke iznimke. Jedanput mi uoči pokopa u župni ured dolazi sin umrloga oca. Raspitavši se tko vodi pokop nastavio je ovako: „Znate fratre ja ne bih volio da se na pokopu o mome ocu počmu pričati priče o nekakvoj dobroti jer nije on takav bio. Nama je naš otac drag ali bio je teški psovač, bio je svadljiv sa susjedima, znao je i popiti pa je i u kući bio neugodan.“

Eto, tako reče sin. Ovakve istupe treba pozdraviti. Ovakav stav je trezven i na tragu istine. Jer govor o nekome kao dobrome čovjeku a on to nije bio može kod prisutnih izazvati gađenje i podsmijeh. Kad se kao svećenik ponekad zateknem na pokopu, a moj kolega počme o nekome izricati hvalospjeve, osjetim žamor kod puka i nelagodu u vlastitome srcu. Isto tako svjedoci smo u našoj Hercegovini, a tako je vjerojatno i na drugim mjestima, kao se mase okupe na pokopu osobe koja je poginula uslijed nemorala, razbojstva, krađe, nasilja itd. A s druge strane znamo svjedočiti pokopu uglednih osoba koje su živjele čestito a na pokopu vidimo male skupine ljudi. Znači li to išta? Za spasenje duše to nije presudno. Ali kao poruka je loše. Tako ispada da „sinovi tame“ nadjačaše „sinove svjetla“ kako nas Sveto Pismo opominje. Nikako ne stoji ona da se o pokojniku govori samo dobro. To je obmana. O pokojniku treba reći samo istinu ili barem pristojno šutjeti ako se nema što dobra istaknuti. A ostalo se prepušta dobrome Bogu i njegovome neizmjernome milosrđu u koje se i moja mala grešna duša uzda.

Džamija u Rijeci i šutnja novinara

U četvrti Zamet u Rijeci otvorena je nova džamija i Islamski centar. Tamo se okupila elita sa svih strana. Došao je tko treba i ne treba. Mnogi su došli od radosti i uvjerenja, a mnogi zbog straha i licemjerstva. Ovi prvi su pripadnici Islama i manja grupa onih koji se zbilja raduju ovom novom zdanju. U onoj drugoj grupi su političari i uglednici koji su došli iz straha od odmazde i zbog straha da će biti prozvani kao „islamofobi“. No, i nije važno tko je tamo bio. Puno je važnija priča o velebnome i skupome zdanju. Taj luksuzni, i može se reći nepotrebni kompleks, izgrađen je s ciljem pomicanja granica Islama prema Zapadu. Onolika džamija i centar nisu potrebni građanima Rijeke. Oni su se mogli okupiti i u puno manjem zdanju i moliti uzvišenom Alahu što im i treba osigurati.

Čudi, ili ne čudi, kako to hrvatski mediji ni riječi ne napisaše o luksuznoj građevini, o podrijetlu novca, o rastrošnosti u vrijeme recesije itd. Sjetimo se samo kako su graknuli kad je otvarana zgrada Hrvatske biskupske konferencije. Tada su drvljem i kamenjem danima zasipali Crkvu. Sad šute kao zaliveni. Zašto se ti mediji boje postaviti upit o podrijetlu novca od nekakvih šeika iz Katara? Je li to „pranje“ novca? Je li to miješanje u sekularnu državu kakvu ti isti zagovaraju? O tome ni riječi niti napisanoga slova. A zdanje od 70 milijuna kuna takvima je skromna kućica pored ceste. I iz ovoga vidimo u kakav smo ideološki žrvanj upali pa komentatori koji napadoše crkvenu građevinu umuknuše kad je džamija u pitanju. Strah i bojazan od odmazde jedan je od razloga i onaj drugi još gori mržnja prema Crkvi. Muslimanima u Rijeci želim da budu pobožni vjernici koji će svojim stavovima dokazati činjenicu da se džamija gradila za njih, a ne za propagandne poruke osvajačkoga tipa.

Neno Belan i Nirvana

Hrvatska glazbena scena, ako se ona u cijelosti uopće više može takvom zvati, dotiče svoje dno. Opet se predstavnička pjesma iz Hrvatske nije provukla u završnu – finalnu večer. To je tako već godinama. Istina da je glasovanje u tom izboru „rodijačkoga karaktera“ po onome principu ti meni ja tebi. Ipak, taj neuspjeh donosi određenu poruku. Ponajprije to je poruka o razvodnjavanju glazbene scene u kojoj su se pjevači narojili kao gljive poslije kiše. Svatko je nekakav pjevač i skakuće po sceni i ima snimljeni spot. Zato ne čudi da je u zemlji koja gubi osjećaj za ukusno i lijepo glavni hit pjesma „Nirvana“. A evo nekoliko stihova tog „velebnoga“ pjesničkoga uratka:

„Nirvana, opušteno
čekam te sama, ovu noć
nirvana, isto mjesto
ista budala, kad ćeš doć
Ma uđi k'o pobjednik na svoje
i uzmi što je tvoje, s dozvolom
pa dođi k'o slavljenik na tortu
i uzmi mi ljepotu, napokon!“

Eto, to su stihovi koji su uklopljeni u aranžman kojeg se ni raspjevana Šumadija ne bi postidjela. U tom moru šunda i neukusnih poruka raduje slijedeća činjenica. Naime, nagradu „Porin“ dobila je pjesma Nene Belana „Ulicama grada – Pjesma sreće“. Ta pjesma koja budi radost života, potiče na optimizam i okretanje suncu zavrjeđuje svaku pohvalu. Zato se nadati da će i time potaknuti ovi „srceparajući“ izvođači poći onom stranom gdje ih sunce grije, kako pjeva Neno Belan. I samo riječ zašto BiH uopće nije išla u Švedsku. Naime, pokradeni su novci za mogućnost odlaska. Eto, možda taj lopov sad sretno pjeva s punim džepom love!

Lokalni izbori – lokalna farsa

Znate onu čuvenu kako je kandidat na izborima vikao u jednome mjestu da će im izgraditi most. Na to je netko od prisutnih doviknuo da im ne treba most jer nemaju rijeke. Onda se nadobudni političar nadopunio kazavši ako je tako onda ćemo izgraditi rijeku. Tako vam to ide. Pričaj i govori jer i sam znaš da obmanjuješ i lažeš. Tako bijaše u mnogim slučajevima za lokalnih izbora u Hrvatskoj. Svatko nudi čestite ljude, prosperitet, borbu protiv nepravde, više zaposlenih itd. Jedan kandidat za načelnika općine čak je obećao veliki poduhvat. On je naime biračima obećao da će sve poduzeti kako bi se oglasna ploča iz općinskoga hodnika premjestila u park ispred općinske zgrade. Veliko je to obećanje nema se što dodati.

Ovakvih satiričnih poruka naslušala se javnost umorna od „čestitih“ lopova koji politiku shvaćaju kao svoju prigodu i šansu za lov u mutnome. Čast iznimkama!

Da biste komentirali, prijavite se.