Andrija Žic

Andrija Žic - publicist, novinar, enigmat, dugogodišnji suradnik „Glasa Koncila“, „Malog koncila“ i „Kane“
Autor: Tanja Baran nedjelja, 10. lipnja 2012. u 00:00

ŽIC, Andrija, publicist, novinar, enigmat, dugogodišnji suradnik „Glasa Koncila“, „Malog koncila“ i „Kane“ (Punat na Krku, 21. 3. 1929.)

Odrastanje. Rođen je kao drugo od devetero djece Martina Žica Dunižarića i Kate (r. Žic). U epidemiji meningitisa 1940. potpuno je izgubio sluh, u doba kada je, srećom, već bio naučio dobro govoriti.

Iz vjerskoga života. Andrijina obitelj živjela je na desetak metara od puntarske župne crkve Presvete Trojice i obližnjega Križarskog doma, a ta blizina crkve i življena vjera razlog su, valjda, i njegove kasnije specifične „vjerske enigmatike“.

Obrazovanje. Umjesto da ga zaustavi, gluhoća kao da je dala pun zamah njegovu razvoju: dobio je priliku da se samoobrazuje po „vlastitom programu“, bez prisile. Više nije sjeo u klasične školske klupe, ali je „mahnito“ čitao sve što mu je došlo pod ruke, učeći tako i više stranih jezika, uključujući esperanto (po kojem je postao veliki i dugogodišnji prijatelj s uglednim esperantistom, poliglotom mons. Ivanom Orebom s Korčule). Polažući ispite završio je i osnovnu, i srednju školu, konačno i Pravni fakultet u Zagrebu. U ranom djetinjstvu potpora mu je cijela velika i šira obitelj, djed Anton Žic Solar koji je primao sve moguće katoličke listove pa je i gluhoga unuka pretplatio na sarajevski katolički dječji list „Vrtić“ u kojem je Andrija objavio svoje prve zagonetke i pjesmice, već 1940. godine. A i u „Katoličkom tjedniku“ oduševio se prilozima kanonika i novinara Čedomila Čekade, od kojeg uči „kako pisati, a ne biti dosadan“.

Posao. Nakon nekoliko godina službovanja u Brodogradilištu Punat, od 1955. do umirovljenja 1980. godine radio je u Savezu gluhih Hrvatske, kao stručni službenik, urednik i prevoditelj. Preveo je ili priredio više stručnih knjiga i tridesetak brošura o tematici gluhoće i invaliditeta te preveo jedan roman (R. Field, „All This and Heaven Too“ – „I poslije svega sreća“). Radio je kao urednik i stalni suradnik više domaćih listova za gluhe („Naš glas“, „Sluh“) te je surađivao u nekoliko stranih listova (engleskih, talijanskih, esperantskih i dr.). Kao zagonetač, nakon povremene je suradnje u zagrebačkim enigmatskim listovima, od 1966. - uz gluhoga prijatelja, također Bodula, akademskog slikara Ivu Fanuka - upoznao o. Bonaventuru Dudu, don Živka Kustića i Vladu Pavlinića te postao suradnik „Glasa Koncila“ i „Maloga koncila“, a od prvoga broja i suradnik obiteljske revije „Kane“. Tako je postao svojevrsni „dvorski zagonetač“ središnjega hrvatskog crkvenog tiska, koji je tada imao nevjerojatne naklade više od 100 tisuća primjeraka. Redovite križaljke „za velike“ u „Glasu Koncila“ i „Kani“ objavljivao je do 1983. (kada ga je zamijenio sin Vojmil), a enigmatiku za djecu radi i danas. U „Malome koncilu“ – stigavši u tu redakciju praktički i prije prvoga pravog urednika o. Gabrijela Đuraka (zbog čega ga je legendarni urednik don Luka Depolo nazvao „patrijarhom Maloga koncila“) – iz enigmatskoga je prerastao u svestranog suradnika, svojevrsnog „urednika u sjeni“ svim službenim „Makovim“ urednicima. Gotovo da nema rubrike i žanra u kojem se nije okušao, od čitavih serijala prilagođenih kateheza (npr. „Kad vas pita Maki, bodovi su slatki“, „Djeco niste sama, Maki uči s vama“, „Vjeroučitelj Josip“...), priča, stihovanih stripova, zabavnih i razbibrižnih rubrika, sve do onih u kojima pisanim putem komunicira s djecom. Sve to radio je anonimno, jer u doba komunizma nije bilo baš uputno javno se eksponirati kao suradnik „klerikalne štampe“, a s dolaskom demokracije i nezavisne Hrvatske već se naviknuo na „ugodni zasjenak“ anonimnosti, koja mu je dopuštala da u većoj mjeri izrazi „dijete konzervirano u sebi“, možda zbog gluhoće i jače no u drugih. Uz redovitu i obilnu suradnju u „Malom koncilu – Maku“, za „Glas Koncila“ preveo je i priredio slikovnicu „Slavlje Velikog jubileja“, a uz Smiljanu Rendić bio je jedini laik koji je od kardinala Franje Kuharića dobio zlatnu plaketu „Glasa Koncila“, prigodom 25. godišnjice jubileja „Glasa Koncila“.

Obitelj. Godine 1956. oženio se Vjerom, r. Čalo, Splićankom koja je također izgubila sluh od meningitisa. Postali su roditelji Blanke i Vojmila, djed i baka četiri unuke, a zadnje su tri godine i ponosni pradjed i prabaka Roka i Luke.

Osobno. Druženje s obitelji u pozno doba života, danas je Andriji najveći „hobi“, nakon što je tijekom cijeloga života volio putovati ili obrađivati vrt. U svojoj se istraživačkoj znatiželji bavio i filatelijom, fotografijom, kamerom i snimanjem, računalima (koja je u zreloj dobi prigrlio kao pravi dječarac, uputivši se u sve njihove tajne)...

Izdvojeno