Nije grijeh pasti već je grijeh s Kristom nakon pada ne ustati

To neprihvaćanje Spasenja, ne predstavlja samo grijeh, nego i huljenje protiv Duha Svetoga...
Autor: fra Mate Bašić Photo: www.copiosa.org utorak, 03. ožujka 2015. u 08:45

Živeći u samostanu često sam se pitao:
Čemu Križ?
Čemu patnja?
Čemu padovi?
Čemu slabosti?
Pokušao sam si odgovoriti na način što sam si predstavio da je slabost crna pozadina svakoga čovjeka, a s druge pak strane vjerovao sam da je Božje milosrđe bijeli krug.

Ali nakon toga se i danas ponovno i ponovno pitam...

Čemu onda tolike slabosti i vlastiti padovi?

Tako sam jednom u svome srcu čuo Pavla kako hrabro tvrdi: „Kada sam slab, onda sam jak.“ Doista, po slabosti, po svakom našem padu, postaje vidljivije i opipljivije Božje milosrđe. Prema tome, nije grijeh padati ili posrtati, ali je grijeh ne ustati uz pomoć Onoga koji nam pruža svoje probijene ruke. To neprihvaćanje Spasenja, ne predstavlja samo grijeh, nego i huljenje protiv Duha Svetoga...

Slabost je crna pozadina, a Božje Milosrđe onaj bijeli krug.

Ukoliko uzmemo bijeli krug i stavimo ga na crnu pozadinu, moći ćemo vidjeti razliku u bjelini toga kruga nasuprot, na primjer, bijelog kruga na žutoj pozadini. Količina bijeloga je u tome krugu uvijek ista ali se u našem oku ovaj krug na crnoj pozadini čini daleko bjeljim.
Tako je isto i sa Božjim Milosrđem i našim slabostima, našim padovima i našim ponovnim ustajanjima. Količina i sama prisutnost Božjega Milosrđa je uvijek ista, ali mi poradi svoje specifičnosti postajemo rezistentni na primanje te Milosrdnosti te tako tek uz pomoć slabosti i vlastitih padova, osjećamo, uviđamo i opipavamo taj bijeli krug, to Božje milosrđe.

    Molio sam Gospodina da budem istražitelj živoga Boga. Htio sam uvijek biti zagledan u Onoga koji me zvao, Onoga koji postoji, Onoga koji ljubi, i kako je rekao jedan dragi mi brat, uvijek nijemo šuti; pognute glave, iscrpljenoga lica, raširenih ruku i krvavoga tijela.

Često sam se pitao - Kako će sve to biti?
U jednom sam trenutku doživio Uskrs i čuo kako i meni govori:

„Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh vam.“ (Mt 28 5b-7)

U srcu sam stalno prebirao onaj - Pođite žurno!

Pitao sam - Kuda da pođem? Gospodine što mi je činiti?

Kako sam u srcu prebirao to pitanje, tako u srcu čuh odgovor - Idi naviještati Evanđelje i javiti svakome da Krist uskrsnu od mrtvih.

Shvatio sam da je životni navještaj Evanđelja put svakog odaziva kao i polazište svoga načina života za prisutnost u svijetu i shvaćanja da se sviđam Gospodinu.
Odazvati se Božjem pozivu znači žurno preći iz dotadašnjeg života i to iz jednostavne činjenice koja mi govori pođi žurno i javi svima. Ako je tako, tada  sam doista pozvan i poslan naviještati Dobru vijest.
U tom prelaženju granica dotadašnjeg života mi je mogla pomoći jedino darovana trinitarna, trojstvena vjera i duhovnost, jedino potpuno predanje Kristu Gospodinu - Kriste ti si me pozvao. Ja Ti potpuno vjerujem i predajem se u Tvoje svete ruke. Kriste, ti me od sada vodi na putu života...

Prijelaz granica života ili moj odaziv, prema tome, postaje put uzvraćanja dara od Boga primljena jer evanđeoska prisutnost među svima postaje osobito rječit znak uzvraćanja a može se ostvariti i mojim odazivom i daljnjim životom pozvanoga. To je doista samo djelo Duha čije djelovanje ne poznaje granice, jer Duh tjera uvijek dalje. Na isti način tjerao je i mene i stalno mi u tišini ponavljao -  Pođi žurno i javi svima...

(Nastavit će se...)