Hoće li Hrvatska ikad dobiti svog Brunu Kreiskyja?

Austrija je u 20. stoljeće ušla kao monarhija, iz njega je izišla kao republika.
Autor: Mladen Milić Photo: www.edition-wh.at četvrtak, 29. siječnja 2015. u 14:15

Tijekom tog stoljeća prošla je kroz sva turbulentna razdoblja, a jedno od težih bilo je nakon Drugog svjetskog rata. Država koja je osjetila nacističko zlo, našla se u svojevrsnom tranzicijskom razdoblju u kojem je važnu ulogu igrao i svojevrsni kompleks njemačkog „mlađeg brata“.

Neočekivani reformator

Važna promjena počela se događati 1970. godine. Tada je relativnom većinom dobio izbore Bruno Kreisky. Socijalist, Židov, ateist. Sljedeće godine raspisao je izbore i dobio apsolutnu većinu koja mu je trebala da provede reforme.  Iz današnje perspektive, njegov program kojeg je nazvao „Novi patriotizam“ od Austrije je stvorio „društvo blagostanja“ – socijalnu državu, s vrlo niskom nezaposlenošću, organiziranu, ukratko, vrlo poželjnu za život.
Njegove reforme zahvatile su sve segmente društva – radno i obiteljsko pravo, socijalno pravo i zakonodavstvo, pravosuđe, unutarnju i vanjsku politiku. Na tim temeljima Austrija i danas funkcionira. I kad se nakon 40 godina pogleda uspjeh njegove ere (vladao je skoro 14 godina kao kancelar), mora se pitati kako je u tome uspio.
Za početak, trebalo je doći na vlast. Vlast je dobio u izbornoj jedinici gdje su tradicionalno pobjeđivali konzervativci. Uzrok njegove pobjede bila je retorika koju bi hrvatski ljevičari i njihov medijski mainstream nazvali nacionalizmom i desničarenjem. Pobjednički govor bio je šokantan – ljevičarskoj retorici i programu nije bilo ni traga, a zbog riječi koje je izgovorio u Hrvatskoj bi mu prikrpili etiketu klerofašista koji državu vraća u srednji vijek i mračnu prošlost.

Tiho domoljublje umjesto ljevičarskih floskula

Umjesto ljevičarskih floskula, Kreisky je ponudio političko ujedinjenje Austrijanaca, deideologizaciju društva i trajno ulijevao samopouzdanje narodu koji je patio od kompleksa manje vrijednosti u odnosu na velikog njemačkog brata. Austrijance je zarazio nečim što je sam nazvao „tiho domoljublje“, a on sam njime se zarazio u švedskom egzilu, u kojem je boravio od 1938. do 1950. Tamo je upoznao Olafa Palmea i Willyja Brandta. Slučajno ili ne, Švedska i Njemačka dvije su države čija struktura, uz austrijsku, služi ostalima za primjer.
No, izbore je relativno lako dobiti na retorici i mi u Hrvatskoj smo toga svjesni već desetljećima. Sjetimo se Sanaderovih i Milanovićevih „savršenih“ govora. Ono što je Kreiskyja razlikovalo od retoričkih šarlatana bilo je djelovanje nakon izbora. Kao državnik ostao je upamćen po čuvenoj pomirbi austrijske ljevice, točnije socijaldemokrata s Katoličkom crkvom, pri čemu je partnera našao u veliko kardinalu Königu.

Spreman razgovarati sa svima, razumljiv svakome

Povjesničari ističu dvije osnovne crte čuvene „Kreisky ere“, koja je preporodila Austriju:prva je bila spremnost razgovarati sa svima, osim s pokvarenima i korumpiranima, a druga crta je bila retorika koja je bila bliska i razumljiva "malom čovjeku".
Kreisky je bio obrazovan čovjek, diplomirani pravnik, no njegov jezik bio je narodski: nekićen, jednostavan, svima razumljiv. Kancelar je progovorio jezik svog naroda : bio je "jedan od njih"; njegov privatni telefonski broj bio je dostupan svim građanima u telefonskom imeniku. Kancelar je govorio bečkim dijalektom, nije se razbacivao latinskim poslovicama i frazama.
Upitan za svoj program "novog patriotizma", u svojoj biografiji je napisao:
"Znao sam da želim reformirati Austriju i znao sam koje reforme želim provesti. No isto tako sam znao da u demokraciji reforme nije moguće nametati kao dekrete. Da mi za njihovu provedbu treba narod. Program "novi patriotizam" trebao je Austriju ujediniti, deideologizirati, stvoriti plodno tlo na kojem će se reforme primiti kao sjeme. "
To je bila vizija Bruna Kreiskyja. Dalje je sve povijest.

Reforme se ne sade na podjelama, znaju li to Milanović i Karamarko?

Taj "novi patriotizam" program je njemačkih i švedskih, ali i svih zapadnih demokracija. Nitko u demokraciji ne "sadi reforme" na ideologiji "Mi ili Oni".  Jer na takvom tlu neće niknuti ništa osim mržnje, sukoba i novih podjela, koje odgovaraju onima koji ih i siju. A upravo je to modus operandi hrvatskih i lijevih i desnih opcija. I Milanovića i Karamarka i svih njihovih satelita. Ako im to kažete kao član njihove stranke, bit ćete ubrzo bivši član te iste stranke.
Je li ta širina moguća izborom Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu? Možda jest, ali ona je predsjednica i nema premijerske ovlasti. Ona svojom retorikom može utjecati na „gnojenje“ tog tla u koje treba baciti sjeme, ali reforme treba provesti Vlada na čelu s premijerom koji neće biti ideološki sluđen, koji će imati jasnu viziju i biti beskompromisan u krčenju koruptivnog korova koji guši svako dobro zasijano sjeme.

Mogu li promjene uspjeti u demokratski zakržljaloj Hrvatskoj?

Može li se Austrija usporediti s Hrvatskom? Načelno da jer se zbog komunizma procesi kod nas odvijaju s 40 godina zakašnjenja. Osim toga, Hrvatska je bila dio Habsburške monarhije i sustav vrijednosti je sličan austrijskom. S druge strane, Hrvatska je strukturalno i demokratski zakržljala, a sustav je metastazirao zbog koruptivnih struktura i centara moći. No, nije nemoguće.
Vrlo je važno primijetiti da je Kreisky uspio reformirati Austriju tako što je vrednovao, a nije razarao njihovu bogatu tradiciju. Iako je Kreisky liberalizirao bračno i obiteljsko pravo (uključujući i homoseksualnost), Austrija nije ostala bez svoje tradicije. I danas je baš ona poznata kao tipična srednjoeuropska „katolička“ država sa svojom strukturom koja ima utemeljenje u takvoj, kršćanskoj kulturi. Samosvijest, tradicija i vrijednosti koje se ne dovode u pitanje. Njihov predsjednik nosi lentu, bio ljevičar ili desničar. U Hrvatskoj je bilo dovoljno spomenuti da će Kolinda staviti lentu na inauguraciji i počela su vrijeđanja s ljevice. U Austriji nitko ne dovodi u pitanje, primjerice školski vjeronauk, niti ga itko smatra narušavanjem sekularnosti države. U Hrvatskoj postoje određene dobro plaćene udruge koje glavni problem društva vide u školskom vjeronauku.

Hoće li Hrvatska dočekati svog Brunu Kreiskyja? Osobno se duboko nadam da hoće jer je vrijeme odavno sazrelo. Treba se za to preklopiti nekoliko stvari: takav lider treba postojati; treba on sam postati svjestan da zna i može; treba ga narod prepoznati; on to treba narodu vratiti. U Hrvatskoj se evidentno događaju šumovi u komunikaciji. Ili imamo previše lidera, ili narod prepozna krive pa se kasnije pokaje. Hoće li on biti s ljevice ili desnice? Nije toliko važno. Važno je da zna što hoće, da u tome bude beskompromisan. I još važnije: ako bude s desnice, da ne misli da ima monopol na domoljublje; a ako je s ljevice, da ne misli da može išta napraviti ako to domoljublje ne uvaži i sam ne postane takav.