Bože, daj nam dobrih ateista!

Nedavno je jednom osječkom župniku u ured došao čovjek srednjih godina s jednom zamolbom. Kako ga župnik nikad nije vidio, bio je slobodan upitati pripada li području župe. Kako je rekao da pripada, župnik je primijetio da ga nema u evidenciji i pitao ga je li on uopće katolik (u tom naselju postoje i druge kršćanske zajednice). Na to je gospodin odgovorio: „Nisam, ja sam ono što je i predsjednik Josipović.“
Autor: Mladen Milić Photo: Shutterstock utorak, 29. travnja 2014. u 19:57

Obično se pred Božić ili Uskrs napuhuje medijski balon u kojem se potencira tema ugroženosti hrvatskih ateista i agnostika od strane „svemoćne Katoličke Crkve“ koja ugrožava sekularnu državu svojim tiranskim zakonima. Ove godine „šlifa“ za raspravu dao je novoizabrani rektor Damir Boras, ukazom na potrebu povratka biblijskih vrijednosti na Sveučilište. Kao na traci su se odmah počele redati reakcije, priopćenja i otvorena pisma pojedinaca i udruga koje upozoravaju na prevelik utjecaj Crkve u društvu, na problem „milijardi kuna hrvatskih poreznih obveznika koje Crkva dobiva, a od toga bi se mogli graditi vrtići i škole“ itd. Javi se i koji ozbiljniji i studiozniji tekst o Bibliji punoj grozota po kojoj, valjda, vjeroučitelji uče djecu na vjeronauku. Potom obično slijedi flambojantni intervju s prestižnim svjetskim znanstvenikom koji govori o tome kako ljudi sve manje vjeruju u Boga. Taj intervju čitatelji u cijelosti mogu pročitati u tiskanom izdanju. I tako redom. Red ugroženosti, red vjeronauka, red financiranja, red vatikanskih ugovora, red katoličkih moralnih i seksualnih devijacija i u zadnje vrijeme red pape Franje kao totalne suprotnosti hrvatskim biskupima. I opet ispočetka.

Ako je legitimno raspravljati o kvaliteti vjere i vjerničkog života, posljednji događaji, ali i događaji zadnjih godina prava su prilika da se u demokratskom duhu raspravi kvaliteta ateizma i agnosticizma u Hrvatskoj ili da se kritički vrednuju oni koji se najčešće u javnosti tako deklariraju. Činjenica je – kao što loš vjernik daje ukupnu lošu sliku o drugim vjernicima, logično bi bilo da i loš ateist narušava sliku ateizma kao takvoga.

Salonski i banalni ateizam

Ako pogledamo značenje riječi, ateist je onaj koji negira mogućnost Božje opstojnosti. Fenomen ateizma mogao je izrasti jedino unutar zapadne kršćanske civilizacije, dok je svoju službenu formu dobio u komunističkim društvima. Demokratska društva izrastaju na drugim temeljima i ateizam nije presudan u održanju demokracije kao društvenog sustava.

U drugoj polovini 20. stoljeća javlja se jedan oblik ateizma kojeg možemo nazvati salonskim ateizmom. To je pojava suvremenog društva u kojoj se ateisti ove vrste žele prikazati kao nositelji napretka naspram vjernika koji su kočničari istoga. Mnogo se energije troši na objašnjavanje i širenje pojedinih neuralgičnih točaka dijaloga (stvaranje i evolucija, razvoj svemira, zlo i patnja i sl.), stvaranje konflikta tamo gdje ga i nema, uz istovremeno uživanje i prihvaćanje religijskih datosti koje nositeljima odgovaraju. Ova vrsta ateizma ne problematizira svoj ateizam, nego od njega stvara novu religiju i osobni stav (u kojem nema mjesta vjerskoj sumnji).

Osim ateizma, kao važan svjetonazor, stav i polazište u suvremenom dijalogu između razuma i vjere želi se nametnuti i agnosticizam. Izraz „agnostik“ popularizirao je Thomas H. Huxley (poznatiji i kao „Darwinov buldog“), a njime je želio označiti čovjeka koji smatra da se do znanja o postojanju Boga jednostavno ne može doći. Agnosticizam, kakvim ga danas poznajemo,postao je sinonim za stanje koje J. B. Metz naziva religijski oblikovanom „krizom Boga“, u kojoj nema više velikih ateizama i u kojoj je, štoviše, sam ateizam postao banalan.

Lice i naličje hrvatskog ateizma i agnosticizma

Stanje u Hrvatskoj ponešto je drugačije. Ako možemo govoriti o hrvatskim katolicima, možemo govoriti i o hrvatskim ateistima. Postoji razlika između katoličanstva koje se živi skromno i intimno i katoličanstva koje se razmeće u javnom prostoru iz sumnjivih motiva. Isto tako, postoji i ateizam koji se živi tiho i intimno, ali i ateizam koji se u javnom prostoru razmeće iz vrlo sumnjivih motiva. Treba otvoreno reći da je hrvatski ateizam, barem onaj javni, spao na vrlo niske grane, a o samim motivima možemo raspravljati. Često su kojekakve udruge  za širenje sekularnosti, ireligioznosti, ateizma i drugih „izama“ ustvari stjecište dobro umrežene ekipe koja svoj osobni svjetonazorski izbor želi dobro unovčiti, po mogućnosti iz hrvatskog proračuna. U agresivnim nastupima često se očituje strah od gubljenja monopola na javni prostor i prava na „sekularno moraliziranje“. Uvijek je opravdano pitati tko stoji iza tih i takvih udruga. Ne zato što je njihov rad sporan, nego zato što, valjda, želimo biti transparentno društvo.

Agnosticizam u Hrvatskoj ima još jednu dodatnu notu, uzrokovanu polustoljetnom vladavinom ostataka komunističkog mentaliteta. Hrvatsku verziju agnosticizma (pogotovo kod nekih istaknutih javnih osoba) mogli bismo označiti kao svojevrsni trend odbijanja tradicionalnih poimanja religije (dominantno kršćanstva) i njezinih izričaja s jedne strane, ali i nemogućnosti ili nemanja hrabrosti da se zauzme dosljedan ateistički stav. Drugim riječima, agnosticizam je najčešće, ili eufemizam za određeno anticrkveno, antiklerikalno i antitradicijsko držanje, ili blijedi surogat za ateizam.

Cinično, mogli bismo reći da je ateist je onaj koji negira mogućnost Božje opstojnosti, a u Hrvatskoj ateist je onaj koji smatra da ima Boga, ali ga smeta što Crkva dobiva više novca iz proračuna od njegove udruge. Agnostik inače smatra da se Boga, ako i postoji, ne može spoznati. U Hrvatskoj, agnostik je onaj koji vjeruje u Boga, ali ne želi to javno priznati jer se boji da mu se u snu ne bi javili djed ili tata koji su bili partizani i opomenuli ga da to nije u skladu s tekovinama revolucije. Što polako postaje tragikomično.

Zaključak o tragediji hrvatskih ateista

Sva tragikomičnost takvih hrvatskih ateista može se sažeti u rečenicu koju je Žarko Puhovski jednom rekao u emisiji „Otvoreno“: „Ja sam, hvala Bogu, ateist.“ Nihilistička tragičnost jednog Nietzschea ili Camusa, čiji bolan bogotražiteljski krik ne prestaje odzvanjati u jeci praznine iznad surovih gora ljudske patničke nedorečenosti, za spomenutu hrvatsku ekipu ostaje znanstvena fantastika. Umjesto ozbiljnog ateizma, poželjnog za dijalog s osvjedočenim vjernicima, u Hrvatskoj se nametnuo salonski ateizam, neželjeno dijete proizišlo iz odnosa prosvjetiteljskog pozitivizma i relativističkog sekularizma, posvojeno i uljuljano u krilu tekovina majke Juge. Prosječan hrvatski ateist nije tragičan ateist, zabrinut nad smrću Boga, nego je trijumfalni ateist koji militantno želi pokazati vlastitu argumentaciju kao pobjedu sekularizma nad mrakom onih koji su relikt nekog prošlog doba, a to su vjernici.

Za razliku od ateizma koji dramatično promišlja sadržaj Božje egzistencije i na svojoj koži osjeti svu teodicejsku tragičnost svijeta, ateista koji se bori i sa smislom postojanja Boga, ovaj površni ateizam ide za tim da jeftino spočitava Crkvi njezinu povijest i bogatstvo. Domet ovakvih hrvatskih ateista je protestno naručiti ćevape na Veliki petak ili nasred trga viknuti: „Vratite vjeronauk u crkve!“

No, ono što brine je zabrinjavajuće niska razina spremnosti na dijalog takvih militantnih ateista. Dok kršćani ne bježe od odgovornosti Crkve u grijesima prošlosti, dotle oni smatraju da imaju monopol nad istinom i ne žele priznati kako je baš na oltar „boga razuma“ samo u posljednjih sto godina položeno preko 50 milijuna nevinih žrtava.

Nažalost, ateizam i agnosticizam u hrvatskom javnom prostoru otišli su u sferu borbe za interese i neku čudnu irealnost. Neprestane lamentacije o ugroženosti od strane nekakve svemoćne Crkve guše istinsku potrebu dijaloga s ateizmom koji stavlja u pitanje svoju nevjeru, baš kao što taj dijalog guše ideološki vjernici koji ne stavljaju u pitanje svoju vjeru. Ozbiljnom vjerniku uvijek je užitak slušati svjedočanstvo jednog ateista, kao što bi ozbiljnom ateistu trebao biti užitak slušati svjedočanstvo jednog vjernika. Takvih dijaloga u Hrvatskoj ima, ali nisu popularni i medijski popraćeni. Za njih je ključno, ne samo svjedočanstvo vlastite nevjere ili vjere, nego slušanje. Tek slušanjem počinje dijalog. A Bog kao dijaloško biće najbolje ostavlja tragove onda kad netko osluškuje i ne napada na prvu. Ozbiljni vjernici to čine svaki dan, a sada su na potezu hrvatski ateisti. Zato smijemo i moramo zavapiti: Daj nam, Bože, dobrih ateista!