A ja vam kažem

„A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi….“
Autor: Zrinka Milanović/Laudato Photo: www.faithmeetsworld.com četvrtak, 26. veljače 2015. u 14:01

Ima loših događaja u životu koje ne dolaze kao posljedica naših izbora, u koje smo jednostavno dovedeni. Kad se takvo što dogodi nekom višom silom, nekako nam je to lakše podnijeti, prihvatiti i boriti se nego kad nam se takvo što dogodi postupkom čovjeka. Ti drugi, koji nas zadese tuđom slabošću, bolešću, poremećajem, čime god… - s njima se tako teško nosimo - na neko vrijeme ili možda doživotno.

Bespomoćnost je uvijek prisutna jer takva djela dolaze nenadano, nepredviđeno i zgranutošću zbog siline zla izazivaju paraliziranost i svojevrsnu uzetost. Što mlađi to bespomoćniji i to ozbiljnije i strašnije. Čitamo novine, susrećemo ljude, čujemo nečija iskustva, povjeravaju nam se ljudi i postaje sve jasnije kako ne postoji gornja granica zla pa smo se prestali zgražati i svoju tolerantnost na zlo smo pretvorili u potpunu dopustivost. Tako mi načelno doživljavamo jer nas takvo izuzetno zlo najčešće samo načelno i pogađa. No, kad se nama dogodi konkretan napad zla ( u kojoj god dobi i obliku to bilo)- gledišta, doživljavanja i podnošenja se korjenito mijenjaju.

Nije potrebno isticati da počinitelji takvih djela – onih koji se šaptom pričaju, koja u novinskim člancima teško čitamo do kraja, koja se samo ponekad usudimo nekome povjeriti – najčešće bivaju ljudi iz našeg susjedstva, iz naših obitelji, obiteljski poznanici, prijatelji ili rodbina. Tim gore po žrtvu. I dok se načelno razračunavamo iznoseći svoje prijedloge sankcioniranja – pogođena osoba skuplja ostatke svog života – ako ga ima – nastojeći se sastaviti na podnošljiv način – jer živjeti se mora – ako se može. Mnogi nemaju što više skupiti i mnogi ne mogu dalje pa se opredijele i prepuste nepostojanju na razne načine… S preostalom  iskrom života hrvaju se s nemanima osjećaja…, doživljajima sebe i drugih… i muče se tražeći razloge, smisao i snagu – za podnošenje onog prošlog, ali još više za buduće.

Traume su to višeslojne, suptilne, komplicirane, sastavljene od nagomilanih tuga, poniženja, povreda srca, duše, duha, tijela- svega što je čovjek… Varijante su brojne, ali svaka je teška i svaka zadaje bol. Tražiti pomoć u bilo kojem obliku sasvim je razumljivo - jer nekad je muka života takva da se čovjek slomi ili još gore: lomi se stalno, malo po malo, postajući sve manji, slabiji i sve manje ga ima jer nepostojanje - boli i to jako. Na tržištu ponuda pomoći zaista svašta se prezentira kao izlaz iz tog tunela bez izlaza i bez ikakvog svjetla – igdje.

Nije zamjerati ljudima što se utječu raznim metodama, tretmanima i programima iscjeljenja – jer kad jako boli – kriteriji se drastično pomiču, a često i nestaju. Rezultati su različiti. Ipak, usudim se reći da me u konačnici njihove priče podsjećaju na onu ženu iz Evanđelja koja je dvanaest godina krvarila i koja je bogatstvo potrošila plaćajući razne liječnike koji joj zapravo uopće nisu pomogli. Dotaknuvši se Isusove odjeće – ozdravila je. Odgovarala bi i zgoda zgrčene žene koja je 18 godina bila pognuta, a koju je Isus bez njezinog traženja ozdravio. Uklopila bi se i priča o slijepcu kojeg je u više navrata pomazao po očima kalom od blata i sline…

U svakom slučaju – Isus je onaj koji sve liječi čak neovisno i o tome što ga i kako molimo, da li ga zazivamo riječima ili ga, zanijemivši zbog težine križa života, vapijemo za pomoć - pa čak i nesvjesno. Ako netko razumije što je bol i križ – onda je to posve sigurno Krist. Nije li i udovici iz Naima oživio sina – bez da je ijednu riječ rekla. Jer Krist hoće i može pomoći. Njegovo svako ozdravljenje od bolesti i tijela i duše je bilo iscjeljenje cijelog čovjeka. Milost vjere ne očituje se samo zbog mogućnosti moljenja i nadanja čudu- ali ona i to uključuje. Kad zlo udara – ono ostavlja posljedice i na počinitelju i na žrtvi. Kad god je ljudski život ugrožen – život u najširem i najdubljem smislu – na djelu je uvijek i samo jedan neprijatelj čovjeka – Sotona.

Isus je izričito i jasno rekao da se čovjeku nije moguće samom hrvati sa zlom. Svaki takav dvoboj unaprijed osuđen na čovjekovu propast. Pregovaranje, upuštanje u kalkulacije, nadmudrivanje ili podmetanje zamki i služenje smicalicama – tj. tražnje nekih lukavijih i tobože mudrijih načina kojima bismo zlu doskočili – zapravo uvijek zaskoči nas same i postajemo još veće žrtve – još više poraženi i još poniženiji, još tužniji i još više bolniji.

Takvo traženje spasa od zla uključuje i samosvijest kako smo zlu dorasli, kako sami možemo i zapravo govori o suptilnom obliku oholosti. Oholost je imati stav da mogu sam kontrolirati, spasiti se i riješiti se zla. Sami smo i, iako jadni ipak i oholi, onda kad se povjeravamo i predajemo čovjeku koji je zapleten u istu mrežu ljudskosti, sami smo uvijek kad smo odsutni od Boga. Oholost ne napušta čovjeka ma kako mu bilo teško i ma kako ga boljelo. Muka života nije jamstvo da će se time čovjek prepoznati u svojoj mjeri mogućnosti niti ga križ života nužno dovodi Bogu.

U muci postoji svojevrsna zamka koja nas drži vezanima jer sebe izvan nje ne prepoznajemo. Odustati ili pomisliti na upuštanje u išta drugo je ulazak u nepoznatu zemlju u kojoj je sve rizik – rizik da se u novim okolnostima ne prepoznamo, ne pronađemo, da nam zapravo i neće biti bolje i da će ponovni poraz biti gori od prvog. To znači da još uvijek sami sebe vidimo kao liječnike i spasitelje. Evanđelje i iskustvo života potvrđuje da Krist liječi dolazeći u naše živote na razne načine.

Koliki su udomili Krista ne znajući koga primaju, s kolikima je večerao, a da se sam pozvao u njihovu kuću jer su ga trebali… Mnogi nisu znali koga primaju, ali su znali koga ispraćaju, mnogi nisu znali tko je – ali su doživjeli obrat života – jer to se događa s onima koji ga prime. Ljubav koju srce prepozna – ona obraća i od nje srce ne odustaje i zbog nje ozdravlja. Pa kad je srce zdravo – cijeli čovjek ozdravi – ili ozdravlja…Nitko od Boga ozdravljenih ne zna kako je ozdravio – ali zdravlje prepoznaje – jer ono što nije mogao – sada može! I zna da je to Bog učinio!

Znate što se može – može se okrenuti drugi obraz, može se ponijeti ponovo neki drugi križ, može ga se nositi ne uspoređujući težine i ne procjenjujući vlastite snage – jer se vlastitih snaga i nema – ali se ima Boga. Pa kada se i opet ponovo pada i puže – to više nije slom, i u tome je život – sa smislom, svrhom, sa ciljem. Pred Bogom se uvijek dogodi priznavanje svoje nemoći i to je iskorak iz zatvorenih ili, u najboljem slučaju, spiralnih krugova koji ne nose rješenja.

Tada se dogodi poniženje kamuflirane oholosti one – prikrivene i zatrpane izgrađenim mehanizmima održanja na životu – koji zapravo i nije život. Samo je ljubav svakoj ljudskoj muci lijek, a samo Božja ljubav je ona koja može i čini čudo obrata zla u dobro i zlo stvarno potire i uništava, samo Božja ljubav je ona koja zaista  mrtvim i suhim kostima u blatu ljudskih slabosti, nemoći i tuga može udahnuti život, može učiniti da naraste meso i može poteći krv života – to samo Božja ljubav radi -za svaku najveću pa i neshvatljivu težinu života. Što je naša nemoć veća to je i veće povjerenje prema Onome kojem smo povjerovali, u kojem su naše nade koje ne postiđuju, koji je vrijedan naše ljubavi jer se ljubavlju očitovao, kojemu naša slabost nije prepreka - dapače ona prerasta u razlog veći i jači da mu potpuno predani – doslovno prelijemo svoj ne-život u srce da bi ga On učinio živim i ponovo stvorenim. Jer On - evo sve novo stvara!

A ja vam kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,
a svaki je žar slijep, osim kad postoji znanje,
a svako znanje je uzaludno, osim kad postoji rad,
a svaki je rad prazan, ako nema ljubavi,
a kad sa ljubavlju radite, tek onda se spajate
sa drugima, sa sobom i sa Bogom (Khalil Gibran)