Tomislav Ivančić

svećenik, monsinjor, kanonik, doktor znanosti, umirovljeni profesor fundamentalne teologije na KBF-u u Zagrebu, profesor emeritus, utemeljitelj hagioterapije - metode za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije
Autor: Tanja Baran Photo: Tanja Baran četvrtak, 29. svibnja 2014. u 15:18
IVANČIĆ, Tomislav, svećenik, monsinjor, kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog, doktor znanosti, umirovljeni profesor fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, profesor emeritus, utemeljitelj hagioterapije - metode za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije (Davor, Nova Gradiška, 30. 11. 1938.)

Odrastanje. Roditelji su mu bili majka Marija, djevojački Gelemanović i otac Đuro Ivančić. Nakon Drugoga svjetskog rata otac mu je bio u logoru, a djed je umro pa je već sa sedam godina Tomislav morao preuzeti odgovornost za domaćinstvo i polja. Iako je volio seoski život, u njemu je živjela čežnja za višim školovanjem. No, zbog stalnih poslova u kući i na polju četvrti razred osnovne škole završio je s dovoljnim. Učitelji, župnik i majka rekli su mu da su mu zatvoreni svi putovi za bilo kakvo daljnje školovanje. Ali se nije predao. Svaki je dan molio Boga da mu se tata vrati iz logora što se 1950. i dogodilo. Tada je iskoristio priliku da upiše 5. razred osnovne škole koji je završio s odličnim. Tako si je otvorio putove za odlazak na daljnje školovanje. Roditelji su mu bili presiromašni da bi ga poslali u bilo koji grad da završi tadašnju malu i veliku maturu. Uspio je dobiti mjesto ministranta u samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu i tako si je osigurao stan i hranu te mogućnost nastavka školovanja.

Iz vjerskoga života. Potječe iz praktične vjerničke obitelji u kojoj se zajednički svake večeri molila krunica. Otac mu je bio župni orguljaš i angažirani župljanin u Davoru, a majka pjevačica u crkvenom zboru.  Redovito je bio aktivan u svim župnim sadržajima. Isus Krist mu je kao Bog i čovjek od najranijega djetinjstva bio prijatelj, pratilac, uzor i garancija za uspjeh u životu. Ističe da nije bio religiozan u smislu da vjeruje u izmišljenog ili zamišljenog Boga, da mu snaga vjere nisu bili obredi i molitve, nego baš Isus kao povijesna osoba i natpovijesni Bog i Stvoritelj koji mu je postao bliz kroz obrede i molitve. Naglašava da je intelektualno i životno uvjeren da je povjerenje u Boga temelj svakoga drugog života i djelovanja u čovjeku.

Obrazovanje i svećeništvo. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a maturirao je na Interdijecezanskoj klasičnoj srednjoj školi u Zagrebu. Godine 1960. upisao je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu na kojem je završio dvije godine filozofije i jednu godinu teologije. Godine 1963. nastavio je studij na Papinskom sveučilištu „Gregoriana“ u Rimu. Na tamošnjem je Filozofskom fakultetu 1964. postigao magisterij iz filozofije s temom „Teorija spoznaje u hrvatskih i sovjetskih marksista“, a na Teološkom je fakultetu istoga sveučilišta 1967. magistrirao iz teologije s temom „Misli Leona Velikog o primatu i episkopatu prema dokumentima koji se tiču pitanja Istoka“. Godine 1971. na istom je fakultetu doktorirao iz teologije, obranivši disertaciju pod naslovom „Nereligiozno kršćanstvo prema Dietrichu Bonhoefferu“.
Za svećenika je zaređen u Rimu 1966. godine.  
Nakon postignutoga doktorata u Rimu, 1971. se vratio u Zagreb te je imenovan studentskim katehetom u crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj ulici. Godine 1983. imenovan je kanonikom Prvostolnoga kaptola zagrebačkog, a 1984. arhiđakonom čazmanskim. Držao je mnogobrojne duhovne vježbe svećenicima, bogoslovima, sjemeništarcima, redovnicima, redovnicama i vjeroučiteljima. Od početaka dvijetisućitih redovito vodi emisije na Hrvatskom katoličkom radiju i Radio Mariji. Obavljao je više stručnih službi Crkve u Hrvata te član uredništava više časopisa. Od 1978. član je Vijeća za nauk vjere BKJ i HBK. Godine 2004. papa Ivan Pavao II. izabrao ga je za člana Međunarodne teološke komisije. Od 2010. nosi titulu monsinjora.
U svojem svećeničkom djelovanju osobito se bavi pitanjem ateizma, istraživanjem struktura čovjekove duše, patologijom čovjekove duhovne dimenzije te traženjem terapija za nju. Bavio se i teoretskim i praktičnim pitanjima obraćenja, molitve i vjere te je time postao začetnik tzv. nove evangelizacije, a od 1979. utemeljio je „seminare za evangelizaciju Crkve“. Osnovao je nekoliko katoličkih društava, od kojih su najpoznatija Zajednica „Molitva i Riječ“ (MiR) i udruga Centar za bolji svijet. Devedesetih godina 20. stoljeća osobito se intenzivno dao na istraživanje terapijske teologije te je teoretski i praktički istraživao čovjekovu duhovnu dimenziju, njezina patološka stanja te mogućnosti terapijskoga postupka. Tako je utemeljio hagioterapiju kao metodu za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije po kojoj je postao poznat u čitavom svijetu. Godine 1990. u Zagrebu je osnovao Centar za duhovnu pomoć, te centre za hagioterapiju u više hrvatskih sredina te u Austriji, Sloveniji, Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj i Italiji. Radio je na izobrazbi stručnjaka u hagioterapiji u domovini i inozemstvu.     

Posao. Godine 1971. imenovan je asistentom pri Katedri fundamentalne teologije na KBF-u. Godine 1975. izabran je za docenta, 1993. za izvanrednoga profesora, 1999. za redovitoga profesora, a 2004. za redovitoga profesora u trajnom zvanju. Od godine 1976. bio je pročelnik Katedre fundamentalne teologije, voditelj i organizator poslijediplomskoga studija, držao je predavanja i seminare iz svih područja fundamentalne teologije. U svojem znanstvenom radu interdisciplinarno je istraživao povijesno, prirodoznanstveno, medicinsko i biomedicinsko područje, posebice se zanimajući za pitanja antropologije, duhovne patologije i terapijske teologije. Od 1998. tri je godine bio dekan KBF-a. Godine 2001. izabran je za rektora Zagrebačkoga sveučilišta, ali je nakon tri mjeseca, zbog zdravstvenih razloga, podnio ostavku. Umirovljen je 2009., a 2010. promoviran je u profesora emeritusa. Osim na zagrebačkom KBF-u, predavao je na više domaćih i inozemnih fakulteta, sudjelovao je na nekoliko stotina domaćih i međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova. Objavio je 24 znanstvene i 50 stručnih knjiga, 80 znanstvenih članaka koji su objavljeni u znanstvenim časopisima s međunarodnom recenzijom i u zbornicima sa znanstvenih simpozija, 325 stručnih članaka te oko 150 recenzija i više od 100 raznih prikaza. Njegov spisateljski opus sadrži više od 600 objavljenih jedinica znanstvenog, stručnog, duhovnog i teološko-praktičnog sadržaja. Piše u inozemnim časopisima. Mnoga su mu djela prevedena na strane jezike, neka čak na 12 jezika. Na hrvatski jezik preveo je nekoliko knjiga i članaka. Aktivno se služi latinskim, njemačkim, talijanskim, francuskim, engleskim, i pasivno španjolskim jezikom.  
Godine 1997. za zasluge u znanosti predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića. Dobitnik je i više drugih priznanja i nagrada.      
 
Osobno. Unatoč cjelokupnom svojem iznimno bogatom angažmanu ističe da nagomilani posao nikada ne smije ograničiti ili onemogućiti odmor jer da je odmor uvjet za uspjeh.  Životno mu je geslo: „Samo se jednom živi pa treba učiniti što više dobra, jer dobro je činiti dobro. Samo je dobrota apsolutna i neuništiva, kaže Platon. Ili: Tko sije u suzama, žanje u pjesmi.“