Hrvoje Lasić

Hrvoje Lasić - svećenik, dominikanac, doktor teologije i profesor filozofije
Autor: Tanja Baran petak, 08. ožujka 2013. u 12:30

Lasić, Hrvoje, svećenik, dominikanac, doktor teologije i profesor filozofije (Uzarići, Široki Brijeg, 16. 1. 1942.)

Odrastanje i vjerski život. Sin je Mile i Ane, rođ. Lovrić, rođenih i vjenčanih u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu. Otac mu je bio rudar, a umro je 1945. u 35. godini života od posljedica mučenja u Drugom svjetskom ratu. Majka mu je bila domaćica. Umrla je od moždanog udara 1975. Hrvoje oca nije zapamtio, a majka mu je bila vedre naravi, odvažna i duhom jaka osoba. Njegovi su roditelji imali šestero djece, kćer i petoricu sinova. Prvo je dijete bilo žensko i umrlo je nakon poroda. Žarko je rođen 1933., poginuo je nesretnim slučajem u Australiji. Ante koji je 1936. godište, ima suprugu, petero djece i dvadesetero unučadi, žive u Širokom Brijegu. Vjekoslav je, rođen 1938., svećenik, dominikanac, doktor teologije Papinskoga sveučilišta Angelicum u Rimu, dugogodišnji misionar u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj i Njemačkoj, živi u dominikanskom samostanu „Bl. Augustin Kažotić“ u Zagrebu. Najmlađi Zlatko, rođen 1944., umro je od tifusa ne navršivši ni punu godinu dana života.  

Zahvaljujući majčinoj brizi Hrvoje je, unatoč lošim okolnostima, siromaštvu i ratnim posljedicama, imao sretno djetinjstvo. Majka je bila hrabra i odvažna žena, puna vjere u Boga. Unatoč životnim nevoljama kojima je bila izložena, bila je jednostavna, vedra i duhovita, naučila je djecu redu, radu i molitvi. Susjedi su je od milja zvali „tetka Ana“ i rado su navraćali u njezin dom. Često se šalila. Jednom je zgodom, primjerice, u vrijeme velike suše u Hercegovini, slušajući žene kako razgovaraju o velikoj suši i o molitvama koje bi trebalo uputiti svecima za pomoć, na prijedlog jedne od njih da se mole i blaženom Nikoli Taveliću da im isprosi od Boga kišu, rekla: „Nema koristi moliti se čovjeku 'napola pečenu'. Kad nije moga pomoći sebi, kako će pomoći nama.“

Navečer su u obitelji molili „Gospin pozdrav – Anđeo Gospodnji“ s dugim preporukama za blago, urod, za sve ukućane i za rodbinu. Za najstarijega brata Žarka molilo se po sedam Očenaša i Zdravomarija jer se nije znalo gdje je on. Jedanput je Hrvoje upitao majku zašto tako puno mole za brata Žarka. Odgovorila mu je: „Sinko, ti to ne razumiješ, za vas znam gdje ste, a za njega ne znam je li živ ili mrtav.“ Umrla je, a da ga nije vidjela ni živa ni mrtva. Bog je ipak uslišao njezine molitve, danas njihovi posmrtni ostaci počivaju u istom grobu.

Obrazovanje, redovništvo, svećeništvo. Prva četiri razreda osnovne škole Hrvoje je završio u Uzarićima, a druga četiri u Širokom Brijegu 1958. godine. Srednju je školu završio u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziju u Bolu na Braču godine 1962. Dodatne su mu aktivnosti u školi bile razne vrste sportova: nogomet, rukomet, odbojka, stolni tenis, vaterpolo, plivanje, veslanje, ribolov, izleti. Mladenačko razdoblje snažno mu je, između ostalog, obilježeno doživljajima potresa. Prvi je put potres doživio u trećem razredu gimnazije, 1961. godine. Bilo je to na blagdan Sveta tri kralja u samostanskoj crkvi za vrijeme slavljenja mise. Imao je osjećaj da se sve ruši i da će umrijeti pod ruševinama. U strahu su izbezumljeni đaci odjedanput nahrupili prema izlaznim vratima, najprije nisu mogli odmah otvoriti vrata, na kraju su ipak svi izletjeli na dvorište. Drugi potres, puno snažniji i razorniji, doživio je u Skopju 1963., za vrijeme odsluženja vojnoga roka. Ovoga puta bio je puno pribraniji i bezbrižniji jer se zatekao na otvorenom prostoru.

U dominikansko sjemenište u Bolu na Braču Hrvoje je ušao 1958. godine i prvi je put tada uživo susreo dominikance, „bile fratre“. Naime, kada je jedan dominikanac došao u Široki Brijeg pozvati učenike u dominikance, nije ga zatekao u kući jer je čuvao stado ovaca. No, majka mu je poslije rekla da je svejedno primljen u dominikansko sjemenište. Zadivio ga je prvi susret s morem, dugo je gledao veliku vodu i beskrajnu morsku pučinu, i nije mogao vjerovati da je more tako veliko i slano. Bijeli je habit obukao nakon ulaska u dominikanski red 1962. godine.

Nakon odsluženja vojnoga roka u Zagrebu je 1964. položio jednostavne zavjete, a tri godine poslije, 1967., svečane, doživotne zavjete. Godine 1968. poslan je na dovršenje filozofsko-teološkoga studija, a 1969. zaređen je za svećenika u Švicarskoj u Fribourgu. Zareditelj mu je bio biskup Eugène Maillat. Na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Fribourgu godine 1970. godine magistrirao je s temom: „Pojam života kod sv. Ivana“. Pod vodstvom filozofa prof. dr. Philiberta Secretana i teologa prof. dr. sc. Nicolasa Hervé, godine 1977. na istom je sveučilištu uspješno obranio doktorski rad: „Filozofski i teološki aspekti u raspravi R. Garrigou-Lagrangea – Mauricea Blondela o problemu istine“. U Fribourgu je akademske godine 1975./76. radio kao asistent. Od 1981. do umirovljenja 2009. bio je profesor na Filozofsko-teološkom institutu i na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, predavao je filozofiju i religijsku kulturu (srednjovjekovnu i novovjekovnu filozofiju, uvod u filozofiju Tome Akvinskoga, fenomenologiju i filozofiju religije). Godine 1989. bio je izabran za  izvanrednoga, a 1995. za redovitoga profesora. Predavao je i na poslijediplomskom studiju te je bio mentor studentima u pisanju diplomskoga, magistarskoga i doktorskoga rada. Sudjelovao je na međunarodnim simpozijima i znanstvenim skupovima u domovini i inozemstvu, bio je znanstveni suradnik Ministarstva znanosti i tehnologije, Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža te Filozofskih istraživanja. Objavio je dvije knjige: „Čovjek u svjetlu transcendencije. Naravno i nadnaravno određenje ljudskog bića“, godine 1995. te „Fenomenologija i filozofija religije“, godine 2012. Koautor je i urednik knjige: „Dominikanci u svijetu i na hrvatskim prostorima“, objavljene 2003. Objavio je više studija, ogleda, članaka i recenzija u znanstvenim i stručnim časopisima, član je uredničkoga vijeća časopisa „Obnovljeni život“ i „Disputatio philosophica“, pročelnik je Odjela za dijalog s nekršćanima Instituta za ekumensku teologiju „Juraj Križanić“ KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Član je Matice hrvatske – Odjela za filozofiju, zatim Hrvatskoga filozofskog društva – Odjela „kršćanska filozofija, više je puta bio ravnatelj studija Hrvatske dominikanske provincije, član je Vijeća Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove te Stručnoga vijeća Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovao je u pokretanju međunarodnoga projekta „Studijski tjedan“ u Dubrovniku posvećenoga permanentnom obrazovanju studenata dominikanske obitelji pod pokroviteljstvom europskih provincijala (IOPE). Godine 2006./07. bio je gost-profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. U godini umirovljenja, 2009., Zagrebačko mu je sveučilište dodijelilo spomen-medalju. I dalje predaje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Za cjelokupno nastavničko i znanstveno djelovanje matični mu je fakultet zahvalio objavom zbornika „Veritas vitae et doctrinae. U potrazi za istinom o čovjeku i Bogu“ u njegovu čast.    
 
U dominikanskom je redu, kao svećenik i redovnik, obnašao više službi. Bio je odgojitelj sjemeništaraca i studenata u više navrata, zamjenik provincijala, definitor, regens, provincijski i samostanski vijećnik, voditelj duhovne obnove u župama, duhovnik i ispovjednik redovnica, studenata, voditelj duhovnih vježbi redovnica, studenata. Bio je dušobrižnik u djevojačkom koledžu časnih sestara uršulinki u Švicarskoj. Kao svećenik je povremeno radio u bolnicama, katoličkim misijama i u župama u Švicarskoj i Njemačkoj. Od 1998. godine knjižničar je samostanske i središnje knjižnice „Hijacint Bošković“ Hrvatske dominikanske provincije u Zagrebu. Živi u dominikanskom samostanu Kraljice svete krunice u Zagrebu.      

Osobno. Uživa šetati u prirodi, u prirodnim ljepotama, voli se diviti njezinom tvorcu. Voli sve vrste sportova, klasičnu glazbu, posebno simfonije koje ga podsjećaju na duhovnu dimenziju ljudskoga bića i na vrhunskoga skladatelja i umjetnika koji se krije u pozadini svega. Ponajprije se zanima za odnos naravne i nadnaravne zbilje te ljudskom težnjom za savršenošću, srećom i mirom. Jako ga se dojmilo iskustvo „svećenika-radnika“. Naime, nakon završetka Drugoga vatikanskog koncila, kao mlad je svećenik preko ljeta radio u raznim poduzećima kao ličilac, konobar. Želio je upoznati ljude izbliza, njihov način života i rada. Bio je jedan od njih, s njima je radio, pio i jeo, a da nisu znali da je svećenik. Osvjedočio se da su predrasude u ljudskom životu redovito smetnja na putu do prave spoznaje istine o čovjeku i Bogu. Svakoj osobi pristupa s poštovanjem, jer svoje dostojanstvo duguje Bogu koji joj ga daje.
 

Izdvojeno