Spomen na fra Zvjezdana Linića: "I u bolesti moramo ostati ljudi i kršćani"

U kolumni fra Mario Knezović piše o dirljivome susretu vlč. Zlatka Sudca i fra Zvjezdana Linića, o lopovima koji su Papi dodijali, o političarima i njihovim savjetnicima, o zamkama „prenapuhanoga“ popisa stanovništva i o tome kako je Tuđman još jednom „preživio“.
Autor: fra Mario Knezović Photo: Arhiva četvrtak, 12. prosinca 2013. u 08:48

Linić i Sudac u zagrljaju

Ozbiljno bolesnoga fra Zvjezdana Linića pohodio je vlč. Zlatko Sudac. Njihov susret je lijep i znakovit. Susrela su se dvojica svećenika koji s jedne strane doživljavaju masovno odobravanje vjernika, a s druge strane povremeno osporavanje od nekolicine analitičara i, u najmanju ruku, suzdržanost službene Crkve. Vidjevši fotografije njihova susreta u misao mi je došao prizor s Križnoga puta gdje Isus susreće svoju žalosnu majku. Njihovi pogledi su se sreli i razumjeli. Riječi nisu bile potrebne. U susretu oboljeloga fra Zvjezdana i vlč. Zlatka, koji nosi bol svojevrsnoga nerazumijevanja drugih, može se mnogo iščitati. Prije podosta godina dok fra Zvjezdan još nije postigao popularnost koja mu sada pripada, išao sam s njim snimati razgovor u Zagreb. Od nekoliko osoba, pa i onih unutar samostana, doživio sam, na upit o njemu, odmahivanje rukom. Htjeli su mi, to je bilo očito, poručiti kako smo mi svi isti i to što fra Zvjezdan čini nije ništa posebno. Kao mlad bogoslov bio sam tada zbunjen ali ne i zakočen da izvršim svoj naum snimanja radijskoga razgovora s fra Zvjezdanom. On je tada tek bio na početcima svoga djelovanja na drukčiji način od mnogih drugih franjevaca. O osporavanjima vlč. Zlatka Sudca ne treba ni pisati. Zlatka ne treba ni braniti niti napadati. Zar nas neće Bog po plodovima prepoznavati? Svakako nije lako biti fra Zvjezdan i vlč. Zlatko Sudac u okruženju kolegijalne zavisti i isključivosti. Svakako bi se moglo razglabati o njihovim načinima djelovanja i iznositi argumente za i protiv. No, smatram da oni nisu poligon za vjernička razračunavanja nego poticaj da barem promislimo što od njihovih krjeposti možemo slijediti, a što od njihovih možebitnih promašaja naučiti i to promijeniti.

Prenosim nekoliko fra Zvjezdanovih riječi koje izgovara u dubokoj bolesti i svjesnosti o prolaznosti i kraja koji se primakao: : “Bogu sam zahvalan za sve godine moga svećeništva, a osobito za ove zadnje godine. Prema tome od Gospodina kao dar prepoznajem radosti dubokih susreta u vjeri, mogućnost svjedočenja, svaki susret u molitvi s pojedincima, svaku ispovijed, sve! Prihvaćam od Gospodina zdravlje, umor, bolest: sve se pretvara u milost Božju. I u bolesti moramo ostati ljudi i kršćani. Mi Boga molimo za ozdravljenje, ne možemo mu diktirati. Ako Bog hoće da bolujem i da nosim taj križ, onda zna zašto. Svaki put kad molim molitvu za ozdravljenje imam tri nakane. Prva je zdravlje tijela, druga zdravlje duše, a treća je da se možemo nositi s bolešću, da ne bi svi oko mene bolovali na živce zbog moje nervoze i bolesti.”

Malo nas je ali nas ima

Objavljen je privremeni popis stanovništva u BiH. Mnogi kažu da se popisom nastavio rat samo drugim sredstvima. Popis je otkrio da svakoga naroda ima više nego se procjenjivalo i nego što stvarni podatci kažu. I Hrvati i Srbi i Bošnjaci napuhavali su brojeve. Teško je reći da je popis lažan, ali se, vidi čudne igre riječi, može reći da nije vjerodostojan. U BiH je malo toga istinitoga pa je normalno da je i popis bliže laži nego istini. Jedan je  novinar htio napisati da je u Međugorju za godišnjicu ukazanja na misi bilo 100 000 vjernika. Na to mu je razboriti franjevaca rekao da je to prenapuhano i da ih je bilo upola manje. Nato je novinar rekao: Ma što vas briga, mi ćemo napisati više pa nećemo im ručak davati. Eto tako je i s popisom. No nisam siguran da će nas podatci koji nisu stvarni voditi u bolju budućnost. S jedne strane to se opravdava ekonomskom računicom jer se tobože više novaca vraćati u općinske proračune. No, pitam se što će sada reći oni koji su stalno i neumorno trubili da je Hrvata upola manje nego 1991.? Na tome se čak gradila i pozicija ugroženosti, stradalništva. Ista je stvar i s Bošnjacima. Nisu oko popisa, ako on nije istinit, stvari tako jednostavne kako se iz perspektive dnevne politike čine.

Što jedu i voze političari

Odavno je čuvana izjava kako pametnu ne treba savjetnik kao ni luđaku jer pametan zna što će činiti a luđak savjet neće poslušati. Uloga savjetnika u našemu društvu pretvorila se u uhljebljivanje kadrova stanovite političke stranke ili interesne grupacije. Naravno, imao i onih savjetnika/ica, neću griješiti dušu, koji su potrebni i odgovorno i plodonosno obavljaju svoj zadatak. No, ne možemo se oteti dojmu da mnogi savjetničke uloge zauzimaju kako bi bili na plaći i kako bi zadovoljili svoje apetite. Čudno je da neki, ne baš tako značajni političari i dužnosnici, imaju na desetine savjetnika. Tako sisačko-moslavačka županica ima čak 12 savjetnika. Naravno, to se otkrilo u njezinu televizijskom istupu, ona uopće ne zna što oni rade. Možda je, da budem sarkastičan, trebala zaposliti još jednoga, trinaestoga savjetnika, da je savjetuje kao bi znala što savjetnici rade! Uza sve to ta ista županica i slični njoj, bez obzira na naziv političke stranke, na prezentacije (čitaj čašćenja) troše ogromne količine novca. Tako je županica na ručkove u jednoj godini potrošila 800 tisuća kuna. To je utvrdila službena revizija. Ona je, računica je jasna, dnevno sa svojim društvancem pojela 2191 kunu proračunskoga novca. Uz to, naravno, ona i isti njoj imala je i redovito plaćeni topli obrok. Uz jelo, mora se priznati, dobro ide i ispijanje kava. Tako se u uredima predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH popije kava u iznosu od nekoliko stotina tisuća maraka. Vala, baš se „ merači“ i „kafeniše“. Osim tih troškova znamo da se putovalo na inozemne utakmicama i na privatne zabave o proračunskome trošku itd. I onda te uza sve to uglađena županica, i slični njoj, u zdrav mozak vrijeđa kada kaže da je kupnjom automobila od 430 tisuća kuna uštedjela. Morat ću pitati svoje nepostojeće savjetnike što je ona time mislila reći ojađenomu puku! U jednoj izjavi jako domišljato je Mate Janković ustvrdio: „ Čudan je život. Da sam sada zatvorski kuhar, gosti bi mi bili isti kao u restoranu prije par godina.“

Papa o lopovima i korupciji

Mnogi se vjernici zgražaju nad činjenicom kada čuju u župnim obavijestima o nečijim donacijama za crkvu. Neki zaziru od darovatelja koji od svojih mrvica izdvajaju u dobrotvorne i humanitarne svrhe. Ništa o tome ne želim napisati osim prenijeti vrlo jasnu poruku pape Franje o tome i takvima. Papa je u svojoj propovijedi govorio  o korumpiranim kršćanima i svećenicima koji zaslužuju da budu bačeni u more sa žrvnjem oko vrata, kazao je papa Franjo na homiliji u domu Santa Marta. Papa Franjo kazao je “ne” dvostrukomu životu dobročinitelja koji potkradaju državu da bi darovali Crkvi. Već nekoliko dana Papa govori o korupciji i podmićivanju. Tko zgriješi, pokaje se i moli oprost, osjeća se slabim i moli Isusa za spas, ponizuje se. Ali, dodaje Papa, korumpirana osoba šokira i nastavlja s grijesima te se pravi da je kršćanin: eto, to je dvostruki život. A dvostruki život kršćanina čini veliko zlo. Ima onih koji pitaju: “Ali, oče, ja sam dobročinitelj Crkve! Iz džepa uzimam i dajem Crkvi.” Ali drugom rukom potkrada državu, siromašne. On je nepravedan. To je dvostruki život. Kršćanin koji se hvali da je kršćanin, ali ne vodi život kršćanina, jedan je od tih korumpiranih ljudi. Korumpirani kršćani i korumpirani svećenici čine zlo jer ne žive u duhu evanđelja, nego u duhu svjetovnosti – zaključio je Papa.

Tuđman opet „preživio“

U Karlovcu se dogodila eksplozija u ulici Stanka Vraza. Televizijske kamere su prikazale prizor nakon ruševina. Nekoliko stanova je porušeno. Na zidu jednoga stana ostala je netaknuta uokvirena slika Franje Tuđmana. On je opet preživio u ruševinama kao što bijaše i u banskim dvorima nakon srpskoga bombardiranja. Koliki mrtvomu Tuđmanu rade o „glavi“, ali on uspijeva opstati. Očito je snažno prisutan u stanovima običnih obitelji koje nisu navikle na istu vješalicu ili čavao vješati različite vladare kako se režimi mijenjaju. U tome vješanju je dosljedan i Goldstein koji, zamislite, u hrvatskome veleposlanstvu u Parizu drži obješenu Titovu sliku. To ne čudi. S kim si, takav si. Priča o mirotvorstvu i dobroti teško da se može vezati za one koji su naviknuli ubijati i hapsiti nedužne kao što je to činio njegov uokvireni heroj. Zato hrabri činjenica da je Tuđman opet ostao netaknut i neokrznut jer kako bi drukčije živio u uspomeni naroda kojemu je stvorio slobodu da nema „sto života“.

Da biste komentirali, prijavite se.